ZADARSKI MEMENTO

„Papandopulijada“ Borisa Papandopula je jednostavačna kompozicija za klavirski trio. To je svojevrsna Papandopulova parodija na samoga sebe, odnosno, na vlastitu glazbu. Koristi se tipičnim vlastitim skladateljskim tehnikama, kao što su motoričnost i ritmičnost, ali ih humoristično tretira. Tako pokazuje kako samog sebe ne treba shvaćati previše ozbiljno, dapače, skladatelj se ne ruga sebi, nego se šali na vlastiti račun. Takvu glazbu je zabavno izvoditi, budući da nemamo često priliku koristiti humor u klasičnoj glazbi. Bez obzira na šaljivi karakter kompozicije, Papandopulo ipak ispisuje prekrasan središnji dio, lirski odlomak koji obiluje ljepotom i izražajnošću. Svirati Borisovu glazbu budi u izvođaču osjećaj ponosa, budući da se radi o jednom od naših najvećih skladatelja. Također, zahtjeva od izvođača kvalitetnu pripremu, jer je Papandopulo redovito skladao prilično izazovno s pogleda izvođača. „Papandopulijada“ nije izuzetak.

Gudački kvartet u G-duru, Op. 75 je skladba iz ciklusa od šest takozvanih „Erdody“ kvarteta koji se smatraju vrhuncem Haydnovog skladanja za taj sastav. Kompozicija počinje izlaganjem teme četirima instrumentima, pri čemu se gudački kvartet kao sastav prezentira u cjelini svoje ljepote. Drugi stavak je lirični „Adagio“, treći je šaljivi „Menuet“, a četvrti virtuozni „Finale“, u kojem je posebno dojmljivo raspisana dionica prve violine, s mnoštvo brzih i vratolomnih pasaža. Haydn se naziva ocem gudačkog kvarteta te se sve njegove kvartete odlikuje određena svježina. Prilikom izvođenja njegove komorne glazbe osjeti se doza finoće i rafiniranosti.

Klavirski kvintet Dmitrija Šostakoviča jedan je od najizvođenijih klavirskih kvinteta. Odnosno, on je srce repertoara, kako to obično glazbenici vole nazivati. Skladba pripada ranijem opusu ruskog skladatelja koji karakterizira snaga i moć izražaja, a ne toliko tuga i depresivan karakter, što je odlika kasnijih djela. Kvintet ima pet stavaka. Prva dva crpe inspiraciju iz Bachovih preludija i fuga. Šostakovič piše „Preludij“ kao uvodni stavak poslije koje slijedi duža „Fuga“. Slijede vrlo kratki „Scherzo“ pun naboja, lirični „Intermezzo“, i za Šostakoviča prilično netipični, „Finale“ koji obiluje optimističnim sadržajem. Dok je ljepota izvođenja Haydnovog kvarteta u intimnosti koja vlada među izvođačima, svirati klavirski kvintet je dijametralno suprotan doživljaj. Izvođenje gudačkog kvarteta je izrazito introvertirano za same izvođače, a klavirski kvintet, u kojem se gudački kvartet spaja s klavirom, odaje dojam simfonizma i otvorenosti prema publici.