Odnosi sa svih strana, iz svih kuteva i na sve načine. Kakve su to „Opasne veze“ možete provjeriti u Expordrvu 11., 12., 14., 15., 28., 29. i 30. lipnja u 20 sati, a u međuvremenu pročitajte intervju s Oljom Lozicom, autoricom adaptacije i redateljicom drugačijih, posebnih „Opasnih veza“.
Koliko je iz de Laclosova epistolarnog romana iz 18. stoljeća koji je pogađao snagom šoka, iz vremena pisama zadržano za publiku današnjeg 21. stoljeća, društvenih mreža i brzih tehnologija?
Dramaturški smo pristupili svemu iz današnjice i suvremenih odnosa, dakle što se događa s takvim tipom ljubavnog para. „Opasne veze” iz romana imaju preuzete različite aspekte tretiranja ljubavi. Tu su i dva motor-pokretača, glavni par. Ono što njih pokreće i u kazališnim i filmskim adaptacijama jest motiv osvete. Meni to ne predstavlja ništa. Za mene je to banalno jer mislim da postoji nešto mnogo dublje i tu je matrica okrenuta naopačke. Što se u našem vremenu događa s takvim tipom para? Razlika je velika utoliko što su u romanu njih dvoje prijatelji koji su nekoć bili ljubavnici. U odnosu na filmsku verziju Rogera Vadima, oni su bračni par i imaju otvoreni brak. Zbog toga smo se više fokusirali upravo na Vadimovu verziju, nego na roman sam. Jer kakvu težinu u 21. stoljeću imate vezano uz temu, primjerice, izgubljenog djevičanstva? U kontekstu zapadnjačkog društva danas, ta je tema strano tijelo, nema više nikakav utjecaj u ovom dijelu svijeta. Poanta je rastvoriti sve moguće opcije kako ljubav nastaje, na koji način se može konzumirati, kojim putevima se može razvijati, a da se to tiče nas danas, i mlađe i starije publike koja će doći na predstavu. Voljela bih da je publika svjesna da u našim „Opasnim vezama” nema replike romana ni holivudskog filma, dobit će nešto punokrvnije i smješteno kontekstualno u našu današnjicu.
Jesu li onda svi ti odnosi ljubav..?
Najšira paleta. Kišobran ljubavi i odnosa. Što uopće predstavlja brak? Na koji način tome pristupamo? Što znači očuvanje dostojanstva? Kakva je razlika između avanture i stvarne zaljubljenosti? Gdje su granice i kada jedno prestaje biti drugo?
Dodani su i odnosi i likovi s kakvima se susrećemo danas, dakle i problemi?
Mreža likova nema veze s likovima u romanu, već s vidovima ljubavi. Od prijateljskog i bračnog odnosa i poštovanja, do čisto strastvene ljubavi, do nerealizirane ljubavi, ljubavi koja te tjera u očaj, do ljubavi koja je pretvorena u nasilnički čin. Ne zanimaju me likovi opisani u romanu, nekakvi moćni ljudi s dvora, prepuni novca, uživaju u svom dokonstvu i bave se dvorskim intrigama. U 21. stoljeću ti bi ljudi bili elita. Ako radim takvu predstavu, ona ne komunicira s ljudima koji sa mnom kupuju na pijaci, a to je ono što mi je važno.
S obzirom na to, kakva je adaptacija?
Govorni jezik je malo pomaknut. Malo je uobičajenih, nazovimo klasičnih dijaloga. U onom trenutku kada počnu ljubavne iskrice, scene koje u svom sukusu nose istu problematiku, ovdje su izmaknute, nisu rečenice koje bismo izgovorili. Ali kada smo zaljubljeni i zaneseni, živimo neku drugu sferu i ulazimo u poetski jezik, samo što ga treba braniti punokrvno kako ne bi postao površan. To se razrađivalo i postepeno „punilo”.
Kako se stvarao tekst?
Radim iz toga da znam što mi treba, koji tip scene, ali iz glumaca. Dajem zadane situacije za improvizacije s jasnim indikacijama i okolnostima i vodim, a onda oblikujem i montiram. Draže mi je da se događa njihova rečenica. Moja rečenica nije tvoja rečenica. Ako je čovjek shvatio osnovu dramske situacije, zna kuda ide. Na meni je zadati dobar okvir, da onda jezik kojega dobije na papiru nije glumcu stran. Dobivamo „sočniji” materijal.
O vašem specifičnom i inspirativnom radu s glumcima na ovoj predstavi govori se s oduševljenjem, kako je to izgledalo, kako ste dolazili do spomenutih materijala?
Bilo bi neizvedivo da smo mi odlučili da će se glumiti kemija, ona se mora dogoditi. Partnerska ljubav i ta vrsta povjerenja se zbilja dogodi. Potpuno otvoreni i predani kao da ti to zbilja jest ljubavnik i partner. Ako se to ne dogodi, čemu sve? Probe sam započinjala s dinamičkim meditacijama s povezom na očima kako bi ljudi raščistili i otpustili, izbacili svo „smeće”. Tek nakon toga radili smo vježbe kroz koje smo dobivali različite materijale. Nakon što si pola sata bio u svom svijetu, kada skineš povez, ne možeš ne biti prisutan, jer svoje si prošao i spreman si to podijeliti. Reakcije su bile snažne i iskrene, što se i događa u takvim tipovima procesa. To je bitno kako bi mogli pristupiti jedni drugima, inače bi sve bilo na silu.
Ono što zadivljuje, jest brzina prelaska iz različitih odnosa u odnos, a svaki je u glumačkoj izvedbi doista proživljen.
To se može dogoditi jedino ako napraviš sve ove „mostove” prije toga. Da bih dramaturški skraćivala situaciju, taj glumac je morao proći čitavi slijed i koji sadržaj treba prenijeti, ponekad možda i samo kroz jednu rečenicu. Zato je toliko važno proći sadržaj s partnerom na sceni. Zato se i može taj dio maknuti tako da na sceni ostane suština. Tiče nas se njihova istinitost. Ništa ne bi moglo funkcionirati da oni nisu u potpunosti unutra, posvećeni i potpuno predani. Gluma bez glume.
Mnogo je u ovim „Opasnim vezama” izloženosti vlastitog bića glumaca koji su vam se tako predali.
Istina. Moraš izložiti sebe. Jedan dio svojega privatnog paketa kako bi ga remiksao s onim što je glumački materijal za predstavu. Ne možeš odglumiti interes za nekoga, bez obzira što su to glumci i profesionalci pa se granica ne prelazi. Nije čudno što su neki imali osjećaj da su prevarili svoje partnere. Svatko je morao prijeći vlastiti stid, koji svatko ima, netko više, netko manje. Morali smo postići da se ne boje jedno drugo dotaknuti. U tom kontaktu se treba osjećati sloboda. A tu se jako lijepo vidjelo gdje su čije granice i gdje su ih prešli. Ako se jedan drugome otvori, partner mu to počne vraćati. Svi su prolazili različite faze i svatko je uložio veliki dio sebe. Htjela sam da sve nastaje „mekano”, da nema ničega na silu, da se nitko ne osjeća kao da išta mora jer se mora, nego da poriv dođe iznutra, da od toga nema straha.
Prema tome ste onda slagali podjelu uloga?
Po energiji sam spajala ljude koji bi mogli funkcionirati zajedno i kretati se zajedno kroz predstavu, naravno s nekim uporištima u romanu. No, da sam se držala samo romana, koliko toga se ne bi dogodilo! Kada ljudima daš prostora, dogode se stvarno fenomenalne situacije. Svi su stvarno predivni, iz srca, do kraja.
U predstavi poseban naglasak stavili ste na zvuk i to na drugačiji način?
Naš oblikovatelj tona Saša Predovan otkrio mi je tijekom procesa proba jedan program za raditi glazbu i što se sve može raditi sa zvukom. Kao netko tko se voli igrati sa zvukom, mislim da se nije nadao da će sresti nekog luđeg. Ja sam mjesecima maltretirala svoje susjede.
Jako je zanimljivo. Mislim da više nikada neću raditi predstavu, a da ne ozvučim čitav prostor. To je kao koncert. Ima zbilja uvrnutih stvari. A i naš autor glazbe Josip Maršić me podržao u tome, „samo da je dobro”, kaže.
U nekom određenom trenu, da bi scena disala kako želimo i imala zamišljenu vrstu efekta, mora se igrati zajedno sa zvukom. Dobiva se organski zvuk. Da sam radila zvučnu kulisu, bilo bi to trash, hororično. Dramaturški je veliki naglasak stavljen na zvuk. Zvuk je povezan sa senzualnošću. Uz zvuk gradimo jezik ljubavi. To je linija preko koje se grade i stupnjuju odnosi. Nema veze s glazbom, nego s atmosferama koje nastaju iz prostora i dodatno upotpunjuju dramaturgiju. Glumcima je taj zvuk i suigrač. Ali bilo bi neizvedivo da Saša nije takav kralj tona.
Što možete otkriti o vizualnom dijelu predstave? Metafora teniske igre i prostora za igru koja postoji tek s dvoje, ili u parovima, zanimljivo je iskorištena u scenografiji Stefana Katunara.
Skupa s glumcima, svi smo suradnici iz autorskog tima kao neka obitelj. Sa svima mi je divno raditi i to je jako važno, zato i ističem.
Tenisko igralište kao prostor igre u dvoje ima i šire značenje. Kostimi će postati dio igre tek kroz tijek predstave. Iz nevidljivosti i neutrale se polako uspostavlja igra do koje nam je stalo, kada želimo izgledati bolje, biti bolji i kako će nas drugi vidjeti. Postaje neki vid maske kroz koju želimo biti dopadljiviji. Želim pokazati i gdje je ta tanka granica između onoga kada glumac ulazi i koliko duboko ulazi u lik. Povezano je i na neki način suptilno posvećeno Alainu Badiou i njegovom tekstu o ljubavi u kazalištu.
U vrijeme kada je pisan roman, ljudi su na teniska igrališta dolazili pokazivati se, a ne pratiti igru doista. Ideja Francuske revolucije pokrenuta je na teniskom terenu. Prve kazališne predstave odvijale su se na teniskim terenima. Nije nužno za suštinu sadržaja, ali je zanimljivo. Danas je tenis elitistični sport sa svojim specifičnostima.
Mislim da nam i sam prostor Exportdrva atmosferično donosi puno.
Je li predstava 18+?
Kako ja to vidim, nema razloga, mogu i srednjoškolci pratiti predstavu. Različiti doživljaji ljubavi i proživljavanja ljubavnih veza, odluke i potezi koje donosiš koji te onda vode do specifičnih odnosa – svakako su nešto za razmišljanje. Takva paleta je inspirativna za mlade ljude, čini mi se. Kojim te putem vuče život – u odnos koji te vodi u ljupkost, ljepotu i slobodu ili u odnos te može na kraju ugroziti. Ono što je povučeno iz romana jest i pitanje ponosa. Kada stavljamo pažnju na drugu osobu, a ne na to što nas veseli i ne ohrabrimo se napraviti iskorak i zauzeti svoj prostor, veze se dovode u pitanje, iz najbolje namjere. Prilagođavam se drugom, da bih zadovoljila potrebe drugoga, gušeći sebe. Trebali bismo poticati, a ne kočiti, inače klizimo prema dolje. Zadovoljiti drugog pitanje je pozicije osobe koja nema dovoljno samopouzdanja, a zapravo je egoistična jer na taj način želi da je se više voli. Svatko mora proći neki put da bi se kretao dalje u životu, tvoja je odluka hoćeš li se saživjeti s ulogom žrtve, paćenika i jadat se što te život opalio po glavi, ili ćeš preuzeti odgovornost i iznjegovati sebe. Treba biti strpljiv.
Primjeri onoga što činimo jedni drugima i sebi. Iako sumnjam da takvoga odnosa u „Opasnim vezama” može biti, ima li tu mjesta i za par koji je pozitivan primjer?
Ne. Ne vjerujem u kazalište koje daje rješenja. Kazalište ima drugu funkciju, da te dovodi do samopropitkivanja. Nema nuđenja rješenja. Nema smisla jer u tome nema umjetnosti. Kazalište te provocira da se baviš samoproučavanjem i da izabireš kako ćeš gledati svijet.
Doima se da su svi odnosi u predstavi isprepleteni međusobno.
Svi i jesmo povezani. Svatko nosi svoj „paket”. Svaki problem utječe na nekoga s kim ste u interakciji. Pogotovo ako su „paketi” puni i samo što ne eksplodiraju. Neminovno je da se prelijevaju jedni na druge.
Specifična je predstava. Drugačija je potpuno. Prvo moje takvo iskustvo. I zbog ekipe i zbog teme i zbog korištenja tehničkih elemenata koje prije nisam koristila na taj način, a stvaraju vid čarolije.
Razgovarala Andrea Labik
