KAMOV TRIO

Izvode:
violina: Anton Kyrylov
violončelo: Giovanni Genovese
klavir: Juraj Marko Žerovnik
Inspicijent:
Valter Milavec

13. veljače 2023.

Kamov trio čine Anton Kyrylov na violini, Giovanni Genovese na violončelu i Juraj Marko Žerovnik na klaviru.

Trio nastaje pridruživanjem pijanista i skladatelja Jurja Marka Žerovnika duu „Genovese-Kyrylov”. Duo je izvorno sastavljen od vođe violončela i koncertnog majstora Riječkog simfonijskog orkestra u Rijeci. Kao kolege, svirajući u orkestru, vidjeli su potencijal uspješnog muziciranja. U takvom sastavu izvode brojne koncerte diljem Europe.

Trojac inspiriran književnošću prvog hrvatskog avangardnog autora, jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, pripovjedača i dramatičara Janka Polića Kamova, jednog od najznačajnijih ličnosti u povijesti Rijeke, odlučuje formirati stalni klavirski trio. U ovom novom sastavu, trio je već izveo mnogobrojne koncerte u Hrvatskoj i Italiji.

Članovi Kamov trija mladi su glazbenici koji su se već uspjeli afirmirati kao kvalitetni komorni sastav. Dosad su izvodili djela poznatih skladatelja kao što su Haydn, Beethoven, Schumann, Schubert, Fauré, Rahmanjinov, Šostakovič itd. te trenutno rade na proširivanju repertoara.

 

Program

Joseph Haydn (1732. – 1809.): Klavirski trio br. 36 u Es-duru, op. 71, br. 2, Hob. XV:22
I. Allegro moderato
II. Poco adagio
III. Finale. Allegro

Bruno Bjelinski (1909. – 1992.): Klavirski trio u g-molu
I. Allegro maestoso
II. Largo
III. Allegro con brio

*** Pauza ***

Dmitrij Šostakovič (1906. – 1975.): Klavirski trio br. 2 u e-molu, op. 67
I. Andante – Moderato – Poco più mosso
II. Allegro con brio
III. Largo
IV. Allegretto – Adagio

 

Koncert traje oko jedan sat i trideset minuta te se izvodi s jednom pauzom.

Rana klavirska trija Josepha Haydna (1732. – 1809.) smatraju se manjim djelima i rijetko se izvode osim u kontekstu cjelovitih izdanja. Nasuprot tome kasnija trija, koja nastaju sredinom 1780-ih, odražavaju skladateljevu punu glazbenu zrelost.

Generalna karakteristika klavirskih trija Josepha Haydna jest nadređena uloga klavirske dionice. Violinskoj dionici značajan glazbeni materijal posvećen je samo povremeno, dok mnogo češće samo udvostručuje klavirsku dionicu. Dionica violončela tretirana je u velikoj većini slučajeva kao udvostručenje basove dionice.

Charles Welles Rosen posvećuje Haydnovim klavirskim trijima cijelo jedno poglavlje svoje knjige Klasični stil, usredotočujući se na djela iz 1780-ih i kasnija, dok također spominje dva rana (trio br. 5 i 17). Nadalje, Rosen primjećuje da su Haydnova trija „uz Mozartove koncerte najbriljantnija klavirska djela prije Beethovena“. Osim toga, Gretchen Wheelock govori o trijima kao o „nevjerojatnim“, dodajući da su „posebno kasna djela briljantno virtuozna, iskorištavajući puni idiomatski raspon instrumenta [tj. klavira]. Oni su također među harmonijski najpustolovnijim njegovim djelima u ma kojoj vrsti, često dosežu do udaljenih tonaliteta putem enharmonijske modulacije. Kao takvi, izazovni su i za svirače i za slušatelje.“

 

Bruno Bjelinski (1909. – 1992.) jedan od naj značajnih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Bio je iznimno plodan skladatelj koji je po uzoru na svoje skladateljske uzore (Ravel, Hindemith, Poulenc, Milhaud) razvio osobni glazbeni jezik s elementima neoklasicizma.

Njegov Klavirski trio u g-molu nastao je 1952. godine i sadržava sve stilske karakteristike koje ocrtavaju skladateljev opus. Prvi stavak Allegro maestoso obilježen je gustim klavirskim slogom i dugačkim melodijskim linijama gudača. Veliki dinamički kontrasti i kompleksne harmonije doprinose strastvenom i dramatičnom karakteru ovog stavka, a tek povremeni mirniji trenuci pružaju priliku za odmor. Drugi stavak Largo u potpunosti je suprotan prvome. Melodijske linije se zbog sporog tempa doimaju gotovo beskonačnima, a harmonije ne donose rješenje do zadnjeg takta. Uz naslov trećeg stavka Bjelinski je zapisao: „Oh kako su bili sretni i objesni oni zadnji dani, što smo ih zajedno proveli! Posljednje ljeto prije rata! Usprkos tamnim slutnjama, to je bio veseli troglasni fugato i ja vas sada, drage sjene, vidim kao onda: vedra i nasmijana lica.“

 

Klavirski trio u e-molu op. 67 iz godine 1944. Dmitrij Šostakovič (1906. – 1975.) posvetio je preminulom dragom prijatelju Ivanu Solertinskom. Sam početak prvog stavka, Andante, čuvenom (i iznimno zahtjevnom) dionicom violončela možda najbolje dočarava dojam osamljenosti, čak obamrlosti. U cijelosti građena od flažoleta, podsjeća više na škrgut, a manje na melodiju. Potom se violončelu ostale dionice priključuju čineći sablasni kanon. Kontrapunktirajuće linije koje lutaju, naizgled besciljno, prožimaju cijeli stavak. Ponegdje neka melodija čini temu ili upadljivi ponavljajući motiv. No iznenadne promjene metra, kao i prevlast polifonog sloga, održavaju izoliranost golih linija, koja čine tanje ili gušće tkivo. Polifoni je slog obilježje također drugog stavka, Allegro con brio. Ono što ga pak izrazitije označava jest zanos i motorika frenetičnog plesa. Pa opet, premda je on energičan, zabavan, durski ili slično, Šostakovič ga izobličuje u ironičnu, ili na trenutke perfidnu zabavu. Treći stavak, Largo, razlikuje se od ostalih po tome što ne ustraje na kontrapunktu u svim dionicama. Izgrađen kao passacaglia, gudačima prepušta vrlo izražajnu, lamentirajuću a iscjepkanu melodiju. Klaviru preostaje samo otkucavati turobni bat. Zatim, bez stanke nakon Larga, pulsirajuće osminke u dionici klavira uvode Allegretto, posljednji stavak djela. Navodi da je Šostakovič, zatečen novostima o pokoljima Židova, našao inspiraciju za ovaj stavak, mogle bi biti i točne. No bez obzira na to, zaprepašćuje koliko prijeteće može zvučati njegova glazba vrlo preglednog sloga, ponekad banalnih melodija. Motivi tradicijskog (tobože židovskog) karaktera doživljavaju vrhunce naslojavanjem upornim opetovanjem, ponovno vodeći u morbidan ples ili pak u omamljenu razdraženost. Djelo završavaju ipak reminiscencije na početak stavka Andante i na Largo, kao da podsjećaju na njegov sumoran okvir, kao da želi obuzdati mogući aplauz publike.

Dvije godine nakon praizvedbe djela Šostakovič je napravio prvu snimku djela s Ciganovim i Širinskim, a sljedeće godine, 26. svibnja 1947., drugu snimku s Davidom Ojstrahom i češkim violončelistom Milošem Sádlom u Pragu.

Foto & Video galerija