U nastavku vam predstavljamo intervju s Ivom Papić, nadarenom autoricom koja je osvojila žiri na nedavnom natječaju projekta “Deconfining”.
Kroz razgovor istražujemo ne samo skrivene slojeve nagrađenog teksta, već i izvore inspiracije u procesu pisanja, te njene osobne refleksije o izazovima ilegalnih migracija.
- Što vas je inspiriralo za stvaranje “Meistens Bettler, meistens Gesinde,” i koje teme ste istražili kroz njegovu priču?
Po struci sam povjesničar umjetnosti te intenzivno istražujem kulturu i povijest Slavonije, Baranje i Srijema. Teme kolonizacije i migracije su izuzetno značajne za ova područja jer su te pojave definirale identitet. Istraživanjem kolonizacije se bavim duže vrijeme, no presudni trenutak inspiracije dogodio se uslijed jednog razgovora kojim mi se bila otkrila povijest kolonije Nova Barcelona, koju su u prvoj polovini 18. stoljeća na prostoru Banata osnovali katalonski prognanici. Tema me je bila privukla te sam počela povijest te kolonije uspoređivati sa zapisima o njemačkim kolonistima što su se u to isto vrijeme doseljavali na isti prostor. Razlozi njihova doseljavanja, no posebice bijeda njihove svakodnevnice nevjerojatno je slična s današnjim migrantskim kampovima koji su podignuti, opet, na gotovo istom prostoru. Fascinirala me je repetitivnost tih velikih civilizacijskih pojava, što se kao u ciklikama odvijaju kroz stoljeća, a prostor Podunavlja se u njima definira gotovo kao pozornica na kojoj se stoljećima odvija uvijek ista drama opetovanih dolazaka i odlazaka. Tim ciklikama migracija se mogu pridružiti i posljednje migracije, za Domovinskog rata, kad su, opet na istoj pozornici Podunavlja, rijeke ljudi gubile stare i nalazile nove domove. Tema je, kratko rečeno, migracija, no, istovremeno, i njezina povijesna cikličnost i repetitivnost, koju svjedoče zatim kroz svoje osobne priče glavni likovi.
- Vaš stil pisanja je primjetno živopisan i deskriptivan. Kako ste razvijali priče i likove kako biste prenijeli dubinu njihovih iskustava?
Kako je uvjetima natječaja bila definirana maksimalna dužina priče, a ja sam “zagrabila” prilično duboko – kroz četiri stoljeća povijesti opisanog prostora – trebalo je sva iskustva glavnih likova, a koja su mahom vezana uz traumu migracije, pisati kao svjedočanstvo ili ispovijed. Kroz njihove “monologe” mogla sam dati srž svakog pojedinačnog iskustva, te kroz iskustvo opisati svaku od opisanih migracija (njemačku, katalonsku, kao i onu vezanu uz Domovinski rat i recentnu migrantsku krizu), ipak je prikazujući kao osobnu bol, a ne kao povijesni fenomen. Upravo stoga, pripovijedanje je trebalo biti živopisno, direktno, stvarnosno, uvjerljivo, odnosno in medias res, bez uvoda i epiloga.
- Likovi u vašem pripovijedanju suočavaju se s kompleksnim emocijama poput čežnje, raseljenja i rezignacije. Možete li elaborirati značaju ovih tema unutar konteksta priče?
Čežnja, raseljenje i rezignacija gotovo su matrica koja se, opet u ciklici, ponavlja. Čežnja može biti za onim što se moralo napustiti, i što je nepovratno nestalo, kao i za onim čemu se hrli, no što je nedostižno. Rezignacija je drugo naličje čežnje, a oboje mogu biti i uzrok i posljedica raseljenja. Čežnja i rezignacija često se smjenjuju kao raspoloženja kod Kike, a On ih trpi istovremeno. Oboje, čežnja i rezignacija, sindromi su dubokog nezadovoljstva, do kojeg je došlo ili traumom migracije, ili nekim drugim osobnim iskustvom, kojim likovi svjedoče intrinzičnu želju za promjenom, za pravdom, za zadovoljstvom, za istinom, za “boljim svijetom”, u kojem će čežnja za onim drugim, onim boljim, onim tuđim, nestati.
- Kako ste istražili i integrirali povijesne događaje poput kolonizacije i migracija u svoje pripovijedanje?
Povijesne fenomene kolonizacija i migracija istraživala sam klasičnim pretraživanjem povijesne literature, a njihovo inkorporiranje u tekst učinjeno je, rekla bih, metodologijom pisanja znanstveno-stručnog rada, odnosno maksimalno koncizno, jasno, nabrajanjem podataka te dokazivanjem zaključka. Mislim da je to doprinijelo atraktivnosti teksta, ta dinamika između krajnje subjektivnog pripovijedanja i gotovo znanstvenog izlaganja.
- Naslov, “Meistens Bettler, meistens Gesinde,” ima značajnu emocionalnu težinu. Koje je značenje ove fraze i njezina rezonancija s osnovnim temama priče?
„Meistens Bettler, meistens Gesinde“ u doslovnom prijevodu znači: „Uglavnom prosjaci, uglavnom sluge“ i, u osnovi, to je fraza kojom su njemačke novine u prvoj polovini 18. stoljeća nazivale njemačke doseljenike na prostore istočne Slavonije, Baranje, no ponajviše Banata, koji se još i nazivao „grob Nijemaca.“ Doseljenici su, kako i fraza govori, bili iz najnižih društvenih slojeva i često ih se nazivalo još i „balastom njemačkih kneževina“. Mislim da je jasno zašto je ta fraza odabrana i kao naslov priče jer ona zorno ilustrira tu, već opisanu, povijesnu cikliku repetitivnosti ne samo migracija, već i „nositelja“ migracija, a koji su, tada, kao i sada, uglavnom bili pripadnici najnižih društvenih slojeva. Pojam „Meistens Bettler, meistens Gesinde“ također označava stav viših spram nižih slojeva, jer se taj pojam koristio uglavnom gotovo posprdno, a svjedoci smo i danas nedostatka empatije prema migrantskim krizama i tragedijama.
- Vaš tekst istražuje nijanse terminologije vezane uz izbjeglice i migrante s konvencionalnim oznakama i percepcijom. Što vas je potaknulo da istražite ovaj aspekt izbjegličkog iskustva?
Razlike u terminologiji između pojmova „ilegalni migranti“ i „izbjeglice“ naglasila sam u tekstu prvenstveno u kontekstu izostanka suosjećanja, karakterističnog za svaki umjetni sustav, kakav se podrazumijeva terminom „ilegalni migranti“. U jednu ruku, sama riječ „ilegalni“ u sebi nosi predznak nečeg negativnog, nečeg što označava prijestup, kršenje zakona, nered, kaos, nesigurnost. Taj predznak se onda, čak i nesvjesno, pridaje ljudima što, u osnovi, bježe od rata, bolesti i gladi, a koji se, u drugačijim okolnostima, zovu izbjeglicama. Htjela sam ukazati na tu dvoličnost terminološke korektnosti, kojeg često postajemo žrtve.
- Ovisnost i čežnja isprepliću se kroz vašu priču, posebno u refleksijama likova o porocima i željama. Kako ove teme oblikuju izbjegličko iskustvo prikazano u vašem tekstu, i kakve uvide nude u emocionalne i psihološke izazove s kojima se suočavaju raseljene osobe?
U ovoj priči ovisnost se opisuje kao anestetik, nešto što omogućava trpnju onoga što nije prirodno trpjeti: zarobljenost na jednom prostoru bez mogućnosti napredovanja, osjećaj bezizlaznosti, zarobljenost u prošlom vremenu kojeg se pokušava uskrisiti, nemogućnost življenja… U priči, funkcija ovisnosti je gašenje čežnje, nalik gašenju požara. Čežnja je za likove u priči daleko opasnije stanje od ovisnosti.
- Osobno putovanje Renate kao izbjeglice koja postaje aktivistica privlačna je pozadina vašoj priči. Kako osobne pripovijesti poput Renatine doprinose dubljem razumijevanju teme migracije? Možete li elaborirati značaj Renatinog narativa unutar šireg konteksta otpornosti i podrške zajednice raseljenim osobama?
Renata je paradigma jedne zdrave osobe koja je na temelju vlastitog izbjegličkog iskustva razvila ljudsku empatiju prema tuđoj patnji. U tom razumijevanju ona ne pita što je „dobro“, a što „loše“: ona ilegalnim migrantima donosi/krijumčari upravo zadovoljstvo poroka, alkohol i cigarete. Za razliku od nje, Kika je zaglavila u vlastitoj izbjegličkoj traumi, kao i On u svojoj migrantskoj, dok pripovjedačica misli kako širenjem spoznaje u prošlost može doći do razumijevanja civilizacijskih fenomena migracija, koje je i sama žrtva. Svaki lik je na svoj način ilustrirao odgovor na traumu migracije, no Renatin odgovor je, možda, najprivlačniji jer afirmira mogućnost rasta na vlastitoj patnji, određene ljudske nadogradnje koja podrazumijeva postanak boljom osobom, od one kakva je osoba bila prije iskustva patnje. Taj isti princip se može primijeniti i na zajednicu.
- Dunav i njegova okolna područja više su od pozadine u vašem pripovijedanju. Kako ova lokacija utječe na teme i motive prisutne u vašem pisanju, u kontekstu izbjegličkog iskustva?
Priroda istočne Hrvatske, što uključuje i Dunav, važan je dio mog života, pa tako i vrlo živ motiv u mom pisanju. Močvara, magla, šuma, kiša, rijeka, ravnica, to su sve u mom radu više bića, nego mrtva priroda ili pojava. Dunav je, kao sve velike rijeke, razdjelnica i spojnica, no na području Slavonije i Baranje, Dunav je još i granica. Stoga je njegova uloga značajna u priči o ilegalnim migracijama. Također, Dunav se tijekom stoljeća mijenjao i njegove močvare su bili jedan od glavnih krivaca zašto se ovaj prostor nazivao „grobom Nijemaca“. Stoga, da, Dunav je u ovoj priči sila što stoljećima uvjetuje i oblikuje živote ljudi po njegovim obalama i ritovima.
O projektu:
Projekt Deconfining arts, culture and policies in Europe and Africa (Deconfining) sufinanciran je iz fonda Creative Europe. U projektu sudjeluje 12 partnera iz 11 zemalja čiji je cilj uspostaviti nove mreže između Afrike i Europe te stvoriti bolju razinu suradnje umjetnika i gradova kroz povezivanje kulturnih aktera i publike na oba kontinenta. Projekt će proizvesti brojne forume, konferencije, predstave, instalacije, podcaste te antologiju tekstova.
Tijekom projekta propituju se odnosi i mogućnosti suradnje, napretka i kulturalne razmjene između zemalja EU i Afrike te teži stvaranju novih narativa za inkluzivniju budućnost. Projekt će tematizirati ‘Confinement – De-confinement’ kroz umjetničke izraze. Organizacija svjetskih konferencija, debate o položaju žena, odnosima Afrike i Europe, mobilnost afričkih i europskih umjetnika. Projekt je stvoren u potrazi za odgovorima na pitanja međuljudskih odnosa i osobnog iskustva svijeta izazvanog našim unutarnjim i političkim granicama, priziva svjedočanstva i doživljaje prelazaka preko granica koje se provlače između država i regija te njihov utjecaj i obilježavanje života migranata.
Web-stranica projekta: https://deconfining.eu
