Prvo ostvarenje Puccini trilogije koju u ovoj sezoni predstavlja HNK Ivana pl. Zajca vjerojatno je najpopularnija Puccinijeva opera Madama Butterfly.
U Rijeci postoji duga tradicija izvođenja ovog Puccinijevog djela, a svaka nova izvedba, čini se, samo podcrtava naklonost publike prema ovoj, ako ne najupečatljivijoj, a ono svakako najomiljenijoj Puccinijevoj heroini.
Opera za sva vremena
Spoj sentimentalnosti i tihog trpljenja glavne junakinje unutar predvidljivo strukturirane dramske radnje bila bi svakako manje zanimljiva da je došla u ruke manje talentiranom skladatelju.
No Puccini je bio bogomdani melodičar i izvrstan poznavalac orkestra, riječju operni genij, koji je kao malo tko znao doći do srca svoje publike. I to je tako ostalo do danas. A Butterfly je u njegovu opusu sačuvala privilegiranu poziciju opere za sva vremena.
Riječka premijera održana je pod ravnanjem Villea Matvejeffa i u režiji Dražena Siriščevića uz odabir solista iz vlastite kuće, među kojima je samo tumač B.F. Pinkertona bio gost – grčki tenor Dimitris Paksoglou.
Siriščević je kao istinski zaljubljenik u operu znao oblikovati jednostavnu, logičnu, radnji primjerenu i u detalje razrađenu mizanscenu, ostajući u zadanim okvirima asocijacija na Zemlju izlazećeg sunca. Madama Butterfly, s obzirom na specifičnost mjesta radnje ali i glazbe same, zapravo ne nudi alternativu u pogledu vizualizacije. Zato je usklađenost Siriščevićevih ideja i scenografije Slavena Raosa rezultirala jasnim, živopisnim, dobro odmjerenim pomacima u prostoru za igru, oživljenom odgovarajućim kostimima Jurja Zigmana, uz dodatnu kvalitetu široke palete boja koju zahvaljujemo maštovitim rješenjima oblikovatelja svjetla Dalibora Fugošića.
Za dirigentskim pultom bio je Ville Matvejeff, također veliki poštovatelj Puccinijeva opernog opusa, koji je koliko precizno, toliko i nadahnuto vodio predstavu u rastućem luku od početka prema kraju. Istini za volju, koja proba viška orkestru bi bila dobrodošla, jer partitura Butterfly nije niti jednostavna, niti naivna. Puccinijev orkestar je u pravilu agogički veoma oslobođen i da bi bio tako fleksibilan, mora biti savršeno uigran. A za to treba vremena. Nedostatak vremena Matvejeff je obilno nadoknađivao sabranošću ali i pasionantnošću svoje glazbene koncepcije. Predstava je imala uzlaznu putanju i akcent istinske tragedije kojom završava opera bio je vrhunac izvedbe. Baš kako i treba biti!
Oduševljena publika
Glavni protagonisti u glazbenom su i glumačkom dijelu svojih uloga bili uglavnom uvjerljivi. Izvrsnu pjevački i glumačku kreaciju ostvario je Robert Kolar kao američki konzul Sharpless, ostajući toliko iznad lika B.F.Pinkertona, koliko jedan profilirani karakter nadilazi jednu neodgovornu i nezrelu ličnost.
Tenor Dimitris Paksoglou posjeduje doduše nosiv, dopadljiv glas, ali u ovoj konstelaciji njegov Pinkerton (premda mjestimice glasovno forsiran) naprosto nije došao do izražaja koliko bi se očekivalo s obzirom na važnost lika.
Anamarija Knego u zahtjevnoj je ulozi Butterfly demostrirala prije svega svoju izrazitu muzikalnost i nevjerojatan scenski osjećaj koji ju je instinktivno vodio do najboljih rješenja, kako vokalno, tako i glumački. Ostali pjevači pridonijeli su dobrom dojmu cjeline izvedbe, pa ih valja poimence spomenuti: Suzuki je interpretirala Ivanica Vunić, Goro, ženidbeni posrednik bio je Sergej Kiselev, Yamadorija je tumačio Marko Fortunato, Slavko Sekulić bio je Bonzo, a Yakuside, budistički svećenik, Saša Matovina, dok je ulogu Carskog komesara preuzeo Dario Bercich. U ostalim malim ulogama nastupili su Darko Matijašević (Matičar), Ana Majdak (Kate Pinkerton), te Vendi Pogorelić i Dominika Fortunato, kao majka i teta Cio-Cio San.
Zbor je pripremila Nicoletta Olivieri.
Predstava je ostavila lijepi dojam, publika je bila oduševljena i nema sumnje da će ova Butterfly i dalje uživati njene simpatije.
Na kraju valja reći „bravo” svim sudionicima izvedbe zbog njihove angažiranosti i profesionalnosti.
To me podsjeća na jednu izvedbu Manon Lescaut u milanskoj Scali: oduševljena publika vikala je bravo bez prestanka, jer je predstava bila zaista dojmljiva: „Bravo” za maestra (usput rečeno dirigirao je naš Nikša Bareza), „Brava” za redateljicu Lilianu Cavani, „Bravo” za pjevače….a onda se iz jedne lože čulo glasno i jasno: „Bravo, Puccini!”.