Činjenicu što je postao violončelist, Bruno Delepelaire duguje svojoj baki, entuzijastičnoj violončelistici amaterki. Kao petogodišnjak, on je također htio naučiti svirati taj instrument. Satovi violončela s njegovim prvim učiteljem Erwanom Fauréom bili su formativno iskustvo za njega. Kasnije je studirao na Pariškom konzervatoriju kod Philippea Mullera. U Berlin je otišao 2012. godine gdje je nastavio s usavršavanjem kod Jensa Petera Maintza na Sveučilištu za umjetnosti te kod Ludwiga Quandta na Orkestarskoj akademiji Berlinske filharmonije. Uslijedila je potom pozicija prvog violončelista Berlinske filharmonije 2013. godine.
Iskustvo je stjecao s Verbier festivalskim orkestrom, Orkestrom mladih „Gustav Mahler”, te kao student Orkestarske akademije Berlinske filharmonije. Kao solist nastupio je osim s Berlinskom filharmonijom, sa sljedećima: Saarbrücken Rundfunkorchester, Bayerische Kammerphilharmonie, Berliner Barocksolisten, Württembergische Philharmonie Reutlingen, Münchner Rundfunkorchester, Royal Scottish National Orchestra, BBC Scottish Symphony Orchestra, Orchestre de l’opéra de Nice, Aalborg Symfoniorkester, pod ravnanjem dirigenata kao što su Kirill Petrenko, Antonio Pappano, Colin Davies, Herbert Blomstedt, Simon Rattle, Semyon Bychkov, Reinhard Goebel, Alexander Kalajdžić, Matthias Pintscher, Michael Sanderling, Thomas Sondergard.
Violončelist je osvojio više nagrada na važnim natjecanjima, uključujući „Karl Davidoff” međunarodno violončelističko natjecanje (2012.) i Markneukirchen međunarodno natjecanje instrumenata (2013).
Bruno Delepelaire svira na violončelu u izradi Mattea Goffrillera, posuđenom iz Zaklade Karoline Blaberg.