Svojim radom i djelovanjem u nacionalnom glumištu, potvrdila se kao jedna od najznačajnijih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumica te kazališnih pedagoginja našeg vremena.
Rođena je 23. lipnja, 1935. godine na Sušaku gdje pohađa gimnaziju i baletnu školu. Još kao učenica sudjelovala je u radu riječkog Dječjeg kazališta (1947.) te nastupala na pozornici riječkog teatra kao članica Dramskog tečaja pri Narodnom kazalištu (1949.) čiji je prvi intendant bio njezin otac, dr. Đuro Rošić. Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu upisala je 1953. a diplomirala 1957. godine. Aktivno i profesionalno kazališno djelovanje Neva Rošić započinje u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište „Gavella“) 1956.
Već je sam siloviti početak (1958.) s glavnom ulogom u Matkovićevom „Vašaru snova“ najavio, a Rosaura iz Goldonijeve „Lukave udovice“ (1962.) potvrdila glumačku osobnost vrhunskih kvaliteta, za što je mlada umjetnica dobila i priznanja – Sterijinu nagradu i Nagradu grada Zagreba. Godine 1968. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u kojem djeluje dvadeset i jednu sezonu te ostvaruje većinu svojih velikih interpretacija. Od 1958. nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje tijekom dvadeset i devet festivalskih sezona tvori jednu od bitnih okosnica dramskog ansambla. Uz stalni angažman u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu povremeno je nastupala u Varaždinu, Rijeci, zagrebačkom Teatru &TD i na Maloj sceni.
Teatrografski podaci govore da je u pedeset godina djelovanja interpretirala sedamdesetak uloga u najraznovrsnijem dramskom repertoaru. Na filmu i TV-u zapažena je po dvadesetak iznimnih ostvarenja, a osobito se još uvijek ističe radiofonskom interpretacijom drame u stihovima kao i hrvatske te strane lirike. Za svoje umjetničke uspjehe stječe tridesetak priznanja, povelja, odlikovanja i nagrada. Ističemo dvije Nagrade grada Zagreba, dvije Sterijine nagrade, Nagradu Dubravko Dujšin, dvije Nagrade Vladimir Nazor (od kojih i ona za životno djelo), Orlando za najbolju izvedbu u dramskom programu na 65. dubrovačkim ljetnim igrama, Zlatni vijenac na sarajevskom MESS-u, nagradu za najbolju žensku ulogu na Marulićevim danima, te Nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo.
Započevši najprirodnijim glumačkim putem – interpretacijom mladih djevojaka, Marija u Budakovom „Svjetioniku“, 1956., Nina u Matkovićevu „Vašaru snova“ i Držićeva „Tirena“ 1958., stjecala je potrebno scensko samopouzdanje, ali i osjećaj za profiliranje likova, što je posebice došlo do izražaja u Greenovim „Zatvorenim sobama“ (1959.), Goldonijevoj „Lukavoj udovici“ (1961.), Ibsenovim „Sablastima“ (1963.) te Pinterovu „Ljubavniku“ (1964.). U nepune tri godine (1967.-1970.), interpretirala je prvu glumicu u „Hamletu“, potom Porciju u Shakespeareovu „Juliju Cezaru“, lady Macbeth i Liviju-Klaru u „Areteju“.
Jedan od vrhunaca glumačkog puta Neve Rošić je njezina interpretacija triju junakinja iz glembajevskog ciklusa (barunica Castelli, Laura, Klara). Ova trijada predstavlja bitni stožer novije hrvatske drame i rijetko koja ga je glumica oblikovala na pozornici s toliko profinjenog i produhovljenog psihološkog nijansiranja kao što je to učinila ova iznimna umjetnica. Uostalom, stručna je teatrološka literatura ovu činjenicu često isticala kao jednu od najvećih vrednota suvremene nacionalne glume. Zanimljiva karakterološka oblikovanja gradila je i na drugim svjetskim klasicima (Dostojevski, Čehov, Bulgakov), ali i na suvremenim piscima (Dürrenmatt, Bergman, Shaffer, Fabrio, Santanelli i dr.), pokazujući uz već tada jasno prepoznatljive crte tragičkih obilježja i smisao za duhovitu karikaturalnost u oblikovanju lika, novu i zanimljivu značajku njezine glumačke osobnosti.
Neva Rošić igrala je u kultnoj riječkoj predstavi Fabrija – Gašparovića „Vježbanje života“ 1990. godine, a glumi i u „Vježbanju života – drugi put“ Marina Blaževića 30 godina kasnije u kojem se povijest čita iz ženske perspektive, u 2020. godini kada je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture.
Bavi se i režijom, a u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca režirala je „Maratona di New York“ / „Newyorški maraton“ 2006., „Amy’s view“ / „Differenti opinioni“ 2009., „Tutto sulle donne“ / „Sve o ženama“ 2010. te „Variazioni enigmatiche“ / „Enigmatske varijacije“ 2021.
Od 1978. kao vanjska honorarna suradnica, a od 1989., kao redovita profesorica, Neva Rošić predavala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od Sofokla i Shakespearea preko Ibsena i Čehova do Begovića, Krleže, Becketta i Pintera, s generacijama studenata prolazila je svjetskom i hrvatskom dramskom književnošću, tražeći u njezinim najboljim stranicama trajno pedagoško nadahnuće za svoju metodu poučavanja, istodobno i bitno inspirativno ishodište mladih umjetnika od kojih su mnogi danas nositelji zrelih tumačenja i poletnih inovacija u suvremenom hrvatskom glumištu.