Netom po završetku izvedbe nove dramske predstave Leica format, u subotu, 18.5., u parteru riječkog kazališta s publikom su razgovarali kazališni kritičari Igor Ružić i Bojan Munjin.
Igor Ružić je rekao da je to vrijedna predstava i da bi grad o kojem se govori mogao biti bilo koji grad jer su postupci ljudi svuda slični, a i Bojan Munjin je istaknuo univerzalnost predstave – ovo jest predstava o Rijeci, ali i o Zagrebu i o Torontu i o Beogradu… Protagonistica govori o obrascima ljudskog ponašanja u svim tim mjestima, ali i kroz vrijeme i generacije, od 19. stoljeća i iseljavanja u Ameriku, vremena Drugog svjetskog rata, pa sve do devedesetih i dvijetisućitih.
Prepoznavanje svoje obitelji
Publika se spremno uključila u razgovor i čuli smo oprečne dojmove: od gledateljice koja misli da spisateljica nije imala razloga za kritiku Riječana, jer joj u Rijeci ništa nije nedostajalo, do druge, koja se predstavila kao prava Fiumanka i rekla da je u mnogo scena prepoznala svoje sugrađane, povijest svoje obitelji i, na žalost, sve veći trend iseljavanja mladih, pa tako i njene vlastite djece.
Jedna je gledateljica istaknula kao posebno dirljiv trenutak kad protagonistica nabraja firme koje su propale u Rijeci a, dapače, danas je stanje još drastičnije i popisu koji je nastao prije dvadesetak godina se može dodati još propalih tvrtki. Glumica koja nosi kombinezon 3. maja je potcrtala tu činjenicu.
Gledatelj koji se predstavio kao Porečanin izjavio je da ne vidi zašto bi se itko od Riječana vrijeđao na ovu predstavu, jer on misli da se i Porečani jednako tako mogu prepoznati u predstavi, kao i bilo tko drugi. Gledateljica koja je bila prijateljica Daše Drndić rekla je da je predstava toliko istinita da nije mogla zadržati suze, i samo joj je žao što autorica nije dočekala ovo uprizorenje.
Sličnosti i razlike s Vježbanjem života
Bojan Munjin je zaključio da uloga kazališta nije da nam povlađuje i hvali nas, nego da nas propituje i provocira, a Igor Ružić da mnoštvo identiteta i fragmenata u predstavi ne diktira kako ćemo je gledati, nego traži od gledatelja da se sami odrede i etički i emocionalno.
Na kraju se moglo čuti da ovo jest odlična i važna i dirljiva predstava, kao što je Vježbanje života svojevremeno bilo važno, a intendant je i najavio postavljanje novog Vježbanja života sljedeće godine, ali i istaknuo da je pozicija i prihvaćanje Nedjeljka Fabria i Daše Drndić, oboje riječkih spisatelja, neusporediva. Opozicija “muškog” Vježbanja života 1990. (Nedjeljko Fabrio autor i Georgij Paro redatelj) i “ženske” Leica format 2019. (Daša Drndić autorica i Franka Perković redateljica) je i opozicija vremenskog i društvenog konteksta, ali i prihvaćanja i marginalizacije, na mnogo razina.
