BOGOVI
Dalibor Matanić

Tekst i režija:
Dalibor Matanić
Video:
Dalibor Matanić
Scenografija i kostimografija:
Ana Savić Gecan
Glazba:
Hrvoje Nikšić
Oblikovanje svjetla:
Tomislav Maglečić
Igraju:
Helena Minić Matanić / Marko Cindrić / Hana Hegedušić / Karlo Mrkša / Elizabeta Brodić / Beti Lučić / Robert Plemić / Stojan Matavulj
Fotograf:
Marko Ercegović

Gostovanje Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu

 

Autorski projekt

Motivirano igranim filmom

„Funny Games“ Michaela Hanekea

 

Jedan od naših najpoznatijih filmskih i kazališnih redatelja Dalibor Matanić režirao je u varaždinskom kazalištu predstavu prema svom tekstu naslovljenom „Bogovi”. To je nastavak njegovih kazališnih istraživanja s referencama na neke od kultnih filmova. Nasilje je prisutno ne samo eksplicitno nego i kao suptilna agresija, skriveno u različitim oblicima i odnosima. Zbog toga se može reći da se predstava bavi unutarnjim mehanizmima i društvenim okolnostima koje izazivaju različite vrste nasilja. Preispitivanje nas podsjeća do koje mjere se prilagođavamo nasilju i relativiziramo napadačke motive. Koliko nas narcistička kultura, ali i poricanje autentične komunikacije dovode do urušavanja esencijalnih ljudskih odnosa, do života bez otpora? Generacijski sukob unutar hrvatske obitelji razotkriva i obiteljske traume i društveni kontekst nasilnih praksi. Koje su posljedice suočavanja s istinom?

 

Predstava traje oko sat i dvadeset minuta

 

Povjetarac koji će zapuhati te večeri maknut će paučinu s prozora kuće jedne obitelji i suočiti je samu sa sobom. Kroz grane okolnog drveća vidi se ženska prilika koja traži svoje čedo ne bi li ga zadavila. U ogledalu se vidi muška prilika koja donosi hrpu medikamenata ne bi li i te večeri primirila svoju ljubav. S okolnog brda spuštaju se susjedi koji namjeravaju, po tko zna koji put, poniziti ukućane. Dvoje napadača koji će pokucati na vrata okupljenih, donijet će uz neizbježnu smrt i nešto novo po okupljene: istinu.

Sve protekle godine istina je bila nepoželjan gost u kući naše obitelji: medikamenti, narkotici i alkohol su je udaljavali što su više mogli. Istina bi otkrila netoleranciju prema drugačijima i siromašnijima, prema imigrantima i njihovim religijama. Istina bi otkrila nasilni imperativ uljepšavanja, botoxiranja i izbjegavanja starosti. Istina bi otkrila i kriminal u varanju na fondovima, iskorištavanju i potplaćivanju stranih radnika. Ono čega se ukućani najviše boje je to da bi ta istina mogla otkriti kojom stranputicom je krenula ljubav muža i žene, kako im se toliko paučine nakupilo oko očiju i srca da ne vide da uništavaju najbitniju stvar u svojim životima: svoju kćer.

Napadači su odgovor na društvo u kojem se zlo olako shvaća i podrazumijeva, na društvo koje je izabralo površnost umjesto sadržaja i zavaravanje umjesto istine. Oni nemaju biografije, njih ne treba psihologizirati, oni hladno pročišćavaju ovaj posrnuli svijet. Pitanje je da li će se hendikepi jedne generacije prenijeti na narednu. Jesmo li osuđeni na konstantno ponavljanje grešaka svojih predaka ili postoji šansa za nadogradnju? Kako ćemo se suočiti s boli kad shvatimo da su nam njihove greške u krvi? I hoćemo li se nasmijati ako ipak uspijemo maknuti teške zavjese i pustimo sunce neka uđe u našu kuću? Pred zoru koja se pojavljuje nad našom kućom, gdje se slavila godišnjica braka, dvije će se generacije suočiti s istinom i krenuti u finalni obračun.

Foto & Video galerija