Nakon više od deset godina cijenjeni makedonski skladatelj i redatelj Marjan Nečak vraća se s novim mjuziklom u Rijeku! „Dama s kamelijama“, „Diskretni šarm buržoazije“, „Pjesma nad pjesmama“, Marjan Nečak je, bez sumnje, ostavio duboki trag u riječkom kazalištu, čega je i sam svjestan:
“Ja se s radošću sjetim „Glembajevih“, „Pjesme nad pjesmama“, „Penelope“… „Zajc“ je kazalište u kome sam proveo divne trenutke na probama, u bifeu i van kazališta s divnim umjetnicima s kojim sam surađivao iz ansambala Opere, Hrvatske drame i Baleta. Ostvarili smo svoje snove i napravili predstave koje se i danas pamte.”
Cijeli razgovor pročitajte u nastavku, a mjuzikl za sve generacije „La nostra famiglia“ / „Naša familija“ na programu je od utorka 5. studenog. Vidimo se!
Nakon slovenske premijere, mjuzikl za sve generacije „La nostra famiglia“ dolazi u Rijeku. U jednome intervju kazali ste kako se mjuzikl trebao prvotno „Djeca“ te da je bio inspiriran motivima poeme „Little Orphant“ Annie Jamesa Whitcomba Rileyja. Kako se i koliko dugo se razvijala ideja i koncept iza mjuzikla?
Gotovo svi tekstovi koji mi se svide te na kojima odlučim raditi dobiju novi dramaturški, a nekad i sadržajni aspekt. Jednostavno, drugačije ih čitam i dugo mi treba da se odlučim raditi s onime što je već napisano. Uobičajeno je da sam stvaram koncepte, ili si zadajem teme u kojima pisci imaju potpunu kreativnu slobodu. Bavim se glazbenim kazalištem koje traži puno više vremena i pripreme nego bilo koja druga dramska predstava. Ovome projektu sam posvetio približno dvije godine rada što je za mene normalan timing.
Glavna tema poeme “Little Orphant” je posjedovanje snažnih moralnih vrijednosti – ono što nedostaje danas u svim segmentima suvremenog svijeta nama odraslima i svakako djeci.
Naoko se čini kako svaki razgovor ili pokušaj dekonstrukcije značenja obitelji u današnjem diskursu biva smatran konzervativnim, ili čak konzervatorskim u nastojanju da se očuva tradicionalna vizija obitelji. Vi u svojem tekstu naglašavate da je obitelj osnova društva, ali da nije jednoznačna riječ. Kako ste se odlučili tu temu, i što je danas obitelj?
Obitelj je široki pojam, ali je i osnova društva, bez obzira u kojem obliku ona postojala. Najvažniji period odgoja traje do sedme godine života, a onda je važno vidjeti ako ćemo kroz daljnje razdoblje obrazovanja sačuvati te vrijednosti, ili ćemo ih jednostavno brzopleto izgubiti jer je, ipak, danas neko „novo vrijeme“ te nam te vrijednosti izgledaju potpuno besmisleno…
Posvetio sam se proučavanju djece odgojene u domovima bez roditelja i zanimljivo je da je njihov odgoj ovisan o samoj instituciji, ali i, najvažnije, o samome pojedincu te njegovom odgajatelju (jako bitna uloga i profesija) koji djeci ispunjava roditeljsku prazninu. Obitelj nije samo krvno srodstvo – to može biti bilo tko tko vas prihvaća i voli takvima kakvima jeste, to su oni koji vas svojom pažnjom i brigom ispunjavaju ljubavlju, dobrotom i privrženošću, osjećate se kao da ste kao kod kuće s njima. Prijatelji su obitelj koju sami biramo.
Glavnu inspiraciju za „Našu familiju“ sam dobio iz svijeta iz kojeg ja pripadam – kazališta! Ta grupa ljudi, koja se sastaje da stvara, ne može stvoriti dobro djelo ako u sebi nema obiteljsku kemiju. Kada radim predstavu moja je misija stvoriti obiteljsku atmosferu u ansamblu. Bez toga smatram da je nemoguće napraviti nešto iskreno, a ako smo neiskreni i površni, onda odgajamo i publiku koju nezaustavljivo gubimo.
Nedavno ste kazali kako se posljednjih godina okrećete tematiziranju samoće i ostvaruju „mikrosvijeta duše“. Posebice od pandemijskih godina, nije više novitet za suvremenog čovjeka kazati kako je izoliran i usamljen u ovome društvu prekinutih veza. Što je samoća danas? Koliko je bavljenje svim manifestacijama familije dalo novo svijetlo na nju?
Puno ljudi žive u međuprostoru samoće i usamljenosti. Ljudi su, kako nas je učio Aristotel, društvena bića koja nisu stvorena za život u samoći i usamljenosti. Ljudi dijele jedni s drugima sve što oni jesu: misli, emocije, društveni ugled, znanje… Samoća i usamljenost nisu ista stvar. Samoća je voljno izabrani odmak od okoline i svijeta. Samoća je i željeno stanje. Usamljenost je stanje nekoga tko u svijetu nikog nema. Usamljenost je muka.
Početak mog interesa da se bavim mikrosvijetom duše je monoopera „Dnevnik jednog luđaka“ s kojom sam pokrenuo mikro kazalište „Moving Music Theatre“ u Makedoniji 2015. godine. To je bila predstava s kojom smo obilazili festivale po Europi i Balkanu, a kad je došla pandemija zaustavili smo izvedbe… Tematike predstave nas suočava sa sudbinom malog, nesretnog čovjeka, neshvaćenog od sviju i razočaranog svime. On se zatvara u svoj svijet u kojem onda stvara novi, i u kojem on preuzima sasvim drugačiji život od onog kojeg je vodio u stvarnom životu.
Po svemu sudeći, ništa se nije promijenilo od Gogolja do danas. Zanimljivo je kako se publika poistovjećuje sa protagonistom na potpuno isti način, bez obzira igramo li u Makedoniji ili u Njemačkoj. Imam osjećaj da nakon pandemije ništa nismo naučili, usamljenost se nije smanjila, nego se udvostručila, kapitalizam nas tjera da gasimo eros, da postanemo „usamljeniji“ kako bi bili spremniji za izazove preživljavanja u budućnosti…
„Naša familija“ pali „crveno svjetlo“, postavljajući nekoliko važnih pitanja, mudro infiltriranih kroz dramaturgiju predstave.
Razgovori o novim generacijama bivaju ovijeni velom pesimizma ili cinizma, bilo zbog nestanka tradicionalnih vještina i znanja, bili zbog gubitka vjere u drugačiju budućnost. Jesu li nove generacije uistinu proklete, ili je to samo uobičajeni generacijski jaz među nama, sličan svim onim generacijskim sudarima koji su neizbježni? Što je specifično za generaciju Z?
Uopće ne mislim da su nove generacije proklete, svako vrijeme ima pozitivne i negativne utjecaje na mlade. Tehnologija se prebrzo razvija, djeca su prvo naučila pisati na mobitelu a puno kasnije jesti sa žlicom. Od samog početka priprema na projektu analizirao sam „generaciju Z“ iz različitih kuteva, promišljajući zašto su toliko različiti. Specifičnost „generacije Z” je da se mogu pohvaliti s mnogim prednostima života u suvremenoj tehnološkoj dobi, sposobni su multitaskati, a informacije primaju i obrađuju izuzetno brzo. Život im se odvija u svijetu hiperprodukcije, umreženosti, virtualnosti, teže ka materijalnom, brzoj zaradi, instant zadovoljstvima, konzumerističkom načinu života.
Nova sociološka istraživanja otkrivaju da su pripadnici „generacije Z“ u svojim stavovima konzervativniji od roditelja. Sve se više vraćaju tradicionalnim vrijednostima, manje su tolerantni i manje spremni prihvatiti različitost, brinući se uglavnom za vlastiti interes.
Današnja nesigurnost u kojoj živimo je jedan od faktora koji najviše utječe na oblikovanje njihovog ponašanja, djelovanja i odavno ne postoji nešto za što se oni mogu uhvatiti. Države koje su ekonomski na klimavim nogama za posljedicu imaju nestabilnost na tržištu rada i potpunu nesigurnost u poslovima, a vidimo da se cijeli svijet suočava s tim problemom. Diploma nije garancija posla, ni da će taj posao donijeti novac, ni da će novac donijeti sigurnu egzistenciju, ni da će zanat donijeti konkretan rad s konkretnim rezultatima. Samim time sigurnost ne postoji ni u drugim područjima.
Bez osigurane egzistencije teško je planirati suživot s partnerom, obitelj, ostvarivati vlastite ambicije, želje i snove. Recimo, vrijednosti koje su udruživale generacije naših roditelja, a i nas same, kao što su poštenje, rad i marljivost, nestale su u svijetu korupcije i nepotizma te su zamijenjene drugima: konzumerističkim i materijalističkim životnim stilom s ciljem instant zarade i zadovoljstva. U takvom okruženju, i u takvom kontekstu, moguće je shvatiti zašto se generacija Z vraća na staro te okreće starim vrijednostima, nečemu što iz današnje perspektive izgleda kao nešto što je bilo dobro, vrijedno ili sigurno.
Marjan Nečak i Music Theatre, nema spomena prvog bez spomena drugog na ovim prostorima. I za „Našu familiju“ podcrtava da je „glazba osnovni DNK predstave“. Što je Music Theatre? Kako se on ogleda u „Našoj familiji“ te zašto vam se taj stil glazbe pokazao idealnim za pristupiti ovoj priči?
Music Theatre je spoj glazbe i kazališta koji je proizašao kao posljedica odumiranja klasične opere krajem dvadesetog stoljeća u Europi. Mlađe i srednje generacije skoro da nisu uopće posjećivale operu. Najbrojnija publika bila je starija od sedamdeset godina. Iz činjenice da se nešto trebalo promijeniti nastao je festival u Rotterdamu „Opera Dagen“ gdje su skladatelji, dramaturzi i redatelji radili niz godina na radionicama, istražujući nove forme opere. Prezentirali su je mladoj publici preko manjih i većih eksperimentalnih projekata, uspostavljajući novi stil glazbe, koji se u osnovi ne razlikuje od već poznate klasične opere. Baza Music Theatrea je u osnovi dramski tekst, gdje glazba i tekst imaju podjednaku ulogu u djelu. Glazba ima potpunu slobodu mijenjati stilove uz svakakve dramaturške mogućnosti koje nudi tekst, primjerice glazba baroknog stila lako prelazi u elektro-house, pa u gregorijansko pjevanje…
Imao sam sreću da još od samog početka sudjelujem i pratim razvoj Music Theatrea, iz kojeg sam onda gradio svoje znanje kao skladatelj i redatelj. Music Theatre je danas jedna od najpoželjnijih formi u europskim kazalištima. Glazba u „Našoj familiji“ jednim dijelom prati korake suvremene glazbe generacije Z, s lakoćom mijenjajući stilove, budno prateći dramaturgiju i tako nadograđujući scenski izraz. Ipak, u osnovi se ne predaje klasičnom mjuziklu, nego ostaje u domenu kazališnog izražaja.
Kako je bilo raditi i surađivati na ovoj trojezičnoj produkciji? Obrađujući univerzalnu temu, koliko je različitih perspektiva i razmišljanja osvanulo? Kako se vaše viđenje odabrane teme, ali i projekta promijenilo upravo zahvaljujućim njenim akterima, od glumaca do svih članova autorskog tima?
Koprodukcije su mi najdraži projekti ali i najkompliciraniji zbog različitosti u senzibilitetu glumaca, razmišljanju stvaranja… Tri teatra na jednoj probi, u jednom gradu, u isto vrijeme zvuči nemoguće … Ali na ovom projektu smo to profesionalno odradili zahvaljujući preciznom planu proba i angažmanu producenata koji su posvećeno radili. Dramski tekst i glazba su bili pripremljeni mjesec dana prije početka prvog pokusa i glumci su na prvu probu došli u čvrstoj koheziji s materijalom. Dugo smo kroz proces gradili likove, pogotovo likove djece jer dječje „role“ se nikako ne trebaju „glumiti“, nego najprirodnije izgraditi, pa doživjeti, pa tek onda upustiti u scensku igru…
Kao i u svakom procesu, bilo je dana kada bismo napravili nešto dobro, a onda bi se pojavio motor stvaranja – sumnja. Zadnjih godina radim manje ali učinkovitije, ne maltretiram glumce, i smatram da glumac kada ode doma mora imati vremena da s odmakom uroni u svoj unutarnji svijet koji mu pomaže da bolje razumije sve dostupne mogućnosti kod stvaranju lika. Glumci iz tri kazališta su bili jako željni i otvoreni ka kreaciji, ali najteži posao je bio spojiti tri senzibiliteta i različite jezike u jedan izražaj – predstavu? Uvjeren sam da smo s autorskim timom uspjeli sve različnosti isplesti u jedinstveni jezik „Naše familije“.
Na spomen vašeg imena gledatelji i kolege rado se prisjete dolazaka na izvedbe „Dame s kamelijama“ te „Diskretnog šarma buržoazije“. Iako je prošlo više od desetljeća, dojmovi su još uvijek živi. Kako gledate na riječke godine?
Ja se s radošću sjetim „Glembajevih“, „Pjesme nad pjesmama“, „Penelope“… „Zajc“ je kazalište u kome sam proveo divne trenutke na probama, u bifeu i van kazališta s divnim umjetnicima s kojim sam surađivao iz ansambala Opere, Hrvatske drame i Baleta. Ostvarili smo svoje snove i napravili predstave koje se i danas pamte.
Od svih ansambla Zajca, s Talijanskom dramom prvi put surađujem sada na predstavi „Naša familija“. Spomenuo bih audiciju koja je bila u proljeće 2023. na kojoj su prisustvovali svi glumci ansambla Talijanske drame na kojoj sam predložio da svatko izvede monolog na slobodnu temu i otpjeva dva songa. Šteta što nismo snimili audiciju jer se audicija pretvorila u predstavu, bez režije, u kojoj su svi dali najbolje od sebe na jedan, za mene, izuzetno profesionalan način, a, najvažnije, s time su mi dokazali da im je želja igrati u predstavi veća od svega. Naravno da sam htio cijeli ansambl, ali sam ipak morao odabrati nekoliko njih.
Da završimo – zašto je „Naša familija“ mjuzikl za sve generacije?
Sve generacije su dio neke familije i svima je familija potrebna, a „Naša“ je posebna.
Razgovarao David Čarapina
Foto: Aleksandar Buntevski