Prošle sezone riječki je operni ansambl ostvario veoma zahtjevni projekt uprizorenja Verdijevih opera „Macbeth“, „Otello“ i „Falstaff“, skladanih prema Shakespeareovim dramama. U ideji dramaturga i redatelja Marina Blaževića one su predstavljene kao trilogija, s čvrstom poveznicom Giorgia Suriana kao interpeta Macbetha, Jaga i Falstaffa. Kao Macbeth Surian je definitivno ušao u ulogu po mjeri svog iznimnog glumačkog talenta, bez kojeg bi njegova interpretacija tog kompleksnog dramsko-pjevačkog lika teško bilo moguća. Sam Verdi, koji je dijapazon muzičke izražajnosti u ovom djelu zamislio u širokoj amplitudi od govora, preko deklamatornog pjevačkog stila do čiste belkantističke fraze, namijenio je glavnim protagonistima, dijaboličnom paru Macbeth/ Lady Macbeth, stranice izrazito ekspresivnog izričaja. No, istini za volju, bez obzira na Verdijevu zamisao o prevlasti ekspresije nad „lijepim pjevanjem” njegov melodijski genij lebdi i nad ovom partiturom poput duha nad vodama – neuhvatljiv i neusporediv.
„Macbeth“ a ovdje je riječ o predstavi održanoj 23. veljače) u riječkoj je opernoj kući imao sve pretpostavke za kvalitetnu izvedbu. Osim Giorgia Suriana u naslovnoj ulozi, koji je u pojedinim ulomcima upravo fascinirao pojavom, moćnom izražajnošću glasa, zapravo cjelokupnom svojom scenskom prezentnošću, drugu polovicu odgovornosti za ekspresivni naboj izvedbe nosila je ravnopravno izvanredna Kristina Kolar u ulozi Lady Macbeth, posebice impresivna u velikoj sceni ludila. Među solistima istakli su se i Luka Ortar kao Banco, te Aljaž Farasin kao Macduff, a pozitivni doprinos predstavi dali su i nositelji malih uloga, Vanja Zelčić (Dama), Dario Bercich (Medico), Davor Lešić (Malcolm), te, kao Tre Apparizioni, Morana Pleše, Nataliya Marycheva i Luka Ortar. Voditeljica zbora Nicoletta Olivieri zaslužna je za dobro pripremljeni ženski i muški zborski ansambl. Orkestar je ostavio utisak sigurnosti i dorađenosti, a to ide „na dušu” njihova šefa dirigenta Yordana Kamdzhalova, čiji se blagotvorni utjecaj počinje osjećati u rastućoj kvaliteti i sabranosti muziciranja. Za razliku od uobičajenog stanja u hrvatskim opernim kućama, gdje se godinu dana nakon premijere teško može očekivati kompaktna predstava, ovaj „Macbeth“ djelovao je sigurno i profesionalno. Rad s dvojicom odličnih dirigenata, Matvejeffom i Kamdzhalovim, ozbiljna koncertna sezona, proširenje repertoara i profesionalnost pristupa koji se uspostavlja kao donja neprelaziva granična crta, obnovili su i jako razvili potencijal orkestra riječke Opere. To je pokazala i ova izvedba „Macbetha“.
Od cijele Trilogije „Macbeth“ se uopće doimlje kao najsnažnije ostvarenje.
Postavljajući „Macbetha“, Blažević je na sreću izbjegao zamku prečestih „suvremenih čitanja” ove opere, koja su radnju pomicala u vremenu i prostoru, smještajući je u okvir nekih danas aktualnijih ratova, krvoprolića i sličnih rezultata raznoraznih političkih ideologija, rukovođenih uvijek istim uzorkom opsesije vlašću i modelom djelovanja na bazi izdaje, ucjene i likvidacije. Fokusiran na psihologiju likova i njihove međusobne odnose, Blažević doduše svakim detaljem potcrtava dijaboličnost jedne bolesne povezanosti, u kojoj su Macbeth i Lady Macbeth na koncu žrtve vlastitih fikcija, ali ih čini nekako ljudskima. Približava ih, i to doslovce, gro planom projekcije mimike njihovih lica, prikazujući ih kao krvnike i žrtve istovremeno. Čini se da dijeli misao Jana Kotta kako „ne postoji dobar i loš kralj, već samo pozicija kralja”.
U ovoj doslovce mračnoj predstavi, sve je svedeno na uporabu minimuma sredstava u funkciji maksimalnog učinka, što bi se već moglo definirati kao Blaževićev redateljski stil. Bljeskovi svjetla (ponekad intrigantni, ponekad iritantni), zamišljeni su kao važan dio strogo kontroliranih efekata, u realizaciji kojih su Blaževiću bili vrijednim suradnicima oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, oblikovatelj videa Marin Lukanović, kostimografkinja Sandra Dekanić, te Selma Banich koja je potpisala koreografiju i scenski pokret, dok su kao scenografi navedeni studenti scenografije Accadaemia di Belle Arti di Brera iz Milana.
Možda je suvišno dodati da je riječka publika ispratila predstavu oduševljenim pljeskom.
Bosiljka Perić Kempf