Riječki operni ansambl najnoviju je premijeru posvetio Mozartovu remek djelu Figarov pir. Zadatak koliko težak, toliko i izazovan, jer pretpostavlja puno unutarnjeg finog osjećaja za balans svih komponenti izvođenja koje osiguravaju blistavost, lepršavost i lakoću ove genijalne partiture.
Univerzalna, a ne revolucionarna umjetnost
Danas se uobičajilo svakom, pogotovo opernom, djelu pridavati karakteristike neizbježne, čini se, da bi ono uopće opravdalo svoje uprizorenje na pozornici jednog modernog kazališta.
No, kako živimo u kaotičnom vremenu svakovrsnog pretjerivanja, treba jasno razlučiti opravdanje za djelo od supstance djela samoga, pogotovo kada je riječ o muzici takve energijske snage kao što je Mozartova. Generalno onečišćenje životnog prostora, pogotovo bukom kojoj su ljudi danas izloženi, dramatično umanjuje njihovu sposobnost percepcije zvuka i bogatstva nijansi unutar glazbenog protoka, percepcije potrebne da bi se Mozartova muzika ne samo slušala, nego i čula.
To je okvir izazova kojim je obilježena ova izvedba.
Kao što je poznato, Mozartov libretist Da Ponte napisao je tekstovni predložak prema Beaumarchaisovoj komediji Ludi dan ili Figarova svadba, koja je u vrijeme svog prikazivanja u Parizu (a javno je prikazana tek 1784.) jako naelektrizirala javnost, već ionako nezadovoljnu općim stanjem zemlje u propadanju i bahatošću nesposobne vladajuće kaste.
Da Ponte je tekst prilagodio Mozartovoj predodžbi glazbene komedije intriga u kojoj je težište na karakterima i njihovim međusobnim odnosima.
Glazba sama po sebi ionako ne funkcionira na razini pojmovnog nego na razini arhetipskog, a što se Mozarta tiče, on je u muzici, po pitanju inovacija i reformiranja postojećih formalnih predložaka bio sve samo ne revolucionaran. Njegova umjetnost nije revolucionarna, nego univerzalna.
Muzika prije svega
Mozart pripada genijima-sintetičarima, koji nisu otkrivali „nove putove”, nego su na nezamislivo inventivan način kompilirali sve postojeće već poznato. Mozart je bio vrlo tradicionalan predstavnik talijanske opere koju je zavolio još za svojih dječačkih putovanja po Italiji. Rukovodio se motom što ga je mnogo kasnije divno izrazio Paul Verlaine :”…de la musique avant toute chose”. „Muzika prije svega“. Ili kako je sam govorio (kao uostalom mnogi kompozitori prije i poslije njega): „Prima la musica, poi le parole“. Cijela Mozartova glazbena poetika sadržana je u toj rečenici.
Zato ovu predstavu treba prvenstveno gledati kroz prizmu muzičkih dosega. Rađena je kao koprodukcija u kojoj su sudjelovali Opera HNK-a Ivana pl. Zajca, Piccolo Festival del Friuli Venezia Giulia i Punto Arte – Amsterdam. Redateljica Eva Buchmann i dramaturg Ben Hurkmans zadržali su se na intervenciji jedne mikro mizanscenske igre u prostoru jedva zamjetne scenografije, koja se nije mijenjala od početka do kraja. Da nije bilo živih, veselih kostima Manuele Paladin Šabanović, gotovo bi se moglo govoriti o koncertnoj izvedbi. Što zapravo ne bi smetalo! Kako je jednom primijetio Karl Bõhm, Mozart je jedini kompozitor čije opere možete postaviti koncertno, a da nemate osjećaj kako bilo što manjka izvedbi. Sve je u muzici.
Zajednički nazivnik: kvalitetna glazbena izvedba
Ovo uprizorenje može se podvući pod zajednički nazivnik kvalitete glazbene izvedbe. Gost dirigent Stefano Rabaglia vodio je predstavu s mnogo iskustva i dobrog osjećaja za prirodno muzikalni protok glazbe. Orkestar je bio vrlo poletan, discipliniran i valja ga zapamtiti kao važnog protagonista uz čiju je sigurnu pomoć došla do izražaja i kvaliteta vokalnih solista. Bila je to zapravo lijepa smotra solističkog glasovnog potencijala riječke Opere, na čelu s dvije izvrsne sopranistice: Ingrid Haller, vrlo kultivirane pjevačice koja je dostatnom delikatnošću interpretirala lik grofice Almaviva i uvijek razoružavajući muzikalne Anamarije Knego, u ulozi poduzetne i vrckave Susanne. U veoma povoljnom svjetlu otkrio se bariton Dario Bercich, suvereno savladavši ulogu Figara, dok je gost iz Italije bariton Oliviero Giorgiutti kao grof Almaviva imao pomalo „peh” jer je u svom crnom kostim, sa štapom u ruci nalik na palicu za golf, ostao poput nekog zlokobnog, da ne kažem zločestog lika, izgubivši svoj zavodnički šarm pomalo naivnog, pomalo krutog, pomalo koleričnog, u biti zbunjenog muškarca. Koji se ženama očito sviđa!
Tumači manjih uloga, Olga Kaminska (Marcellina), Slavko Sekulić (Dr. Bartolo), Sergej Kiselev (u dvostukoj ulozi Don Basilia i Don Curzia), Morana Pleše (Barbarina) i Luka Ortar (vrtlar Antonio) pridružili su se reviji lijepih glasova koje je pokazala ova predstava. Na kraju valja spomenuti izvrsnu mladu mezzosopranisticu Ivu Krušić, čija je interpretacija Cherubina odisala jednostavnošću i muzikalnošću.
Visokom profesionalizmu u radu sa zborom Nicoletta Olivieri je, prateći secco recitative, u ovoj predstavi demonstrirala i svoju vještinu čembalistice.
I kad se sve sumira, ostaje kao zaključak: kvalitetan orkestar, dirigent s iskustvom i znanjem, revija izvrsnih solista, i naravno, Mozartova muzika.
Kako to kaže Bruce Willis u jednoj reklami:”For me, it’s enough!”