Diplomirana je inžinjerka arhitekture. Od 1993. radi kao scenografkinja, potpisujući na predstavama koncept, oblikovanje svjetla, kostimografiju, dramaturgiju, fotografiju, oblikovanje knjižica.
S Natašom Matjašec i Sebastijanom Horvatom osnovala je nezavisni kazališni zavod E.P.I centar. Godine 2004. bila je gostujuća predavačica na Državnom sveučilištu Ohio u SAD-u. Od 1999. članica je DOS-a. Kao scenografkinja autorica je više od 100 predstava u Sloveniji, a u inozemstvu je surađivala s brojnim kazalištima u Bugarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Belgiji, Austriji, Italiji, Kosovu, itd.
Brojne su izložbe na kojima je izlagala: 1994. Biennale / Lisabon, 1998. / Bad Radgesburg, 1999. Quadrienale / Prag, 2003. BS / Maribor, 2009. samostalna izložba „Prostor i vrijeme” / Ljubljanski grad, 2010. izložba DOS-a, Skupna izložba scenografa i kostimografa, 201. Tko se boji religioznih 201 Plečnik / Kazališni muzej, Ljubljana, 2013. Dizajn identitet; Petra Veber / CD Ljubljana.
Dva puta je nominirana za Prešernovu nagradu.
Osvojila je brojne nagrade kao što su: Velika nagrada 29. tjedna slovenske drame 1999. za autore predstave „ION”; Najbolja predstava na Pika festivalu u Velenju („Čudotvorni lijek Roalda Dahla Gregora” 2003., Gradsko kazalište Ptuj; Posebna nagrada za predstavu u cjelini na Bijenalu lutkarskog kazališta u Mariboru („Kad nitko nije imao što raditi”, Mini teater Ljubljana) 2003.; Borštnikova nagrada 2007. za scenografiju predstave „Romantične duše”; Nagrada Borštnikovih srečanja autorima predstave „Rastrganci / učenici i učitelji” 2008.; Šeligova nagrada za autore predstave „Romantične duše” 2008.; Nagrada za najbolju izvedbu na 11. međunarodnom festivalu Taterfest u Sarajevu za predstavu „Patty Diphusa” (MGL i Društvo Familia) 2008.; Nagrada „Ksenija Hribar” za scenografiju za plesnu predstavu na 6. Slovenskoj platformi suvremenog plesa Gibanica i Nagrada za najbolju izvedbu po izboru publike 2013.; Šeligova nagrada za najbolju predstavu „Dnevnici” 2013.; Nagrada za najbolju predstavu po izboru publike „Stolice” na festivalu ArtOkraina u Sankt Petersburgu 2013.; Prix Italia Special Mention za dokumentarnu radijsku predstavu „Glas šakala” 2021.
Petra Veber u posljednjem je desetljeću zasigurno jedna od najodvažnijih, najdalekosežnijih i najdinamičnijih scenografkinja u suvremenom slovenskom kazalištu. Njezin rad vjerojatno je najautonomnije ušao u kazališni prostor te je u kazalištu zabilježen u predstavama redatelja Sebastijana Horvata, kako u onim nastalim u slovenskim kazališnim institucijama, tako i u djelima u produkciji E.P.I. centra. Čini se da upravo u njima scenografski potpis Petre Veber progovara kao autonoman i autorski doprinos istinske scenografkinje. Teško bi bilo govoriti o scenografsku stilu, jer njezin rad odstupa od isključivo vizualno-stilskog i narativnog promišljanja scenografije, što se možda moglo prepoznati u njezinom izrazito minimalističkom ranom razdoblju te poduzima preraspodjelu scenografskih gesta na različita područja kreativnog procesa i proizvoda.
Rok Vevar