FAURÉ, SAINT-SAËNS, RAVEL

Početkom 20. stoljeća djela Mauricea Maeterlincka (1862. – 1949.), kojega je tadašnja kritika uspoređivala sa Shakespeareom, fascinirala su i inspirirala skladatelje. Značaj je bio toliki da su se skladatelji na svojevrstan način borili za prava na tekst, na savršeni libreto, na motive koji će zauzeti važno mjesto u glazbenoj povijesti. U publici je na praizvedbi drame „Peleas i Melizanda” 1893. godine bio Claude Debussy. Oduševljen što je pronašao idealno u priči „koja ne pripada niti jednom vremenu ni prostoru, koja je potčinjena životu i sudbini, koja ne raspravlja”, požurio je osigurati prava, ni ne sluteći koliko će godinama biti upleten u niz nesporazuma i bojkota prije no što dovrši svoju jedinu operu, praizvedenu 1902. u Parizu. Producenti londonske predstave prvotno su kontaktirali upravo Debussyja koji je zbog mučnog procesa u radu na operi odbio biti dijelom dramske produkcije. Gabriel Fauré, jedan od najutjecajnijih francuskih skladatelja, orguljaš i pedagog je bio prvi sljedeći izbor i morao je stvarati brzo. Njegova suita „Peleas i Melizanda”, op. 80 scenska je glazba nastala za postavljanje istoimene simbolističke drame u Kazalištu Princa Walesa u Londonu. Nakon premijere 21. lipnja 1898. godine, preradio je glazbeni materijal uz pomoć svojega studenta Charlesa Koechlina, dodavši popularnu Sicilijanu, u atraktivnu orkestralnu suitu koja je kao četverostavačno djelo izvedena 1912. godine. U svakom od stavaka, iza kojih stoji priča o fatalnoj, zabranjenoj ljubavi, osjeća se napeti nagovještaj neizbježne tragične sudbine mladih ljubavnika. U prvome stavku uvodi nas u atmosferu koja prati čitavo djelo, u drugom predstavljena je Melizandina čistoća i šarm, Sicilijana je najpoznatiji dio skladbe, a naglašava ljubavnu scenu i trenutak kada Melizanda ispusti prsten u zdenac, kreira konverzaciju između flaute, violončela i roga. Na kraju, čvrsto isprepletenu mrežu snovite romantike i tragedije preljuba Fauré je predstavio kroz bogate harmonije i neponovljive, nježne, ali i strastvene melodije.
Fauré je uživao pisati scensku glazbu i prvi je skladao na temu Peleasa i Melizande, a inspiraciju su u istome djelu našli Schönberg, Sibelius, Scott i spomenuti Debussy. Sve nastale partiture ostaju svjedočanstvo moći koju je jedan pisac imao nad maštom glazbenika i to za autorova života. Belgijanac Maeterlinck je za književnost 1911. dobio Nobelovu nagradu. Njegovo se djelo odmaknulo od pomodnih zamki naturalističke drame, smjestio je svoje likove u srednjovjekovne postavke legendi, usredotočio se na nedefiniranu prirodu ljudskih osjećaja. Golaud, sredovječni princ, u šumi nailazi na prestrašenu, izgubljenu djevojku Melizandu, zaljubljuje se u nju, oni se tajno vjenčaju i Golaud je vodi kući. Golaudov brat Peleas želi posjetiti umirućeg prijatelja, no ostaje s bolesnim ocem. Melizanda je oduševljena šumom koja okružuje dvorac. Peleas pokazuje Melizandi najljepše dijelove vrtova. Igrajući se s vjenčanim prstenom, Melizanda ga ispušta da isklizne u duboki zdenac. Golaud se ozlijeđen vraća iz šume i dok Melizanda njeguje njegove rane, on uočava kako na njezinoj ruci nema prstena. Melizanda krije istinu, a on je natjera da prsten nađe, a kao pratnju šalje svojega brata Peleasa. Njihova povezanost postaje sve jača. Ljubomorni Golaud gotovo gurne brata u bezdan, grubo ismijava Melizandinu nevinost u trokutu. U noći, Melizanda i Peleas nađu se u vrtu u ljubavnom zanosu kada ugledaju lik koji ih promatra iz sjene. Znajući da je to Golaud, poljube se posljednji put. Sluđeni Golaud pogađa Peleasa, jureći za Melizandom, ozljeđuje i nju i pokušava izvršiti samoubojstvo. Ozlijeđene ih pronalaze na vratima dvorca. Oporavljeni Golaud ne odustaje i zahtijeva istinu od Melizande koja na samrtnoj postelji rađa djevojčicu i umire…
Drama je postavljena nebrojeno puta, a posebno je zanimljiva ona u kojoj je u muškoj ulozi nastupila nezaboravna Sarah Bernhardt kao Peleas 1904. godine. Zanimljiva je i činjenica kako se finale suite, Melizandina smrt, izvelo na Fauréovu pogrebu.

Fauré i Ravel bili su u Parizu studenti Camillea Saint-Saënsa čiji je utjecaj na razvoj francuske glazbe bio od iznimnog značaja. Fauré je govorio kako mu je doslovno promijenio život. Da je pobjednički uspješno napustio formu simfonije dokazale su inovativne Saint-Saënseove ideje sadržane u Drugoj simfoniji u a-molu, oblik i strukture skladbe, izbjegavanje konvencionalne forme u svakom smislu, dok je kontrasta u obilju – brze, dramatične, olujne dionice, pa potom tihe, nježne, te na kraju živahne melodije, poticajne, pune energije koje čine da srce pleše. Posvećena je dirigentu Julesu Pasdeloupu koji je ravnao prvom pariškom izvedbom 25. ožujka 1860. godine, nakon svjetske praizvedbe u Leipzigu 20. veljače 1859. godine. Nimalo lakoga karaktera, bio je to dirigent koji je tada dominirao koncertnim dvorana Pariza i bez imalo ustručavanja odbijao je izvoditi djela važnih skladatelja kada je za to pronalazio razlog. No, ovu je simfoniju smatrao odvažnom, od neobičnog početka do živahnoga kraja. Sićušni drugi stavak čudo je jednostavnosti. Dio publike bio je pak osupnut inovacijama, bučnim, nesofisticiranim trećim stavkom, zvukom „kakvog seoskog benda”. Fragmentarne ideje pune su ingenioznih obrata. Finale pokazuje koliko je Saint-Saëns sposoban i najjednostavnije učiniti posebnim.

Maurice Ravel bio je nizak rastom, kao dijete. Nikada se nije ženio niti imao djecu, ali je djecu obožavao. Igrao se s njima i uživao pričati im priče. „Moja majka Guska” prvotno je 1908. skladana kao petostavačna suita za klavir, za četveroručno sviranje, srdačni glazbeni poklon Mauricea Ravela za kćer i sina bliskih prijatelja, Godebskih. Njima je često pričao o pustolovinama poznatih junaka iz francuskih zbirki dječjih priča sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, a koje su počinjale s „Jednom davno”… Ravel je na taj način kroz klavirske duete male Mimi i Jean privolio na vježbanje klavira. Prvi put djelo su izvela djeca Jeanne Leleu i Geneviève Durony 20. travnja 1910. godine u pariškoj Salle Gaveau.
Djelo puno potencijala kasnije je, 1911. godine, orkestrirao za balet, dodavši preludij, uvod i četiri interludija kao poveznice te napisavši sinopsis. Balet je praizveden u Théâtre des Arts u Parizu u siječnju 1912. godine.
Mnoštvo brižno razrađenih detalja do najsuptilnijih pojedinosti uz, kako kaže sam Ravel „dočaravanje poezije djetinjstva”, za djecu i djecu u duši; bajkovitost, tajne, svjetlucavi, čudesni svjetovi, fantazije, očaravajući zvukovi jednostavne nježnosti i prozračne lakoće, u začaranom vilinskome vrtu kojega nikada ne moramo napustiti…

Ravelov sinopsis:
Preludij
Ples kolovrata – Začarani vrt. Starica sjedi za kolovratom. Ulazi Princeza Florina, preskačući uže. Spotakne se, pada na kolovrat i ubode se o iglu. Starica zaziva pomoć. Djevojke i mladići zovu pomoć. Pokušavaju oživjeti Princezu. U tom trenutku, prisjete se vilinskoga prokletstva. Dvije dame pripremaju Princezu za njezin dugi san.
Pavana Trnoružice – Florina je zaspala. Starica stoji uspravno, baca svoj prljavi ogrtač i pojavljuje se u raskošnoj odjeći kao šarmantna Dobra vila. Dolazi dvoje sluga. Vila im povjerava čuvanje Florine i njezinih lijepih snova.
Dijalog Ljepotice i Zvijeri – Ulazi Ljepotica. Pudra se pred ogledalom. Ulazi Zvijer. Ljepotica ga primjećuje i ostane skamenjena. Užasnuta, odbija izjave Zvijeri koji pada pred njene noge, jecajući. Ohrabrena, Ljepotica ga ismijava. Zvijer pada u nesvijest od očaja. Dirnuta njegovom velikom ljubavlju, Ljepotica ga podiže i pruža mu ruku. Odjednom je pred njom princ zgodniji od Erosa, koji joj zahvaljuje što je prekinula prokletstvo.
Palčić – Pala je noć u šumi. Ulazi drvosječinih sedmero djece. Palčić baca komadiće kruha. Gleda oko sebe, ali ne vidi niti jednu kuću. Djeca plaču. Palčić ih hrabri pokazujući kruh koji je bacao putem. Liježu i zaspu. Prolaze ptice i pojedu sav kruh. Djeca se probude i ne nalaze mrvice, odlaze tužni.
Laideronnette, carica Pagoda – Šator u kineskom stilu. Pojavljuju se muški i ženski pratitelji Carice. Plešu. Pojavljuje se Laideronnette. Uz nju zavodljivo puže zelena zmija. Pas de deux, pa potom svi plešu.
Vilinski vrt – Zora. Pjevaju ptice. Ulazi šarmantni Princ kojega vodi Kupid. Primjećuje uspavanu Princezu. Svanuće, Princeza se budi. Svi okružuju Princezu i Princa koje ujedinjuje Kupid. Pojavljuje se Dobra vila i blagoslivlja par. Apoteoza.

Priredila Andrea Labik

Vijenac – Začaranost ljepotom glazbe

HRT Radio Rijeka – Faure, Saint-Saens, Ravel: virtuozni puhači oduševili riječku publiku

La Voce – Fauré, Saint-Saëns, Ravel: belle ed eleganti idee musicali

Torpedo – Foto “Faure, Saint-Saens, Ravel” – Riječki simfonijski orkestar pod ravnanjem Villea Matvejeffa oduševilo riječku publiku

Nacional – Maestro Ville Matvejeff najavio bajkoviti koncert u HNK Ivana pl. Zajca

Fiuman.hr – Bajkoviti koncert francuske glazbe u Zajcu pod vodstvom maestra Matvejeffa

Svijet kulture – Maestro Ville Matvejeff ponovo u Rijeci-Bajkovita večer francuske glazbe

Novi list – Bajkovita večer francuske glazbe: Koncertna sezona nastavlja se simfonijskim koncertom »Fauré, Saint-Saëns, Ravel«

Extravagant – Maestro Ville Matvejeff ponovno u Rijeci: bajkovita večer francuske glazbe

Torpedo – Bajkovita večer francuske glazbe u HNK Ivana pl. Zajca

Moja Rijeka – Simfonijski koncert “Fauré, Saint-Saëns, Ravel”

Liburnija – Koncert francuske glazbe u Zajcu pod vodstvom maestra Matvejeffa

Akademija Art – Bajkoviti koncert francuske glazbe pod vodstvom maestra Matvejeffa, 20. veljače

Rijeka online – Maestro Ville Matvejeff ponovo u Rijeci: Bajkovita večer francuske glazbe

Kigo.hr – Bajkoviti koncert francuske glazbe pod vodstvom maestra Matvejeffa

Culturenet.hr – Simfonijski koncert ‘Fauré, Saint-Saëns, Ravel’ u ‘Zajcu’

HRT Radio Rijeka – Bajkoviti koncert francuske klasične glazbe pod vodstvom Villea Matvejeffa

SoundGuardian – Maestro Ville Matvejeff ove subote ponovno u Rijeci

Lanterna-magazin.net – MAESTRO VILLE MATVEJEFF PONOVNO U RIJECI: BAJKOVITA VEČER FRANCUSKE GLAZBE