GOSTOVANJE SATIRIČKOG KAZALIŠTA KEREMPUH “MARATONCI TRČE POČASNI KRUG”

Dušan Kovačević

IVA MILOŠEVIĆ, redateljica
KOLIKO SMO SPREMNI BITI SLOBODNI?

Prema kojem ključu si slagala podjelu za Maratonce?

Namjera mi je bila da tekstu pristupimo kao dramskom sadržaju, a ne komediji. Dakle, pred glumce se postavlja nimalo lak zadatak da studiozno i detaljno izrade psihološki složene likove, a ne jednodimenzionalne tipove kao što je to češće slučaj kada su komedije u pitanju. Zato sam se pri podjeli uloga za ovu predstavu rukovodila više prema kriterijima glumačkog majstorstva, a manje adekvatnošću uzrasta i spola.

Može li dramski kontekst teksta pronaći svoju rezonancu i u današnjem vremenu?

Kovačević je napisao komad 1972. Vjerujem da je nastojao da se kroz priču o nemogućnosti oslobađanja individue od beskrupuloznosti koje joj nameće okruženje, kako ono najbliže oslikano u obitelji, tako i ono šire koje određuju društvene okolnosti u kojem dominira lažni moral i totalitarna svijest, zapita nad premoći animalnog u čovjeku i dubokoj, instinktivnoj ljudskoj potrebi da se podčinjava duhu gomile.

Mi danas živimo u društvu koje naizgled teži ostvarenju naprednih, demokratskih ideala kao što su sloboda i poštovanje ljudskih prava, vrijednosti za koje se kroz povijest najviše zalagao građanski stalež, ali se danas postavlja pitanje koliko se taj ideal raspao, i u kojoj mjeri iracionalno u čovjeku određuje moderni ritam postojanja. Tome u prilog govori činjenica da je došlo do ponovnog porasta popularnosti desničarskih ideja u Europi, dakle, fašistoidni duh netolerancije se sve više širi u današnjem svijetu. U “Maratoncima” najmlađi Topalović, Mirko, doživljava preobražaj od porodičnog disidenta do najbeskrupuloznijeg, tiranskog vođe krvoločne grupe u koju okuplja svoju  obitelj. Nešto što je na početku djelovalo kao sjeme razdora, izvor propasti, preobražava se u nositelja ozdravljenja grupe koja je privremeno ostala bez vođe, u motor koji donosi veću snagu i ubrzanje na putu zla. Kako do toga dolazi? Možemo li na početku 21. stoljeća reći da su totalitarna svijest i autoritarni karakter, koje odlikuju strast za podčinjavanjem i omogućavaju fašistoidno društveno ustrojstvo, oslabili u građanima, jer se ovaj društveni sloj danas po automatizmu pridržava patrijarhalnih, anakronih, konzervativnih, tradicionalističkih obrazaca? Da li se građanski stalež iscrpio i moralno izobličio, jer suvremeni svijet koji nameće bjesomučnu trku za preživljavanjem, jača egoizam i oslabljuje ljudskost.

Što je politično u tom tekstu?

„Maratonci“ su napisani početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao priča o očajničkom pokušaju mladog čovjeka da se otrgne represivnom okruženju sastavljenom od staraca koji se grčevito drže svojih pozicija moći u jednoj autoritarno ustrojenoj obiteljskoj strukturi, koju je u tom trenutku bilo moguće čitati kao metaforu za totalitarno društvo na čelu s Titom. Dublja, univerzalnija pitanja, koja vjerujem da ovaj komad postavlja, jesu ona pitanje koja je razmatrao Erich Fromm u svojoj knjizi „Bijeg od slobode“: koliko je čovjek u svojoj biti spreman biti slobodan i oslobođen od totalitarne svijesti? I danas je aktualno pitanje da li je želja za slobodom svojstvena ljudskoj prirodi. Ne postoji li pored želje za slobodom i instinktivno priželjkivanje podčinjenosti? Da li je od instinktivne potrebe za slobodom, jači poriv za prilagođavanjem „duhu gomile“, za podčinjavanjem gospodaru?

Koje su glavne okosnice u tvom pristupu dramskom materijalu?

Mene je snažno zaintrigirao podnaslov ovog komada koji glasi: „desni profil Beograda“. Kovačević je želio ukazati na problematičnost našeg građanskog salona. To je ona vrsta salona u kojem se godinama taloži prašina na klaviru, na kojem nitko nikad ne svira, jer klavir ne postoji u tom domu radi njegovanja duhovne ljepote i rafinmana, već isključivo kao statusno obilježje. To je onaj salon ispunjen staromodnim i zastarjelim namještajem, što svjedoči o nedostatku mašte za inovaciju i promjene. To su ljudi koji drže do forme i finoće radi dojma u javnosti, a koji lako skliznu u barbarsko i vulgarno komuniciranje. To je slika i prilika građanskog staleža koji je vremenom propao, postao živi leš, svijeta koji se vremenom dehumanizirao i degenerirao, jer je postao nepristupačan za utjecaje iz vanjskog svijeta. Zadržao je okoštale forme, slijepo se pridržava tradicionalnih obrazaca funkcioniranja i normi, nesvjestan da je ogrezao u lažnom moralu i zloj ćudi palanačkog, malog i niskog, uskogrudnog horizonta. U svojoj trci za ostvarivanjem svojih egzistencijalnih ciljeva, ove individue obuzete same sobom spremne su figurativno i doslovno gaziti preko drugih ljudi.

Koja je uloga humora u društveno angažiranom kazalištu?

Društveno angažirana komedija ima za cilj izazvati u gledatelju više od stanja razdraganosti u koji ga uvodi smijeh. Ona nastoji označiti ljudske slabosti i poroke, ali ujedno pružiti gledatelju uvid u dublje istine o opasnom svojstvu ljudske prirode da se prilagođava u svim okolnostima. Publika bi se trebala smijati ljudskim manama i moralnim slabostima, ali u isto vrijeme osjećati moralno zgražanje i osudu. Dobra komedija vješto koristi humor kako bi kritizirala problematične društvene okolnosti i duhovnu situaciju koja određuje junake, čini da oni budu smiješni u svojoj nesavršenosti, ali i opasni.

Koje su te tuđe predstave obilježile u životu?

Pretpostavljam da su me najviše obilježile predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kao i neke od predstava koje sam tijekom godina gledala na festivalu Bitef u Beogradu. Tu mislim na predstave jakih redateljskih autorskih pečata i velike glumačke bravuroznosti. Teško mi je izdvojiti jednu ili dvije predstave, jer ih ima puno koje su me oduševile i koje sam više puta gledala.

Koje su tvoje predstave tebi najznačajnije?

Ima ih više: “Shopping and fucking” Marka Ravenhilla – moja diplomska predstava koja od 2002. igra na repertoaru JDP-a; “Fedrina ljubav” Sarah Kane, koja je gostovala na mnogim europskim i latinoameričkim festivalima; “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, Ivora Martinića, koja je također puno putovala i već šestu godinu uspješno se igra na u JDP-u; “Proslava” Mogensa Rukova i Thomasa Vinterberga u Ateljeu 212, za koju sam dobila dvije najznačajnije strukovne nagrade za kazališnu režiju u Srbiji – Nagradu “Bojan Stupica” i Nagradu “Ljubomir Muci Draškić” i “Zmajeubice” Milene Marković u JDP-u.

Izvrsno radiš s glumcima te s lakoćom izvlačiš iz njih ono najbolje. Otkud ti to umijeće?

Najprije, hvala na tom komplimentu. Vjerujem da na tome moram puno zahvaliti glumici Mirjani Karanović, kojoj sam više od četiri godine asistirala na Katedri za glumu u okviru Akademije umjetnosti u Beogradu. Zahvaljujući Miri, naučila sam mnogo o tome kako glumac razmišlja, što mu najviše pomaže da izgradi ulogu u procesu rada na predstavi.

Tko je Iva iza kulisa?

Majka i supruga.

Razgovor vodila Dora Delbianco

DORA DELBIANCO
ZAŠTO GOVORITE DA STE LJUBILI ZEMLJU PO KOJOJ SAM IŠLA? MENE TREBA UBITI…

Pomicanjem zavjese svijeta Maratonaca, ulazimo u jedan sasvim specifičan realitet u kojem su na snazi patrijarhalni model i paranoidni sustav jednoumlja koji vrlo jasno dijeli vanjski svijet – na one koji nas podržavaju stopostotno ili na apsolutne neprijatelje. Ovakva splitting pozicija (uz pripadajuću idealizaciju i demonizaciju) i gledanje na sve što nas okružuje bez imalo tolerancije i empatije, savršena je baza za razvoj ekstremno brutalnih postupaka, koji su u ovom kontekstu portretirani kao krajnje duhoviti, ali u pitanju je gorki humor koji podrazumijeva vrlo visok stupanj prepoznavanja i uočavanja onih pojava koje su za opstanak međuljudskih odnosa i razvoj društva u cjelini smrtno opasne.

Riječ je o nizu nerazriješenih odnosa gdje nijedan od sinova nije separiran od oca i ne postoji kao individua, kao osoba u cjelini. Tako oni žive svi zajedno: tata, tatin tata, tata tatinog tate, tata tate tatinog tate i sin Mirko. Iako, osim što su očevi, nitko od njih nikada nije prestao biti sin. Žive vječno u sjeni tog velikog stabla gdje u plimi patološkog narcizma svi sliče jedan na drugog gotovo mimikrijski.

Mogli bismo lako prihvatiti tezu o tome kako zapravo cijelu ovu priču pratimo iz Mirkove vizure i fokusa jer je njemu najteže, on je taj koji trpi i pati, ima slabe živce, nestabilan je i pa stoga i doživljava svoju obitelj predimenzionirano, ekstremno, kroz hiperbole i grotesku..Ali to je ujedno i slika načina na koji mlad čovjek doživljava svijet. Nitko nikada ne umire (kada Pantelija umire u 126-oj to izaziva šok i nevjericu), nitko ne ustupa prirodno mjesto mladima. Oni su kao u džungli, izloženi svim udarcima starijih okamenjenih foteljaša. Svo zlo koje se u drami dogodi pogađa mlade protagoniste. Kristina je tako tragična figura koja je ispunjena prazninom i zbog toga stoji ukopana u mjestu, bez snage da pokrene svoj život. U živom blatu, ona se prepušta Đenki i Mirku na milost i nemilost, plešući s njima njihov ples. Kao dovoljno neutralna – progovara tek nekoliko riječi –  ona služi kao idealno projektivno platno za sve emocije koje se razvijaju u toku njihovih odnosa. Upisujemo u nju strah i krivnju, ona je naš podsjetnik na to da grubost prolazi nekažnjena, da se kroz cijeli komad smijemo i na taj način sve podržavamo. Ona igra žrtvu, podmećući leđa, jednako svojim muškim likovima, kao i publici.

Olja upija svu seksualnu neiživljenost uvenulih nositelja testosterona i na kraju, baš kroz nju, eksplodira rađanje Mirkovog zla. Đenka završi u zatvoru, a vrlo vjerojatno i mrtav… Nema više živih mladih, ostaju samo sjene i jedan grobarski štakor – Bili Piton.

No, vratimo se na trenutak Mirku. Tom tužnom otpadniku, razmetnom sinu koji odbija proći inicijaciju i pridružiti se plemenu. Jer da bi se uspješno asimilirao, prvenstveno mora ukinuti kategoriju savjesti. Na taj način gledano, ubojstvo Kristine ima posebnu simboliku. Ono je taj ritualni ulaz, ta zlatna karta kojom pristaje na njihov poredak. To je sve, naravno, neizbježno od prvog dana jer – na kraju krajeva – Mirko i jest Topalović, a tu pripadnost možemo vrlo jasno prepoznati po njegovoj izraženoj paranoidnosti. To je crta koju svi oni imaju i koju on ne uspijeva osvijestiti. Zato propada, zbog toga taj Hamlet postaje Othello, zmija koja grize svoj rep, trčeći ususret svojoj sudbini koja se sama ispisuje, od pradavnih vremena do vječnosti. Ubivši Kristinu, Mirko je ubio sebe i svoju ljudskost te uništio zauvijek priliku da se odvoji. Postao je Veliki vođa, narodni gazitelj, Topalović nad Topalovićima, rasist, šovinist, nacionalist i bilo kojiist koji je potrebno.

Trokut Mirko – Kristina – Đenka neodoljivo me podsjeća na ljubavne protagoniste Čehovljevog “Galeba” jer bez obzira na svu lakoću, jedistvenu duhovitost i osebujni pogled na svijet, ovo je uznemirujući tekst o mladiću čija je mladost živa zakopana. O čovjeku kojeg je izdala obitelj, prijatelji i djevojka, o planovima koji se nikada neće ostvariti.

Tako Mirko sanja Afriku i Aziju, kao što drugi junaci čeznu za Moskvom. Odlazak u tople krajeve bio bi za njega spas. Ali, kad ptici selici slome krila ona mora ostati zauvijek prizemljena te joj ne preostaje ništa drugo nego da svojoj propasti pridoda neki uzvišeni smisao. Gazit ćemo ljude…Da, ali to ćemo činiti najbolje na svijetu.

IVOR MARTINIĆ
UMIRE SE SRIJEDOM

Središnji lik drame dvadeset četverogodišnji Mirko Topalović već u opisu predstavlja se kao obiteljski problem. Dakle, dramski lik kojem je dana šansa da se pobuni i promijeni svijet od početka je postavljen kao onaj koji je problematičan, a u sustavu kako ga vidi autor Kovačević to znači onaj koji je drugačiji, onaj koji je drugi. Taj sustav o kojem se govori je obitelj, a kada govorimo o obitelji koja je osnovna jedinica društva, onda nužno mislimo i na društvo u cjelini. Ako možemo suditi o društvu već na osnovu autorovog opisa dramskih likova, onda je društvo takvo da njime vladaju nemoguće stari, fizički onemoćali, gluhi, slabijih živaca, ništavni i umrli. Ipak, da sve ne bi bilo toliko crno, autor ironično dodaje kako su svi oni ipak – dobri u duši. I zaista, dok su likovi tog nevaljalog društva dobri u duši, odakle nam pravo da se bunimo. Upravo pokušaj pobune glavna je tema ovog komada, te motivacija našeg središnjeg lika. Vrlo brzo će biti jasno da se pobuna neće moći ostvariti. Dobro neće pobijediti, jer je u takvom društvu to nemoguće. Najmlađi će postati još gori od svojih predaka, te će upravo on te maratonce zla povesti po posljednjem krugu pakla. Zašto je u ovom komadu pobuna nemoguća? Kakav je to svijet u kojem živimo zajedno sa likovima? Kovačević je dramu podnaslovio kao „Desni profil Beograda“ misleći pritom na konzervativne, patrijarhalne slojeve društva. Da bi shvatili taj svijet ne moramo otputovati u 1972. godinu i zagledati se u desni profil jednog grada. Taj i takav svijet danas vrlo dobro prepoznajemo. To je svijet u kojem vladaju mrtvi, u kojem se stalno živi u prošlosti, a nedovršene davne povijesne priče kroje nam budućnost. To je svijet u kojem vlada plemensko, patrijarhalno društvo, u kojem je u cilju zaštite patrijarhalnih stanica drugačijima potrebno ograničiti prava, društvo koje diže ograde, zatvora granice, koje po svaku cijenu želi sačuvati incestuozne zajednice i koje živi u strahu od bilo kakvih promjena. To je društvo u kojem se glumi demokracija, u kojem su usta puna ljudskih prava, a sa naslovnica novina se sumnjivce privodi u obiteljskom okruženju kao da je to amnestija za svo zlo koje se počinilo. Nakon pokopa djeda Milutin će blagosloviti krađu lijesa riječima: „Zašto da propadne onako dobar sanduk? Pred svijetom smo ga sahranili kako valja“. To je društvo u kojem je jedino bitno to kako nešto izgleda na vani. I dok god je to na vani u redu, toliko je sve – dobro. I zbog te količine laži, mi smo društvo u kojem se stalno trči-laže-živi u istom. Jer to maratoncima najviše odgovara.

Upravo zbog toga dirljivo je čitati paljbu mladog Mirka prema svom „On je bio toliko star da mi već odavno nije nikakav rod“155 godina starom Panteliji, a onda i prema pradjedu Maksimilijanu, djedu Aksentiju i ocu Milutinu. No, vrlo brzo postajemo svjesni da bez obzira na dirljiv mladenački bunt do pobune neće doći. Ona je nemoguća jer su ostali likovi nepromjenjivi, a on jedini izlaz koji ima – odlazak, ne uspijeva isplanirati. Kristini govori “Dosta mi je ovog grada, i ljudi, običaja, i morala, i ovog balkanskog primitivizma! Otići ćemo odavde pod cijenu da po svijetu prosimo.“

Pitanje je kuda Maratonci trče danas kada europsko stanovništvo neupitno stari. Kakva je pobuna moguća u trenutku u kojem se odlažu životi mladih, u kojem mladi provode svoje najbolje godine čekajući na priliku. Svijet je to u kojem nezaposlenost raste, korupcija onemogućava unaprjeđenje, a incestuozno društvo pokazuje kako je jedino važno tko je kome u rodu, tko je čiji, a u kojem su prave sposobnosti nebitne. Aksentije će reći „Zato se u našoj kući ne zna ko je kome otac, a ko kome sin. Možda je meni Mirko djed? Ne bi me čudilo da je, samo da je sposoban.“ Društvo je to koje ne želi napredovanje mladih, pa se pojedince koji žele emigrirati kažnjava tako da vraćaju novac koji je matična zemlja uložila u njihovo znanje, bez obzira što u vlastitoj zemlji to znanje ne mogu iskoristiti. Društvo u kojem se zabranjuju umjetnička djela iz tobože moralnih razloga. Društvo u kojem se životni vijek produžuje, u kojem stari rade još duže, u kojem nema mjesta za mlade, a stariji žele biti mlađi. Društvo u kojem raste opsjednutost mladošću. No, to je samo površna opsjednutost, čisto fizička; brisanje bora, presađivanje kose. Suštinski, duboko unutra, u ovakvom svijetu se ništa ne želi promijeniti.

U takvom društvu nije neobično što Pantelija svo svoje bogatstvo ostavlja – sebi, mrtvom sebi. Bez mogućnosti pobune to ništavilo prošlosti će se samo gomilati. Dok ne budemo sposobni, hrabri i nesebični da izmislimo jasnu viziju budućnosti, nećemo imati ni snage ulagati u buduće naraštaje, jer u bolje sutra nećemo ni vjerovati. Nema budućnosti, nema nikakve promjene. Sloboda je utopija. Nema morala. I zato drama završava gaženjem i gotovo fašističkim povicima „Gas, gas“. Gaze se svi i crni i bijeli. Život nije moguć, budućnost nikome nije u interesu, zato se ubijaju sve žene kada izvrše svoju nametnutu patrijarhalnu dužnost, zato nema nikakve mogućnosti za ljubav, zato je naš središnji lik u svoju žrtvu pretvorio Kristinu. Nije slučajno što Kristina ne govori. Što u takvom svijetu ona uopće može reći našem Mirku? Samo smrt je u interesu svakome kome nije stalo do promjene.

Đenka Đavo će reći:„Ovaj je trebao napuniti 155, a onaj 25. Kuka se isto. Eto, što ti je život: danas jesi, sutra jesi, prekosutra jesi, a onda dođe neka srijeda i cap. Ko kruška“. To je oslobađajuća istina koju nam nudi Kovačević. To, da umiremo kao kruške. To, da se umire srijedom.

Preuzeto s: www.kazalistekerempuh.hr