Kazališna kritičarka Kim Cuculić na početku je istaknula kako je, nakon predstave “Nad grobom glupe Europe”, koju je autorski tandem Horvat – Marković Matthis ranije također radio po Krležinu tekstu, očekivala slobodnu interpretaciju Krleže, a što se ovaj puta, prema njezinim riječima, odnosilo na prvi dio predstave.
“Krležin ekspresionistički košmar sjajno je dočaran miješanjem žarova i stilova: od plesnih momenata, songova, preko heavy metal glazbe do melodramatskih trenutaka. Taj je prvi dio predstave interpretacija Krležina “Michelangela”, nakon čega slijedi iznenađenje, neoočekivani drugi, a potom i treći dio. Druga su dva dijela predstave zapravo produžetak Krležinih tema u suvremenost. Postavljaju ista, univerzalna pitanja i dvojbe dok se treći dio, zavšni monolog u izvedbi Nikole Nedića dotiče i aktualne hrvatske i riječke stvarnosti. Nakon predstave ne možemo biti ravnodušni, odlazimo zamišljeni nad tim pitanjima”, kazala je na koncu Kim Cuculić.
Dr.sc. Nikola Petković predstavu je u prvoj svojoj rečenici ocijenio izvrsnom, a neka scenska rješenja “apsolutno fenomenalnim”.
“Ne radi se samo o tome što je rečeno, već kako je scenski napravljeno”, rekao je Petković naglasivši važnost, ali i ljepotu scenografije na tri razine, a posebice video projekcije. “Slajdovi su, po mom mišljenju, najjači dio prestave. Oni su vizualizacija Krležinog Nepoznatog Nekog. Puno sam se bavio Krležom, puno ga čitao, ali njegovog Nepoznatog Nekog vidio sam večeras prvi put”.
Budući da je te večeri bio jedini koji je predstavu gledao i u Dubrovniku i u Rijeci, intendant Marin Blažević usporedio je ta dva svoja iskustva, gledanje iste predstave u različitim kontekstima, povremeno toliko različitim da mu se i tekst činio drugačijim. Naime, kako je kazao, u Dubrovniku ga je zatekla agresivnost publike tijekom izvedbe završnog monologa, kada se, osim što se trećina gledališta ispraznila, gledatelji nisu ustezali niti prolaziti tik uz glumca Nikolu Nedića tijekom izvedbe, dobacivati mu, pa ga čak i odgurivati. Pokušavajući dokučiti zašto se to dogodilo, Blažević je upitao i sebe i sve okupljene što je u predstavi moglo izazvati takvu vrstu iritacije i otpora jer riječ je o estetici koja već desetljećima predstavlja normu u europskim kazališnim okvirima.
Jedna od gledateljica razlog je pronašla u tome što je treći dio predstave ujedno i najinvazivniji spram publike. U njemu se briše očekivana kontrolirana distanca, a umjesto posredne komunikacije bivamo suočeni s intimnim obraćanjem. A ono pak zadire u prostor hrvatske traume, što posebno uznemiruje.
Nekoliko je gledatelja potom naglasilo kako su im drugi i treći dio predstave bili bliži, zanimljiviji pa čak i razumljiviji od onog prvog.
Ravnateljca Hrvatske drame Renata Carola Gatica zaključila je kako je prava vrijednost ove predstave u tome što kod svakoga izaziva reakcije i to isključivo emotivne reakcije, čime je kazalište izvojevalo pobjedu nad ravnodušnošću.