OPASNE VEZE
Pierre Choderlos de Laclos

Redateljica:
Autorice dramatizacije:
Scenograf:
Kostimografkinja:
Autori glazbe:
Oblikovatelj svjetla:
Oblikovatelj zvuka:
Asistentica redateljice:
Asistentica scenografa:
Uloge:
Bina:
Marin Suman / Denis Klić
Rasvjeta:
Željko Dešić / Dušan Potkrajac
Garderoba:
Lejla Hasanović / Jasminka Rehab / Ljubica Paragvaj
Inspicijentica:

Premijere: 11. i 12. lipnja 2021.

Zahvaljujemo Mestnom gledališču ljubljanskom, Centru Miketa i Mili Čuljak.   U suvremenom svijetu Juliette i Valmont su bračni par koji pripada visokom društvu, ne pišu si međusobno pisma, ali jedno drugome biraju ljubavnice i ljubavnike i bez problema ih uvlače u svoje erotske igre. Njihov savez je čvrst i nepokolebljiv sve dok se u Valmontovom životu ne pojavi osoba koja mu donese iskustvo drugačije od svih dosadašnjih. Inspirirana filmskom adaptacijom romana Opasne veze francuskog redatelja Rogera Vadima, predstava u režiji Olje Lozice otvara nam svijet žudnji, ljubavnih obećanja i nasilja. Građena iz poetskih slika i poetskog jezika predstava upire u razna neizgovorljiva stanja inherentna svakom Homo sapiensu, stanja u kojima je ono neizgovoreno upravo poziv na ponovno izmišljanje ljubavi, na ponovno izmišljanje izmišljanja.  

 

Predstava traje oko jedan sat i četrdeset i pet minuta, izvodi se bez pauze.

Nekoliko godina prije Francuske revolucije, objavljen je 1782. godine epistolarni roman „Les Liaisons dangereuses” / „Opasne veze” Pierrea Choderlosa de Laclosa (1741. – 1803.). Već tada dogodila se senzacija i veliki uspjeh knjige koja se i danas čita i iznova interpretira. Remek-djelo psihološke analitičnosti i složene polifonične strukture sastoji se od 175 pisama dvanaestero različitih likova. De Laclos sjajno prikazuje sve manjkavosti francuske aristokracije. Erotske igre zavođenja, manipulacije, spletke, intrige, dvoličnost, požuda, fatalne privlačnosti, osveta, okrutnost, ljudska zloba s neslućenim posljedicama, sve samo kako bi pojedinci s pozicija moći zabavili svoje isprazno postojanje. Toliko poznate osobine u ljudskoj prirodi, iznova snagom šoka silno pogađaju i danas.

Djelo je inspiriralo brojna postavljanja na scenu, a poznate su i ekranizacije tog djela, među napoznatijima je „Dangerous Liaisons” Stephena Frearsa iz 1988. godine s Glenn Close, Johnom Malkovichem, Michelle Pfeiffer, Umom Thurman i Keanuom Reevesom. Film je bio nominiran za sedam Oscara.

„Les Liasions dangereuses” francuski je film Rogera Vadima iz 1959. godine, a radnjom ne odlazi u 18. stoljeće, već je smješta u tadašnju suvremenu Francusku kao što to aktualizirano, nadograđeno i produbljeno čini i predstava u režiji Olje Lozice koja potpisuje i adaptaciju uz Natašu Antulov.

Pripremila Andrea Labik

Koliko je iz de Laclosova epistolarnog romana iz 18. stoljeća koji je pogađao snagom šoka, iz vremena pisama zadržano za publiku današnjeg 21. stoljeća, društvenih mreža i brzih tehnologija?
Dramaturški smo pristupili svemu iz današnjice i suvremenih odnosa, dakle što se događa s takvim tipom ljubavnog para. „Opasne veze” iz romana imaju preuzete različite aspekte tretiranja ljubavi. Tu su i dva motor-pokretača, glavni par. Ono što njih pokreće i u kazališnim i filmskim adaptacijama jest motiv osvete. Meni to ne predstavlja ništa. Za mene je to banalno jer mislim da postoji nešto mnogo dublje i tu je matrica okrenuta naopačke. Što se u našem vremenu događa s takvim tipom para? Razlika je velika utoliko što su u romanu njih dvoje prijatelji koji su nekoć bili ljubavnici. U odnosu na filmsku verziju Rogera Vadima, oni su bračni par i imaju otvoreni brak. Zbog toga smo se više fokusirali upravo na Vadimovu verziju, nego na roman sam. Jer kakvu težinu u 21. stoljeću imate vezano uz temu, primjerice, izgubljenog djevičanstva? U kontekstu zapadnjačkog društva danas, ta je tema strano tijelo, nema više nikakav utjecaj u ovom dijelu svijeta. Poanta je rastvoriti sve moguće opcije kako ljubav nastaje, na koji način se može konzumirati, kojim putevima se može razvijati, a da se to tiče nas danas, i mlađe i starije publike koja će doći na predstavu. Voljela bih da je publika svjesna da u našim „Opasnim vezama” nema replike romana ni holivudskog filma, dobit će nešto punokrvnije i smješteno kontekstualno u našu današnjicu.

Jesu li onda svi ti odnosi ljubav..?
Najšira paleta. Kišobran ljubavi i odnosa. Što uopće predstavlja brak? Na koji način tome pristupamo? Što znači očuvanje dostojanstva? Kakva je razlika između avanture i stvarne zaljubljenosti? Gdje su granice i kada jedno prestaje biti drugo?

Dodani su i odnosi i likovi s kakvima se susrećemo danas, dakle i problemi?
Mreža likova nema veze s likovima u romanu, već s vidovima ljubavi. Od prijateljskog i bračnog odnosa i poštovanja, do čisto strastvene ljubavi, do nerealizirane ljubavi, ljubavi koja te tjera u očaj, do ljubavi koja je pretvorena u nasilnički čin. Ne zanimaju me likovi opisani u romanu, nekakvi moćni ljudi s dvora, prepuni novca, uživaju u svom dokonstvu i bave se dvorskim intrigama. U 21. stoljeću ti bi ljudi bili elita. Ako radim takvu predstavu, ona ne komunicira s ljudima koji sa mnom kupuju na pijaci, a to je ono što mi je važno.

S obzirom na to, kakva je adaptacija?
Govorni jezik je malo pomaknut. Malo je uobičajenih, nazovimo klasičnih dijaloga. U onom trenutku kada počnu ljubavne iskrice, scene koje u svom sukusu nose istu problematiku, ovdje su izmaknute, nisu rečenice koje bismo izgovorili. Ali kada smo zaljubljeni i zaneseni, živimo neku drugu sferu i ulazimo u poetski jezik, samo što ga treba braniti punokrvno kako ne bi postao površan. To se razrađivalo i postepeno „punilo”.

Kako se stvarao tekst?
Radim iz toga da znam što mi treba, koji tip scene, ali iz glumaca. Dajem zadane situacije za improvizacije s jasnim indikacijama i okolnostima i vodim, a onda oblikujem i montiram. Draže mi je da se događa njihova rečenica. Moja rečenica nije tvoja rečenica. Ako je čovjek shvatio osnovu dramske situacije, zna kuda ide. Na meni je zadati dobar okvir, da onda jezik kojega dobije na papiru nije glumcu stran. Dobivamo „sočniji” materijal.

O vašem specifičnom i inspirativnom radu s glumcima na ovoj predstavi govori se s oduševljenjem, kako je to izgledalo, kako ste dolazili do spomenutih materijala?
Bilo bi neizvedivo da smo mi odlučili da će se glumiti kemija, ona se mora dogoditi. Partnerska ljubav i ta vrsta povjerenja se zbilja dogodi. Potpuno otvoreni i predani kao da ti to zbilja jest ljubavnik i partner. Ako se to ne dogodi, čemu sve? Probe sam započinjala s dinamičkim meditacijama s povezom na očima kako bi ljudi raščistili i otpustili, izbacili svo „smeće”. Tek nakon toga radili smo vježbe kroz koje smo dobivali različite materijale. Nakon što si pola sata bio u svom svijetu, kada skineš povez, ne možeš ne biti prisutan, jer svoje si prošao i spreman si to podijeliti. Reakcije su bile snažne i iskrene, što se i događa u takvim tipovima procesa. To je bitno kako bi mogli pristupiti jedni drugima, inače bi sve bilo na silu.

Ono što zadivljuje, jest brzina prelaska iz različitih odnosa u odnos, a svaki je u glumačkoj izvedbi doista proživljen.
To se može dogoditi jedino ako napraviš sve ove „mostove” prije toga. Da bih dramaturški skraćivala situaciju, taj glumac je morao proći čitavi slijed i koji sadržaj treba prenijeti, ponekad možda i samo kroz jednu rečenicu. Zato je toliko važno proći sadržaj s partnerom na sceni. Zato se i može taj dio maknuti tako da na sceni ostane suština. Tiče nas se njihova istinitost. Ništa ne bi moglo funkcionirati da oni nisu u potpunosti unutra, posvećeni i potpuno predani. Gluma bez glume.

Mnogo je u ovim „Opasnim vezama” izloženosti vlastitog bića glumaca koji su vam se tako predali.
Istina. Moraš izložiti sebe. Jedan dio svojega privatnog paketa kako bi ga remiksao s onim što je glumački materijal za predstavu. Ne možeš odglumiti interes za nekoga, bez obzira što su to glumci i profesionalci pa se granica ne prelazi. Nije čudno što su neki imali osjećaj da su prevarili svoje partnere. Svatko je morao prijeći vlastiti stid, koji svatko ima, netko više, netko manje. Morali smo postići da se ne boje jedno drugo dotaknuti. U tom kontaktu se treba osjećati sloboda. A tu se jako lijepo vidjelo gdje su čije granice i gdje su ih prešli. Ako se jedan drugome otvori, partner mu to počne vraćati. Svi su prolazili različite faze i svatko je uložio veliki dio sebe. Htjela sam da sve nastaje „mekano”, da nema ničega na silu, da se nitko ne osjeća kao da išta mora jer se mora, nego da poriv dođe iznutra, da od toga nema straha.

Prema tome ste onda slagali podjelu uloga?
Po energiji sam spajala ljude koji bi mogli funkcionirati zajedno i kretati se zajedno kroz predstavu, naravno s nekim uporištima u romanu. No, da sam se držala samo romana, koliko toga se ne bi dogodilo! Kada ljudima daš prostora, dogode se stvarno fenomenalne situacije. Svi su stvarno predivni, iz srca, do kraja.

U predstavi poseban naglasak stavili ste na zvuk i to na drugačiji način?
Naš oblikovatelj tona Saša Predovan otkrio mi je tijekom procesa proba jedan program za raditi glazbu i što se sve može raditi sa zvukom. Kao netko tko se voli igrati sa zvukom, mislim da se nije nadao da će sresti nekog luđeg. Ja sam mjesecima maltretirala svoje susjede. Jako je zanimljivo. Mislim da više nikada neću raditi predstavu, a da ne ozvučim čitav prostor. To je kao koncert. Ima zbilja uvrnutih stvari. A i naš autor glazbe Josip Maršić me podržao u tome, „samo da je dobro”, kaže. U nekom određenom trenu, da bi scena disala kako želimo i imala zamišljenu vrstu efekta, mora se igrati zajedno sa zvukom. Dobiva se organski zvuk. Da sam radila zvučnu kulisu, bilo bi to trash, hororično. Dramaturški je veliki naglasak stavljen na zvuk. Zvuk je povezan sa senzualnošću. Uz zvuk gradimo jezik ljubavi. To je linija preko koje se grade i stupnjuju odnosi. Nema veze s glazbom, nego s atmosferama koje nastaju iz prostora i dodatno upotpunjuju dramaturgiju. Glumcima je taj zvuk i suigrač. Ali bilo bi neizvedivo da Saša nije takav kralj tona.

Što možete otkriti o vizualnom dijelu predstave? Metafora teniske igre i prostora za igru koja postoji tek s dvoje, ili u parovima, zanimljivo je iskorištena u scenografiji Stefana Katunara.
Skupa s glumcima, svi smo suradnici iz autorskog tima kao neka obitelj. Sa svima mi je divno raditi i to je jako važno, zato i ističem. Tenisko igralište kao prostor igre u dvoje ima i šire značenje. Kostimi će postati dio igre tek kroz tijek predstave. Iz nevidljivosti i neutrale se polako uspostavlja igra do koje nam je stalo, kada želimo izgledati bolje, biti bolji i kako će nas drugi vidjeti. Postaje neki vid maske kroz koju želimo biti dopadljiviji. Želim pokazati i gdje je ta tanka granica između onoga kada glumac ulazi i koliko duboko ulazi u lik. Povezano je i na neki način suptilno posvećeno Alainu Badiou i njegovom tekstu o ljubavi u kazalištu. U vrijeme kada je pisan roman, ljudi su na teniska igrališta dolazili pokazivati se, a ne pratiti igru doista. Ideja Francuske revolucije pokrenuta je na teniskom terenu. Prve kazališne predstave odvijale su se na teniskim terenima. Nije nužno za suštinu sadržaja, ali je zanimljivo. Danas je tenis elitistični sport sa svojim specifičnostima. Mislim da nam i sam prostor Exportdrva atmosferično donosi puno.

Je li predstava 18+?
Kako ja to vidim, nema razloga, mogu i srednjoškolci pratiti predstavu. Različiti doživljaji ljubavi i proživljavanja ljubavnih veza, odluke i potezi koje donosiš koji te onda vode do specifičnih odnosa – svakako su nešto za razmišljanje. Takva paleta je inspirativna za mlade ljude, čini mi se. Kojim te putem vuče život – u odnos koji te vodi u ljupkost, ljepotu i slobodu ili u odnos te može na kraju ugroziti. Ono što je povučeno iz romana jest i pitanje ponosa. Kada stavljamo pažnju na drugu osobu, a ne na to što nas veseli i ne ohrabrimo se napraviti iskorak i zauzeti svoj prostor, veze se dovode u pitanje, iz najbolje namjere. Prilagođavam se drugom, da bih zadovoljila potrebe drugoga, gušeći sebe. Trebali bismo poticati, a ne kočiti, inače klizimo prema dolje. Zadovoljiti drugog pitanje je pozicije osobe koja nema dovoljno samopouzdanja, a zapravo je egoistična jer na taj način želi da je se više voli. Svatko mora proći neki put da bi se kretao dalje u životu, tvoja je odluka hoćeš li se saživjeti s ulogom žrtve, paćenika i jadat se što te život opalio po glavi, ili ćeš preuzeti odgovornost i iznjegovati sebe. Treba biti strpljiv.

Primjeri onoga što činimo jedni drugima i sebi. Iako sumnjam da takvoga odnosa u „Opasnim vezama” može biti, ima li tu mjesta i za par koji je pozitivan primjer?
Ne. Ne vjerujem u kazalište koje daje rješenja. Kazalište ima drugu funkciju, da te dovodi do samopropitkivanja. Nema nuđenja rješenja. Nema smisla jer u tome nema umjetnosti. Kazalište te provocira da se baviš samoproučavanjem i da izabireš kako ćeš gledati svijet.

Doima se da su svi odnosi u predstavi isprepleteni međusobno.
Svi i jesmo povezani. Svatko nosi svoj „paket”. Svaki problem utječe na nekoga s kim ste u interakciji. Pogotovo ako su „paketi” puni i samo što ne eksplodiraju. Neminovno je da se prelijevaju jedni na druge. Specifična je predstava. Drugačija je potpuno. Prvo moje takvo iskustvo. I zbog ekipe i zbog teme i zbog korištenja tehničkih elemenata koje prije nisam koristila na taj način, a stvaraju vid čarolije.

Razgovarala Andrea Labik

Zašto nas ljubavne priče uzbuđuju? Od ekstaze, seksualnog kontakta, zaljubljivanja, pitanja zašto me ne voliš, sjedinjenja, samoubojstva ili ponavljanja svega ispočetka s istom ili novom osobom, ljubavne priče nose u sebi neizvjesnost ishoda. Alan Badiou, francuski filozof predlaže ovaj odgovor: Zato što svaka ljubav nosi novo iskustvo istine o tome što znači biti dvoje, a ne jedno. Svaka nam ljubav daje novi dokaz da svijet može biti drugačiji i drugačije iskušan nego tek sviješću koja pripada samo jednoj osobi, samo jednom pogledu na svijet. Badiou ljubav vidi kao ponovno izmišljanje života jer ponovo izmisliti ljubav znači ponovo izmisliti to ponovno izmišljanje. Svaki put kada se dvije različite osobe susretnu i požele neko vrijeme biti sjedinjene i dijeliti međusobne istine, rađa se neka nova istina o svijetu upravo zato što se istina tih ljudi, pojedinačno, naglo mijenja. Zato nas ljubavne priče uzbuđuje. U tom smislu trokut Valmonta, Juliette i Marianne, trokut koji se širi u mrežu žudnji, moći i kontroli, u sebi sadrži upravo neizvjesnost toga na koji način svaki od novih susreta mijenja onoga tko se izlaže susretima i što je to što stvara tu promjenu u odnosu na sve druge ljubavne relacije koje su ranije bile uspostavljane. Mreža likova u našoj verziji širi se ovisno o znatiželji likova da potaknu nove istine o sebi samima, pa i o svijetu. Potraga ponekad završava u olakšanju, a ponekad u boli.

Pierre Ambroise Choderlos de Laclos (1741. – 1803.) francuski romanopisac. Malo toga u životu ovog vojnog časnika dalo bi naslutiti da mu je bilo suđeno napisati jeda od najkontroverznijih i najutjecajnijih francuskih romana osamnaestog stoljeća. Rođen je u obitelji nižeg plemstva, izabrao je karijeru vojnika, kasnije napredovao do generala u vojsci Napoleona Bonapartea. Dok je Francuska bila u miru, iz dosade je počeo pisati poeziju, erotske priče, lascivne novele i libreto za komičnu operu „Ernestine”, te esej „O izobrazbi žena” u kojem su razvidna i neka protofeministička stajališta. Nedugo nakon premještaja u Napulj, umro je u Italiji od dizenterije. De Laclosova slava počiva na njegovom prvom i jedinom epistolarnom romanu „Opasne veze” / „Les liaisons dangereuses” iz 1782. čija radnja obuhvaća povezane pokušaje zavođenja, licemjerstva i izdaje unutar zatvorenog elitnog segmenta društva. Djelo je bilo senzacija. U nizu intimnih pisama koje razmjenjuju glavni likovi, bez pripovjedača, sukobljenih perspektiva različitih autora pisama, daje se na iskrenosti i realnosti. Iščitavao se i dvosmisleno moralni ton koji je šokirao mnoge tadašnje čitatelje jer može se interpretirati i kao promicanje zavođenja kroz detaljno iznesene taktike i retorike ili pak kao osuda razvrata konačnim neuspjehom i porazom. Amoralnost onih koji zavode i manipuliraju, kao i njihovih žrtava, prikazana je vrlo izravno, neutralno. Svi likovi ispod profinjeno kreposne i ljubazne fasade otkrivaju svoje prave namjere. Remek-djelo psihološke analitičnosti i složene polifonične strukture sastoji se od 175 pisama dvanaestero različitih likova. De Laclos sjajno prikazuje sve manjkavosti francuske aristokracije u najmodernijem romanu 18. stoljeća i jednom od najkontroverznijih u europskoj povijesti. Erotske igre zavođenja čija su pravila tajna, a posljedice opasne; nevjere, manipulacije, obmana, promiskuitet, spletke, intrige, dvoličnost, požuda, fatalne privlačnosti, osveta, okrutnost, izdaja, izopačenost, ljudska zloba s neslućenim posljedicama, sve samo kako bi pojedinci s pozicija moći zabavili svoje isprazno postojanje. Toliko poznate osobine u ljudskoj prirodi, iznova snagom šoka silno pogađaju i danas. „Odlučio sam napisati djelo posve izvan uobičajenih trendova, koje će izazvati senzaciju i odjeknuti svijetom nakon što ga i ja napustim”, kazao je Choderlos de Laclos, a to se i ostvarilo, djelo je doista bilo senzacija, nerijetko i cenzurirano, ali živi i dalje – u novim izdanjima i prijevodima, na pozornicama u dramama, baletima i operama te u ekranizacijama. Njegovo je djelo nadahnulo je brojna druga umjetnička djela.

Foto & Video galerija

 

Sponzor predstave “Opasne veze”