Uoči sutrašnje premijere baletnoga diptiha „Sad i nikad više“ razgovarali smo s Jeroenom Verbrugennom, koreografom predstave „Za nikad“.
Prvi put u Rijeci, iza belgijskog koreografa nalazi se bogata plesačka karijera koju je, ponajviše, obilježila desetogodišnja epizoda u Les Ballets de Monte Carlo (2004. – 2014.) tijekom koje se, kako su godine prolazile, počeo sve više posvećivati koreografiji. Ista ga je pratila od samih umjetničkih početaka u ranim dvijetisućitima, postepeno razvijajući zanat kroz suradnje i projekte. Kada je 2014. dobio priliku da kreira svoj prvi cjelovečernji balet s pričom “Casse-Noisette” za Ballet du Grand theatre de Geneve, znao je kako od tog trenutka, pa nadalje, želi svoju energiju posvetiti isključivo stvaranju.
Kada bi tražili riječ u koju bi stalo tih deset godina, izbor je, ustvari, lak: ludilo. Verbruggen je kreirao preko 40 djela diljem Europe, od Monte Carla do Slovenije, žanjući pozitivne kritike. Rijeka, sada na kraju toga puta, ponudila mu se kao moguća točka refleksije:
„Doživljavam osobno ovo djelo. Nema ničega dramatično u tome. Jednostavno, zadnjih deset godina bilo je apsolutno ludo. Napravio sam 40 djela što je suludo. Kada razmišljam o tim godinama, ne mogu se sjetiti opisanog osjećaja, ali znam da je postojao. A onda se dogodio COVID, sve je stalo, i tek sada se postepeno vraćam. Ipak, stvaralački proces se promijenio; uživao sam u promatranju, stajanju u vremenu. Stoga, na ovo djelo gledam kao na životni rez. Ta misao je, nekako, ostala uz mene cijelo ovo vrijeme.“
Ideja ga je pratila od prvih nacrta do zadnjih proba s plesačima. Tijekom tog procesa iskristalizirala se i jedna od temeljnih ideja djela – zahvalnost:
„Kada bih morao djelo vezati za tematsku odrednicu, odlučio bih se za svojevrsnu zahvalnost koju osjećamo kada život sagledavamo u retrospektivi. Zbog toga je riječ je djelu koje odiše pozitivnošću, ali i koje istodobno može postati izuzetno mračno, vrlo je kontradiktorno. Uostalom, znam da imam apsurdnu crtu. Na svoja djela gledam kao na poeziju, djela simbolizma koji me uvijek privlači tijekom stvaranja.
U sažetku, uvodnoj riječi, a i sada kroz razgovor podcrtava ciklički koncept vremena koji je s razlogom utkan u djelo koje se raspliće na četiri godišnja doba:
„Balet je metafora jedne vremenske linije; recimo, godine. Kada govorimo o mogućnostima interpretacije, otvoren sam razmišljanjima svih oko mene. Plesačima govorim o podjeli na proljeće, ljeto, jesen i zimu, ali stvari nisu tako jednostavno jer moje ideje više pretežu prema apstraktnosti. Glavni simbol djela je krug jer sve odlazi, a onda se vraća na sam početak. Sviđa mi se što svake godine ponavljamo iste stvari što nam pruža određeni komfor.“
Naravno, osobna nit prožima svaki od ciklusa:
“Ne znam zašto, ali otkad sam proslavio 40. rođendan, osjećao sam potrebu otvoriti novo poglavlje; kao da želim izjaviti da je ovo djelo moje desetogodišnje veliko finale poslije kojeg slijede nove stvari. Upravo zato sam iskoristio pjesmu Alphavillea „Forever Young“ kako bih podcrtao cijelu simboliku i proces starenja, posebice kod plesača.“
Scenografski i kostimografski odabiri ukazuju i na važnost satire i humora kroz cijeli balet:
„Plesači nose „havajke“, ali umjesto palmi, ukrašene su monsterinim listovima. Bitan mi je taj humoristični element gdje su svi oni turisti koji posjećuju scenu. Kada razmišljam o humoru, razmišljam u smjeru ciničnog smijeha, humora kao oružja, kao šamara.“
Njegovo plesačko iskustvo odražava se u svakome elementu njegova teorijskog i praktičnog rada na sceni:
„Imao sam sreće što sam imao priliku ostvariti bogatu karijeru tijekom koje sam radio s različitim koreografima. Prvo sam prošao klasično školavanje, iako nikada nisam bio klasičan u glavi. Stoga, moj put se može sagledati na sljedeći način: ekstremno klasičan – neoklasičan – ekstremno suvremen. Na svojim leđima nosim ogromnu iskustvenu prtljagu.
Bio sam ekstreman plesač, svojevrsna kamikaza. Nikada se nisam pitao kako ću nešto izvesti, jednostavno bih to izveo, kasnije razmišljajući o posljedicama. Uvijek sam si govorio kako želim napraviti ples koji nikada nisam uspio otplesati. Zbog toga su moje izvedbe često izazovne, ekstremne, fizički zahtjevne.“
S obzirom na visoko postavljenu letvicu, Jeroen je pohvalio plesače s kojima je imao prilike raditi:
„Tijekom rada mi je bitno da ne postanem gad, zahtijevajući od njih da naprave upravo onako kako sam zamislio. Radije im dajem dio sebe na temelju čega oni to moraju učiniti svojim. Na njima je da dotaknu svoje granice, ali ne i da ih prijeđu. Cijeli taj proces olakšava činjenica što radimo u vrlo zabavnom i prijateljskom okruženju.“
Zaključak? Balet je spreman ponovo zadiviti.
Razgovarao David Čarapina
Foto: Fanni Tutek-Hajnal
Generalni pokrovitelj Baleta
