U nedjelju 19. siječnja u 19.30 sati u HNK-u Ivana pl. Zajca održava se premijerno riječko izdanje Filozofskog teatra sa Srećkom Horvatom i njegovim prvim gostom, Nikolajem Schultzom. Rođen u Aarhusu 1990. godine, danski sociolog bio je blizak suradnik s čuvenim francuskim filozofom Brunom Latourom (1947. – 2022.), s kojim je i napisao knjigu „Memorandum o novoj ekološkoj klasi“ ( na hrvatskom izdao AGM 2023.). Iste godine Schultz je objavio knjigu „Land Sickness“ (2023.), hibridni tekst koji on naziva „auto-entografikcijskim esejem“ o sociološkim i egzistencijalnim pitanjima antropocena. U međuvremenu je postao jedan od začetnika „novog egzistencijalizma za doba antropocena“ i jedan od najvažnijih glasova nove generacije humanista.
Prije nego se zaputite na dugoočekivano izdanje Filozofskog teatra, donosimo vam intervju Alexandre Mineta s Nikolajem Schultzom kroz koji se možete upoznati s njegovim stajalištima, idejama i načelima o kojima će se raspravljati i ove nedjelje.
Zašto ste svoju posljednju knjigu, „Land Sickness“, oblikovali kao žanrovski hibrid?
Da, istina, drugačiji je to žanr – ne samo od „Memoranduma“, već i od većine drugih mojih akademskih radova. Mogu kazat nekoliko razloga zašto je tomu tako. Ono što će u konačnici rezultirati knjigom, u početku je bio samo kratki esej između tri i četiri stranice, objavljenom na nekoliko različitih jezika, i napisanom u istom tako izmiješanom žanrovskom tonu, između osobnog i teorijskog. Kad sam ga objavio, bio sam jako iznenađen količinom reakcija na članak koje sam dobio unutar i izvan akademske zajednice, govoreći mi da ih je članak istovremeno dirnuo i natjerao na razmišljanje. Pa sam pomislio – možda postoji nešto u ovom hibridnom žanru, nešto čemu bi trebalo težiti.
Ali razlog zašto sam se tako odlučio također je povezan s metodološkom argumentacijom. Kao što su tvrdili ekološki teoretičari, antropocen se odvija kao kriza senzibiliteta, kao situacija u kojoj naši emocionalni i emocionalni registri nisu na razini situacije u kojoj se nalazimo. Slažem se s tim, a također se slažem da to znači kako bismo u društvenim i humanističkim znanostima trebali iskusiti, ne samo nove analitičke i teorijske ideje, već i različite načine ispisivanja tih ideja, nove načine teorija pripovijedanja, ako želite. Kako bi rekla Ursula K. Le Guin, potrebni su nam, i rizik estetike, i znatiželja znanosti. Pomislio sam – zašto ih ne pokušati upotrijebiti u jednoj, istoj knjizi, čak i ako to znači da sam ponekad pomalo izgubljen u mraku, jer ja definitivno nisam pravi pisac.
Treća stvar, povezana s rečenim, bila je da sam pokušavao uhvatiti točno učinke dvostrukog kretanja Zemlje i čovjeka, drhteće subjekte – ono što u knjizi opisujem kao „land sickness“. Što znači osjetiti da se svijet povlači, kako se doživljava kada se životna područja ljudi transformiraju i odlamaju u nešto potpuno drugačije, ili čak rascjepkavaju, u antropocenu, gdje čovjek za sobom ostavlja niz tragova, uništavajući same uvjete vlastitog života svakim korakom koji poduzima u svakodnevnom životu? Da bih pristupio ovom pitanju, nužno je bilo iznaći drugačiji način pisanja od klasičnog akademskog pisma, a također sam morao krenuti od sebe i vlastitog iskustva „egzistencijalnog kraha“, vlastitih susreta s ljudima koji to doživljavaju.
Konkretnije, krećem od neprospavane noći koju sam imao za vrijeme vrućina prije nekoliko godina, gdje sam ostao potpuno nepokretan i fiksiran nedostatkom sna tijekom vrućine, itekako svjestan da je tehnologija koja mi je omogućila da se odmorim – ventilator– samo dodatno pumpao moju potrošnju energije, a time i klimatske probleme. Zaista mučno iskustvo, kada čovjek biva zarobljen ovakvim spoznajama, istinski trenutak egzistencijalne vrtoglavice. Ali od toga se ne može pobjeći; dan poslije pokušao sam se izvući iz grada i njegove vrućine, odlaskom na otok Porquerolles, na koji me prijatelj pozvao da se malo odmorim na njegovom brodu – samo kako bih shvatio da sam otok polako nestaje zbog klimatskih promjena, a moji vlastiti, turistički tragovi, samo pojačavaju njegov teritorijalni gubitak. Još jednom zarobljeni u svijetu koji se promijenio, doživljavajući da kao ljudska vrsta transformiramo ovaj svijet, postajući i tako sami drugim bićima.
Dakle, ono što sam pokušao opisati bila je ova vrsta mutacije afekata, koja možda neke od nas sada samo trenutno pogađa – govoreći doslovno i metaforički, mnogi ljudi imaju tendenciju zaboraviti toplinski val kad dođe jesen… ali vjerujem da samo će to samo jačati u bliskoj budućnosti, i što smatram važnim razumjeti, želimo li znati što smo postali, što jesmo i u što ćemo se nastaviti transformirati. Skup afekata s kojima ne znamo što bismo, ali koje ćemo morati shvatiti kao novu dramu bivanja u klimatski iscrpljenom svijetu današnjice i sutrašnjice.
Dakle, da sažmem, knjiga je nešto nalik „auto-etnografskom“ putopisu na ekološki ugroženi otok, gdje ispitujem neke od egzistencijalnih i društvenih transformacija ljudskog bića i društva, u vremenu u kojem su one nasilno rekonfigurirane. Funkcionira li? Nisam dobio toliku pažnju u Francuskoj gdje je prvi put objavljen, ali sada se prevodi na šest ili sedam različitih jezika, pa možda ipak ponudi nešto korisno. Mislim da barem dobro pristupa ovim temama koje sam gore naveo…
Vaša priča propituje naš odnos prema svijetu kao pojedinaca u doba klimatskih promjena. Kako bismo opisali pitanje naše odgovornosti danas?
Da, kao što sam gore naznačio, krećem od vlastitog iskustva, kao osoba, kao čovjek koji drhti, jer doživljava taj osjećaj odgovornosti – odgovornosti koje je većina nas svjesna, ali je samo ponekad – vjerujem – osjetimo u njenom punom opsegu. Ideja je opisati iskustvo na jedan drugačiji način kako bi ono, nadam se, moglo generirati ono što Donna Haraway naziva „response-ability’“ sposobnost odgovora na to da smo druga bića u drugom svijetu.
Opet, to je vježba odgovornosti i senzibilnosti – ali ne samo o tome da postanemo razumni prema drugim oblicima života, različitim živim bićima ili neljudske entitete – već i o tome da postanemo razumni prema sebi s obzirom na to kako smo se pretvorili čudna, neobična stvorenja! Čovjek, da, ali onaj koji ostavlja za sobom niz tragova i koji ima još jedan novi komplet odgovornosti. Ponavljam, kakvo je iskustvo ove transformacije, koji su učinci ove mutacije?
Dakle, kao što sam naznačio, jedan od pristupa krizi senzibiliteta o kojoj sam prethodno govorio je, naravno, opisivanje svih neljudskih oblika života među kojima živimo, i kroz koje prolazimo i o kojima ovisimo – bile one gljive, vukovi, hobotnice, biljke te su mnogi ekološki teoretičari učinili veliki posao na tome da upoznamo i spoznamo važnu raspodjelu entiteta koja je, vjerujem, bila ključ za razumijevanje našeg ovozemaljskog stanja. Ali drugi način je da se vratimo figuri čovjeka i usredotočimo na učinke njegova preoblikovanja u drugo biće. Mislim da su nam potrebne obje knjige, kao i obje strategije, a vjerojatno i drugi načini; potrebno nam je mnoštvo strategija i istraživačkih pristupa našem stanju kao zemaljskih bića.
Konačno, da se nadovežem na sve, jer je ova „individualna figura” koju spominjem, naravno, lukav i opterećen pojam. Ali cijela poanta vraćanja na ovu figuru nije da se držimo njezinog modernog oblika, već da krenemo od nje, a zatim kroz empirijski i teorijski narativ pokažemo kako ona danas mijenja oblik. U pogovoru knjige Dipesh Chakrabarty to dobro opisuje: sve se nalazi u načinu kako kroz knjigu pokazujem da je ova ideja autonomnog, nedjeljivog i neprobojnog loša deskripcija ljudskog bića, kako je riječ samo o mitu – i kako je ljudsko biće uvijek prožeto i kako uvijek prodire u mnoštvo drugih bića, o kojima ovisi, istodobno ih uništavajući. A možda bi, kao što Chakrabarty također ukazuje, opisi ove mutacije mogli biti pristupi oporavku toga bića.
Koja je naša sloboda u antropocenu? Ne pokreće li vaše propitivanje slobode i pitanje odnosa prirode i kulture i konačnog njenog nužnog preuzimanja?
To je zapravo ista stvar. Svjestan sam da mnogi ekološki mislioci misle da je sloboda užasno zastarjeli koncept, zbog svojih modernih konotacija – i uistinu, određene koncepcije slobode vjerojatno su duboko uvezane u tu kaotičnu mrežu u kojoj smo se našli…
Ali ipak, mislim da bi bila teška pogreška jednostavno odustati od ideala slobode ili reći ljudima da ga moraju potpuno zaboraviti te da je ta njihova vrijednost samo manjkav i opasan sakrament prošlosti. Zašto? Pa, zato što su ljudi previše vezani za taj ideal – egzistencijalno, emocionalno, politički – da bi ga jednostavno ostavili iza sebe. Kao što sam nedavno rekao u jednom drugom intervjuu, bojim se da „ekologija“ nema šanse ako će se natjecati sa „slobodom“.
Stoga ne možemo jednostavno ostaviti tu ideju iza sebe, ili se ponašati kao da ljudima ništa ne znači. No, ono što možemo učiniti jest opisati kako su stare predodžbe o slobodi danas postale problematične i kako su nas dovele, te nas nastavljaju voditi u slijepe ulice, a zatim je i pokušati redefinirati, opisati ili pomladiti. Radi se o tome da moramo istovremeno ostati odani vrijednosti, ali i izdati njezino trenutno značenje. Ovo je također bila duga rasprava koju sam vodio s Brunom Latourom tijekom godina, a posebno kada je pisao „Ou Suis Je“ – još jednu knjigu koja je usput pokušala drugačije odgovoriti na ova pitanja – a koju je on pisao dok sam pisao „Land Sickness“. Bruno je uvijek bio sumnjičav prema „slobodi“ kao konceptu, ali na kraju se složio sa mnom: gotovo je stavio „emancipaciju“ u naslov engleskog prijevoda, a kao što se možda sjećate, posljednja treća rečenica odnosi se na grupu ljudi koja je “ils s’émancipent enfin”!
Ovu potrebu održavanja ideala slobode također smo naznačili u „Memorandumu“. I ako ja nastavim vjerovati da je to moguće, to je zato što su značaj, razumijevanje i iskustvo slobode kroz povijest poprimili brojne različite oblike. Što bi onda sloboda mogla biti? Pa sigurno je da sve moderne koncepcije slobode vode u pat poziciju, upravo zato što su, kao što ste ispravno naveli, sve one izgrađene na temelju ove razlike prirode/kulture koja više nije održiva. To vrijedi i za Hobbesov osobni koncept slobode kao nedostatka vanjskih ograničenja, Kantov moralni koncept slobode kao samousmjeravanja ili Hegelov društveni koncept slobode kao samoostvarenja, koji su u osnovi svi usredotočeni na čovjeka i temeljeni na ideja o izvanjskoj prirodi.
Umjesto toga, trebamo razviti ideju slobode kao nečega o čemu se pregovara s mnogim zemaljskim bićima s kojima i kroz koje ljudi koegzistiraju – slobodu ostvarenu kroz njegovanje veza s ljudima i ne-ljudima. Možda neka vrsta slobode doživljena kao „biti-svoj-s-drugim“, kako bi Hegel rekao, ali ona koja proširuje opseg „drugih“ tako što uključuje druge oblike života i živa bića osim ljudi, one koji su prethodno bili isključeni iz carstva slobode. Drugim riječima, sloboda mora biti smještena, ili utemeljena u zemaljskim, nastanjivim uvjetima. No, naravno, jedno je skiciranje takvih načela – drugo je način na koji takve nove koncepcije slobode odjekuju na razini iskustva…
Vaša priča propituje utjecaj klimatskih promjena na smisao postojanja, na naše ljudsko stanje. Što je, u tom kontekstu, „land sickness“? Filozofski gledano, možemo li govoriti o novom egzistencijalizmu?
Vraćamo se na temu s kojom smo i započeli intervju. Doista, ono što pokušavam opisati je kako se svijet preoblikovao te kako se čovjek i njegovi egzistencijalni uvjeti transformiraju u skladu s tim. Zašto? Zato što su destruktivne mutacije Zemlje uzrokovane upravo tim ljudskim bićem i njegovim djelovanjem! I u tom kontekstu koristim metaforu „land sickness“ kako bih opisao drhtanje čovjeka i Zemlje – nakon spoznaje da je čovjek drugačije biće doli prije i da je nemoguće pobjeći od ovih problema, problema koji su vam za petama. Doista vjerujem da ovo rekonfigurira određene egzistencijalne tragove i upite. Da se vratim svom sunarodnjaku Kierkegaardu, svakako je riječ o strahovanju i drhtanju, ali ne toliko nad beskrajnim dubinama vaše unutarnje slobode, koliko o drhtanju nad vanjskim otiscima koje sloboda ostavlja za sobom, otiscima koji vam se sada vraćaju, prijeteći nastanjivosti planeta, a time i egzistenciji vaše vrste!
Možemo li govoriti o “novom egzistencijalizmu”? Ne znam, možda je to egzistencijalizam u tradiciji Karla Jaspersa i Petera Sloterdijka. Tema je još uvijek egzistencija, ali postaje sve manje „smisao“ ili „svrha“ ljudskog postojanja, a sve više pitanje kako bića dopuštaju ili sprječavaju druga bića da opstanu sa svojom egzistencijom Ili se barem ova dva zbira pitanja više ne mogu razlikovati!
Drugi način da se to sve izrazi je da egzistencijalno pitanje postane puno intimnije povezano sa zemaljskim, materijalnim bićima koja uvjetuju ljudsko postojanje, s kojima ljudi oduvijek koegzistiraju, u trenutku kada se to više ne može uzeti zdravo za gotovo, gdje svi oni bivaju uništeni – upravo zbog ljudskog modusa egzistencije i njegove svakodnevice. Kako je to za „ljudsko stanje“? Kako je to za našu„mučninu“? Kako netko uopće može ovo shvatiti? Zasigurno dobri, stari egzistencijalisti nisu očekivali takav obrat događaja, ali da su danas ovdje, onda bi vjerojatno postavili pitanja vezana uz mnoga bića o kojima ljudi ovise da bi postojali, i pitanja koja se tiču samog razumijevanja da se čovjek danas bavi uništavanjem takvih bića – a time i vlastitih temelja postojanja. Konačno, jedna od stvari koja me zanima jest razumijevanje učinaka ove monstruozne ljudske transformacije.
Intervju je objavljen na stranicama Fondancije Jean Jaurès 19. svibnja 2023.