Kao drugo djelo Puccini trilogije u HNK-u Ivana pl. Zajca, premijerno je izvedena Tosca, vjerojatno najsavršenije operno ostvarenje velikog skladatelja. Puccini je sigurno najvažniji reprezentant verističke opere, a Tosca se s pravom nalazi u samom vrhu njegovih opernih postignuća.
Neočekivana vizija djela
Sve je tu majstorski napravljeno, posebno pažljivo iscizelirani orkestar, oblikovan kao nezamjenjivi akter radnje i drame. Tosca je teška opera za pjevače, a posebno za dirigenta, jer Puccinijev orkestar, generalno uzevši živi od agogičkih nijansi, uvjetovanih samom radnjom i te fine promjene tempa, doslovce fluidnog, koji varira od takta do takta, predstavljaju zapravo jedan permanentni tempo rubato. To je posebice zamjetno u partituri Manon Lescaut, ali i Tosca u mnogočemu zahtijeva isti tip fleksibilnosti, za što je potreban jako dobro uigrani orkestar. Ova najnovija riječka Tosca samo je djelomice ispunila te zahtjeve, možda zbog novog dirigenta (izvedbom je ravnao Kalle Kuusava), možda i nedostatnog broja pokusa, a što je osobito bilo čujno u prvom činu.
No kao cjelina predstava je protekla dovoljno uvjerljivo, da uz pomoć redateljeve neočekivane i izazovne vizije djela (Marin Blažević potpisao je režiju, dramaturgiju, te koautorstvo Alanu Vukeliću za scenografiju i Daliboru Fugošiću u oblikovanju svjetla), ostane zabilježena kao uspješno ostvarenje nove riječke operne sezone. Tu treba još spomenuti maštovitu kostimografkinju Sandru Dekanić, koja zacijelo ima zasluge i za to da je kostim Tosce u drugom činu rađen kao kopija kostima što ga je Zinka Kunc nosila tumačeći Toscu u njujorškom Metroplitanu.
Vizija Tosce kao teške drame međuodnosa trojice glavnih protagonista u toliko puta ponavljanom istom modelu političkog nasilja, koje u Tosci nije u pozadini već u prvom planu radnje, daje redatelju mogućnost više rješenja. Blažević je pronašao upravo ono koje odgovara njegovu razumijevanja režije, ne kao uvjetovano popratnog vizualnog oblikovanja, već kao poniranja u samu bit drame.
Tri vremena, tri konteksta – iste žrtve
Tri čina Tosce u njegovoj viziji gube kontinuitet vremenskog protoka, što on izravno naglašava ispisanim oznakama “Rim, 1800.”, “Zagreb 1941.” i “Danas. Negdje.” Radnja od prikaza očekivanog raskošnog miljea rimske crkve početkom 19. stoljeća, seli u crnobijeli prostor zastrašujuće izduženih sjena policijskog ureda u Zagrebu 1941. godine, da bi u trećem činu završila na praktički praznoj sceni, u kojoj Cavaradossi može biti bilo tko u bilo kojoj korporatističkoj tamnici svijeta, osuđen i čekajući da nestane bez traga… Kao Julien Assange, primjerice (neka bude spomenut netko vrlo poznat, o manje poznatima žrtvama političkog terora danas da se i ne govori). Ne upadajući u maniru tzv. vremenske transpozicije radnje još uvijek omiljenu među redateljima, koji sukladno svojoj osobnoj fikciji biraju ponekad, za određenu operu potpuno neprihvatljiv okvir, nagomilavajući ga natruhama vlastitih frustracija, Blažević u Tosci dramu sužava poput lijevka i sažima do osobne ljudske tragedije. Zato je ova Tosca zapravo čista u svojoj ideji tragičnog odnosa među ljudima i njihovim uvjetovanim emocijama, koje pod određenim okolnostima eskaliraju do paroksizma.
Raspoloženi protagonisti
Trio glavnih protagonista bio je dobro odabran. Toscu je na svoj pasionantni, punokrvni pjevački način tumačila primadona riječke Opere Kristina Kolar, ponovno potvrdivši da je, ne bez razloga, ljubimica riječke publike. Dostojnog partnera imala je u tenoru Domagoju Dorotiću, trenutno solistu osječke operne kuće, koji svakako zaslužuje više sebi primjerenih uloga da bi razvio svoj puni pjevački potencijal.
Najintrigantniji lik u Tosci je Scarpia, pa za njega nije lako naći odgovarajućeg interpreta. No Giorgio Surian svojim je Scarpijom samo nastavio cijeli niz izvanrednih kreacija, koje je posljednjih godina ostvario u Riječkoj operi. Pjevački i glumački dio njegova tumačenja Scarpije teško je odijeliti, jer se one stapaju u uvjerljivost jedne apsolutno fascinantne scenske prisutnosti.
Njegov je Scarpia manje predator, a više manipulator, hladnokrvni i potpuno beskrupulozni egomanijak. U Surianovu je tumačenju sve, od pjevanja do najmanjeg pokreta na sceni, odgovaralo tako koncipiranom liku.
Uz troje glavnih protagonista valja još spomenuti vrlo dobrog Luku Ortara kao Angelottija, te u maloj ulozi Crkvenjaka iznimno raspoloženog Ivana Šimatovića.
Zbor je pripremila Nicoletta Olivieri. A što se orkestra tiče, uz već navedene napomene, za nadati se da će mladi Kalle Kuusava, nesumnjivo daroviti glazbenik koji uskoro stupa na odgovorno mjesto ravnatelja riječke Opere, imati dovoljno vremena da se dobro upozna s orkestrom i nastavi osjetljivu zadaću stalnog poboljšanja kvalitete njegova muziciranja.