Dunja Vejzović proslavljena je, ne samo primadona svjetske karijere, nego i danas vrhunska pedagoginja predana konstantnom prenošenju znanja i iskustava mladima na svojim majstorskim tečajevima. Zbog izvanredne muzikalnosti, snažnoga glasa velikog opsega i dojmljive scenske prisutnosti, Dunju Vejzović smatra se jednom od najvećih (mezzo)sopranistica osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, koja je uz nastupe na najznačajnijim opernim pozornicama (Metropolitan, Teatro alla Scala, Wiener Staatsoper, Bayreuth, Salzburg…) snimila i brojne kompaktne ploče za vodeće diskografske kuće. Sudjelovala je, između ostalog, i u slavnim studijskim snimkama triju Wagnerovih opera („Ukleti Holandez”, „Lohengrin” i „Parsifal”) pod ravnanjem Herberta von Karajana za DGG i EMI.
Spektar glazbenih interesa Dunje Vejzović neobično je velik, a kreće se od interpretacija likova u operama Händela, Mozarta, Cherubinija i Glucka preko Berlioza, Bizeta, Verdija, Musorgskog i Masseneta do Bartóka, Stravinskoga, Berga i R. Straussa. Osobito se proslavila kao nenadmašna vagnerijanka.
Nastupala je u premijernim podjelama na nauglednijim opernim scenama, koncertnim podijima i svjetskim opernim središtima, od milanske Scale, Bečke državne opere i Théâtre National Opéra de Paris pa do Teatro dell’Opera u Rimu i Gran Teatre del Liceu u Barceloni, te festivala u Bayreuthu i Salzburgu, a pjevala je i u Metropolitanu u New Yorku, Njemačkoj operi u Berlinu, u Hamburgu, Tokyju, Houstonu i nizu drugih velikih opernih kuća. Dunja Vejzović surađivala je s najvećim dirigentima i redateljima svoga vremena: Herbertom von Karajanom, Carlosom Kleiberom, Lorinom Maazelom, Silvainom Camberlingom, Claudiom Abbadom, Zubinom Mehtom, Ricardom Mutijem, Gianandreom Gavazzenijem, Lovrom von Matačićem, Georgeom Pretreom, Christophom Eschenbachom, Christophom von Dohnányijem, Arminom Jordanom, Michaelom Gielenom, Jesúsom Lópezom-Cobosom, Nicolom Rescignom, Nikolausom Harnoncourtom, Jamesom Levineom, Pavlom Dešpaljem, Nikšom Barezom, Robertom Wilsonom, Hansom Neuenfelsom, Hansgünterom Heymeom, Wernerom Düggelinom, Peterom Konwitschnyjem, Christianom Romanowskim i dr.
Godine 1993. Dunja Vejzović je osnovala kazališnu skupinu VERO Vision, a od 1995. bila je profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na Visokoj glazbenoj školi u Grazu te od 1999. na Visokoj školi za glazbu i scenske umjetnosti u Stuttgartu.
Osim na tečajevima u Italiji na Scuola opera italiana Bologna, Nizozemskoj na IVC Hertogenbosch, Njemačkoj u Bückeburgu i Opernom studiju Staatsoper Berlin, Jennersdorf ISA i Meksiku, Dunja Vejzović redovita je članica žirija na značajnim natjecanjima zagrebačkog natjecanja za stipendije (čija je osnivačica), IVC Hertogenbosch, R. Wagner u Veneciji, Hugo Wolf u Slovenj Gradecu i predsjednica je natjecanja Santa Chiara u Napulju.
Dobitnica je prestižne nagrade „Orphée d´or – Fany Heldy” za snimke „Kundry” (1981-82) te Ortrud (1984), kao i Milke Trnine (1982.), „Vladimira Nazora” (1983.), „Orlanda” (1989.) te „Josipa Štolcera Slavenskog” (1993.). Nositeljica je odličja „Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića” (1996.). Primila je brojne nagrade „Porin” (za najbolju vokalnu izvedbu, za najbolju solističku ili komornu izvedbu te za album godine) kao i „Porina” za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi (1999.). „Porina” je primila i 2003. godine za album godine i najbolju solističku ili komornu izvedbu. Njemački savezni križ za zasluge (Bundesverdienstkreuz) primila je 2010. godine za iznimne zasluge u brojnim humanitarnim, socijalnim i kulturnim projektima. Nagrada hrvatskog glumišta dodijeljena joj je 2013. godine za svekoliki doprinos opernoj umjetnosti. Dobitnica je nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo 2019. godine.