DON JUANJean-Baptiste Molière
Gostovanje Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
U godini obilježavanja 400. obljetnice smrti autora, veliku dramsku ansambl predstavu, Molièreovu komediju „Don Juan” režira sjevernomakedonski redatelj Dejan Projkovski iza kojeg je niz impresivnih režija omiljenih klasika. Španjolski plemić Don Juan Tenorio, ako je uopće postojao, vjerojatno ni u snu nije mogao zamisliti kako će u stoljećima koja tek slijede postati junakom mnogih književnih i glazbenih djela i sinonimom vječnoga zavodnika. U svijet umjetnosti uveo ga je početkom 17. stoljeća njegov sunarodnjak Tirso de Molina u drami pod naslovom „Seviljski zavodnik i kameni gost”. Priču o bespoštednu zavodniku žena i oskrvnitelju umrlih, koja je u to vrijeme bila posve uobičajena tema, preuzeo je i jedan od najvećih dramatičara francuske i svjetske dramske literature Jean-Baptiste Poquelin Molière, praizvevši 1665. svoju komediju petočinku „Don Juan ili kamena gozba”. Smjestivši radnju na Siciliju, Molière se naslanja na svojega španjolskog kolegu i na razne legende o vječnom zavodniku, prevarantu i šarmeru koje su kolale iberijskim poluotokom, stvorivši remek-djelo koje do danas jednako intenzivno intrigira kazališne autore diljem svijeta. Molièreov komad balansira između komedije i tragedije, a njegov Don Juan je uz sve znane karakteristike i lik svjestan svojih djela, čovjek koji analizira, ironizira tuđe, ali i svoje postupke, koji se ne boji prijeći i na mračnu stranu ljudskoga postojanja, postajući time svojevrstan tragičan lik.
Predstava traje dva sata i deset minuta.
Nakon intenzivnog procesa koji je trajao svega pet tjedana, sa srećom u srcu slobodno se usuđujem reći da smo napravili fantastičnu predstavu. Ona je po svojoj prilici naše predivno scensko putovanje zbog kojeg se teško spuštamo s pozornice. Zahvalan sam redatelju Dejanu Projkovskom koji nam je pobudio strast te je kroz ovu scensku magiju otvorio nove svjetove.
Na samom početku procesa bio sam u sukobu s predrasudom o tome tko je Don Juan. Rad na ulozi sam stvarao od kraja prema početku predstave. Točnije, od monologa o licemjerju. Tako se stvorila misao Don Juana i tijelo koje je pratilo zbivanje na pozornici.
Veselim se uvijek svojoj riječkoj publici s kojom sam nekada davno kao početnik dijelio radost kazališta. Sjećam se Janka Polića Kamova, „Tri mušketira”, „Zajedno” i još mnogih. Jedva čekam vidjeti svoje drage kolegice i kolege i opet osjetiti energiju riječke publike.
Razgovarala Andrea Labik
