Mnogi su se pitali kako „Leicu format” uopće zamisliti na pozornicu.
Najveći posao u tom smislu napravio je Goran Ferčec adaptacijom koja je stvarno sjajna, nimalo ne pretjerujem. Zaista su svi oni koji poznaju roman pitali je li uopće moguća scenska adaptacija tog opsežnog materijala, koju oni nisu vidjeli. Bila sam, naravno, i ja skeptična. Učinilo mi se ipak da je Goran Ferčec jedina osoba koja bi to mogla. Njegova estetika i stil podudaraju se s Dašinim, a tu je i činjenica da su bili prijatelji. Postojalo je duboko razumijevanje između njih.
Goran je napravio temelj koji predstavu čini mogućom.
Obzirom na vaša istraživanja, terenski rad i vaše bivanje u Rijeci zbog ovog umjetničkog procesa, jeste li onda dodavali ta iskustva, mijenjali..?
Minimalno. Osim što je Goran u adaptaciju unio i poneki pasus iz drugih romana, recimo „Umiranja u Torontu”, dodali smo u tekst i impresije glumaca koji su također građani Rijeke. Međutim, čula sam komentare kako roman o Rijeci rade ljudi iz Zagreba. Razumijem da se ta misao nameće čovjeku. No, tko samo malo promisli razumjet će da je Daša bila odasvuda, a poput nas, i prolaznik kroz Rijeku. Radi se o pogledu osobe koja je ovdje svojevrsni uljez, a taj pogled otvara pravi dijalog između grada i građana. Njezin način komunikacije bio je odrješit, ali ona nije isključiva. Ona pita, provocira, što je onda poziv na odgovor. Njoj je stalo. Želi da stvari budu bolje, da se mijenjaju, provocira razgovor koji bi omogućio promjenu. Sasvim sigurno ona bi jednako tako pisala i o Zagrebu, Berlinu, Bruxellesu, bilo kojem drugom gradu u kojem bi se našla. Ovo nije obračun između nje i grada. Ovo je njezina konfliktna situacija u gradu u kojem se osjeća kao outcast, luzer, izopćenica neke vrste i posljedično tome buntovnica. Važno je ne smetnuti s uma da je Daša Drndić odabrala baš Rijeku. Bilo je gradova u kojima je mogla živjeti, znam pouzdano, u kojima bi joj zasigurno bilo lakše. Ali ne, ona se odlučila za Rijeku i to jako puno govori.
Što je sa situacijama i istinama o gradu koje su ironične, autoironične i vrlo duhovite, a zbog kojih bi se neki se u publici mogli naći uvrijeđenima?
Tako pametna i lucidna Daša Drndić je, ne smije se zaboraviti, beskrajno duhovita.
U predstavi igra ansambl ljudi od kojih su većina Riječani. Oni koji su uronjeni u ovaj grad i vole ovaj grad smatraju te situacije beskrajno duhovitima, neke samo donekle točnima, a s nekima se ne slažu. No, one su ih provocirale da se zapitaju o stvarima i da o njima drugačije promisle. Možda se i ne slože s Dašom, ali niti ne moraju, jer nije stvar u tome da se moramo slagati, nego da otvorimo razgovor, promislimo što i kako možemo učiniti za svoj grad. Čini mi se da za Rijeku ima šanse, da je dovoljno mala zajednica gdje je moguće okupljanje kvalitetnih ljudi kojih ovdje ima i koji mogu mijenjati stvari. Bilo bi divno kad bi EPK 2020 bio kotačić, zamašnjak koji bi pokrenuo stvari u novom smjeru. Zagreb je prevelik, bezličan, svi smo se utopili i osjećamo se nemoćnima.
Sjećanje, zaborav, fikcija, fakcija, fuga, fuganti.
Daša polazi od činjenice da identitet nije jedno. Moj identitet je sve ono što sam bila, što jesam i što ću biti, to sam sve ja. Jednodimenzionalni identitetski sustav na kojeg smo navikli i u kojem smo odgajani, dovodi nas u niz frustracija. Mi smo štošta, nas je mnogo, mi stalno gradimo svoje identitete i unutar nas mogući su sasvim suprotni i kontradiktorni identiteti.
Daša započinje i zatvara roman s dvije žene koje su u nekom trenutku odabrale druge identitete – Antonia Host se u tome gubi, a Lea Moser ne. Ona kao da postaje alterego Daše koji gleda ovaj grad iz drugog rakursa i koji govori da u ovom gradu žive neki mirni, pitomi ljudi i da bi se u njemu moglo živjeti.
Na kraju Daša ne zatvara rečenicu, drži to mogućim.
Sedamdeset i dvije su uloge u adaptaciji za predstavu, a dvadeset i četvero glumica i glumaca. Kako ste napravili podjelu?
Nisam poznavala većinu ljudi iz riječkog ansambla jer stjecajem okolnosti nisam ovdje do sada radila. Nisam poznavala Tanju Smoje, a gledala sam je malo, nisam bila sasvim sigurna je li moguće da iznese jednu toliko zahtjevnu, ogromnu ulogu kao što je ova. Nije to samo lik iz literature, to je bila živa osoba koja je ovdje živjela, osoba posebne životne energije, imala je posebnu pojavnost. Presretna sam što sam se odlučila za Tanju Smoje. Ona je jedna od možda pet glumica u Hrvatskoj koje to mogu. Ansambl Hrvatske drame karakterizira nevjerojatna lakoća i spremnost jer imaju iskustvo rada s mnogo različitih kvalitetnih redatelja. Duboko su me impresionirali i mogu ih usporediti još jedino s ansamblom ZKM-a. Uopće im ne „titram“ , nisu slabi na taštinu pa da im to treba, to je zaista tako. Rade nevjerojatno profesionalno i kvalitetno.
Jako je puno materijala u predstavi, moraju biti spremni u svakom trenutku, puno je malih replika koje se brzo izmjenjuju, zahtijeva se vrlo velika koncentracija. Od Tanje Smoje, koja nosi predstavu, zahtijeva prvenstveno pankersku glumačku slobodu i snagu koja me oduševila, veliku preciznost i glumačku kondiciju da iznese materijal od više od dva sata hrabro na svojim leđima. Studenti daju lijepi doprinos, nadam se da su svjesni koliki je privilegij biti u ovakvom procesu.
Bilježenje – dokumentarno, autobiografsko, kinematografsko u fotografskom – Leica format.
Jako je puno vrlo konkretnih, dokumentarnih, autetntičnih trenutaka o njezinu životu i u Beogradu i u Rijeci. Miješa fikciju i fakciju. Mnogo je živih ljudi ovoga grada iz kojih je ona crpila inspiraciju, neki su pomalo stilizirani, romansirani, poetizirani, a za neke je brutalno jasno o kome se radi. Htjeli smo poštovati njenu dokumentarnost, neke stvari koje će možda nekome biti i pomalo neugodne nismo htjeli izbaciti jer bi to onda bio falsifikat.
Holokaust i žrtve u „Leica formatu”.
Išli smo jedan dan Goran i ja na probu sjajnog Petog ansambla. Na putu tamo, uočili smo grupu ljudi, novinare i dvije starice koje su ’44, čini mi se, kao Židovke odvedene iz te kuće gdje je postavljen Kamen spoticanja, a spominje se Sergio de Simone kojeg je Goran bio izbacio iz adaptacije, a sada se nametnuo. Sam! Nevjerojatna situacija. Puno je bilo takvih „slučajnosti” u kojima smo susretali sjećanja grada koja su imala potrebu javiti nam se.
Vaša istraživanja, vaša iskustva u Rijeci, vaš osjećaj u gradu, nalaženje Daše Drndić u ulicama i situacijama.
Puno smo vremena uložili u istraživanje. Goran i ja dolazimo u Rijeku redovno od lipnja prošle godine. Kad god sam mogla, dolazila sam prošetati gradom, prisluškivati razgovore. Bez toga se ne može. Meni je to donijelo moj odnos prema gradu i sliku, doživljaj grada. Dolasci su bili beskrajno inspirativni. To je bila neka moja fuga. Ostaviš zagrebačke identitete, dođeš ovdje, nitko te ne poznaje i u toj čistoći omogućuje ti se da čisto gledaš i grad.
Demetrova ulica u Rijeci, gdje sam živjela za vrijeme proba, za mene je najdivnija ulica u svemiru! Stanovi s jedne strane, pa luka, pa leđa ribarnice, brod Galeb… toliko priča! Korzo prođem baš kad moram, pratim taj hod u šreh.