MATVEJEFF: PAPANDOPULO, ŠOSTAKOVIČ (1)
promotivni koncert prvog međunarodnog CD izdanja orkestra riječke Opere

Dirigent:
Solist:
Koncertni majstor:

24.2.2017

Na dvama će simfonijskim koncertima orkestar Opere svoje prvo međunarodno CD izdanje promovirati s Papandopulovim djelima Treći koncert za klavir i orkestar (24. veljače) i Koncert za violinu i orkestar(25. veljače), a kao dodatak programu koncerta uslijedit će Šostakovičeva Peta simfonija u d-molu. Pod ravnanjem maestra Villea Matvejeffa bit će tako izvedena djela jednih od napopularnijih skladatelja 20. stoljeća rođenih iste godine. Oliver Triendl njemački je pijanist koji je snimio preko pedeset CD-a s rijetko izvođenim repertoarom klasičnog i romantičnog razdoblja, kao i suvremena djela; koncertirao je uspješno u velikim svjetskim glazbenim središtima. Violinist Dan Zhu poznat je kao jedan od najboljih kineskih glazbenika današnje međunarodne scene.

Program:

Boris Papandopulo (1906-1991): Koncert za klavir i orkestar br. 3

I. Moderato
II. Romanca: Andante tranquillo
III. Molto piu mosso

***

Dmitrij Šostakovič (1906-1975): Peta simfonija u d-molu, op. 47

I. Moderato
II. Allegretto
III. Largo
IV. Allegro non troppo

Partner projekta:

logo-novi-Katunar

 

Sudbinu mnogobrojnih izgubljenih i isčeznulih Papandopulovih partitura (budući da je on originalne rukopise svojih skladbi dijelio prijateljima glazbenicima i rijetko se kasnije za njih interesirao) dijeli i Treći klavirski koncert, za koji još niti danas neznamo gdje mu se nalazi autograf. Zahvaljujući pijanistu Daliboru Cikojeviću koji se prije desetak godina zanimao za taj koncert i od pijanista koji je djelo praizveo – Stjepana Radića dobio rukopis klavirske dionice, Koncert je nedavno rekonstruiran iz sačuvanih orkestralnih dionica i klavirske dionice.

Papandopulo, iako nikada nije nastupao kao koncertni pijanist, klavirom je vladao umješnošću istinskog virtuoza, o čemu svjedoče njegove brojne skladbe za taj instrument od kojih su neke, kao primjerice Osam studija upravo briljantni primjerci svoje vrste. Za glasovir i orkestar je Papandopulo skladao i 4 koncerta, jednu „Fantaziju” kao i simfonijski scherzo „Vrzino kolo”.

Treći klavirski koncert poseban je po tome, što on pokazuje svu raskoš Papandopulova receptivnog glazbenog talenta, otvorenost prema svim tada modernim glazbenim izrazima čak i „lakšim žanrovima“, prvenstveno jazz-u, koji se u klasičnoj glazbi 1959. g., u vrijeme kada je koncert nastao, u akademskim glazbenim krugovima Zagreba, Hrvatske pa i čitave tadašnje Jugoslavije još uvijek smatrao trivijalnim i rezerviranim za zabavu masa. No, upravo to govori i o Papandopulovoj hrabrosti i nepristajanju na kalupe akademskih uzusa i pogleda na svijet. Nastanak Koncerta ima i svoju sociološko-kulturološku pozadinu, budući da je „dekadentni jazz, produkt kapitalističkog Zapada“  tek 1948. Titovim smjelim i povijesnim „ne“  Staljinu i otvaranju bivše Jugoslavije prema Zapadu, stekao legitimitet i svoje dakako zasluženo mjesto na kulturnoj sceni, a onda postao i silno popularan. Praizveden u Zagrebu 19. 5. 1961. (Zagrebačka filharmonija, dirigent M. Horvat, solist S. Radić) na prvom Muzičkom biennalu Zagreb, festivalu koji je odigrao ključnu ulogu u „modernizaciji“ i „hvatanju priključka“ na suvremena europska glazbena stremljenja po svim svojim karakteristikama tada anakrone hrvatske glazbe, Treći klavirski koncert (osim studije naslovljene Blues iz njegovih već spomenutih Osam studija za klavir iz 1956.)  jedna je od prvih skladbi bivše države, u kojoj se u klasičnoj formi upotrebljava jazz glazba.

Prvi stavak Koncerta započinje misterioznim uvodnim dijelom potpuno neodredivih tonalitetnih, pa čak niti stilskih odrednica u kojem klavirska dionica donosi apartne pasaže. Ubrzo iz te pomalo fluidne mase s ekspresionističko-impresionstičkim dodirima, čak i na trenutke dramatičkog zvukovnog kolopleta u srednjem dijelu stavka potpuno neočekivano izroni vesela plesna melodija. Iako ne postoje pisani tragovi koji bi omogućili određivanje provenijencije ove prpošne teme, ona se doima kao persiflaža, parodija neke narodne (mađarske?) plesne melodije. Vjerojatno nismo daleko od utvrđivanja istinitosti ove hipoteze, ako ustvrdimo da je Papandopulo u Berlinu na koncertu u listopadu 1957. sa solisticom Ingeborg Wunder i berlinskim „Mozart-Orkestrom“ izveo između ostalog i Lisztovu Fantaziju na mađarske narodne napjeve, što se moglo inspirativno odraziti i na stvaranje ovog njegovog djela, no moguće je da će buduća istraživanja pobiti ovu pretpostavku. Glavna tema zaraznog pulsa, plesnog pokreta i vedrine majstorski je instrumentirana, a onda i varirana. Ubrzo postaje očito da se skladatelj sjajno zabavlja, upotrebljavajući elemente impresionizma, pseudofolklora, šlagera, jazza (koji mjestimice zvuči i kao glazba američkih crtanih filmova), pa čak ubacivanjem i jednog 12-tonskog niza! No sav taj neobično zabavni stilski melange, duhoviti scherzo, gotovo parodiju glazbe kao takve, skladatelj donosi s takvom lakoćom i, iako možda zvučki kontradiktorno – majstorskom formalnom stopljenošću i zanatskom dorađenošću, u blještavoj orkestraciji s virtuoznom, briljantnom klavirskom dionicom u fokusu zbivanja. Nakon raspojasanog derneka, stavak svoje smirenje nalazi u uvodnom dijelu, a onda i u kadenci neobičnih, ekspresivnih harmonija izgrađenoj na elementima uvodnog motiva.

Drugi stavak, Romanca, niz je varijacija iste lirske, čeznutljive teme, i karakterizira ga izrazito romantični glazbeni idiom. Karakter teme koju čitavo vrijeme ali svaki put u različitom ruhu iznosi klavirska dionica bitno određuje i orkestar, koji mjestimično pojačava dramatske impulse (akcente), na tren je boji bojama jazza ili podcrtava njen melankolični karakter.

„Tajna“ porijekla zanosnih plesnih jazz ritmova posljednjeg stavka nikad ne bi bila rasvjetljena, da nedavno u jednom zagrebačkom arhivu nakon više od pola stoljeća od nastanka nije pronađen klavirski izvadak Papandopulove „muzičke komedije u tri čina“ iz g. 1959. Noć u kampu (campingu) (tekst A. Štimac). Nažalost, čini se da je partitura tog djela zauvijek izgubljena u jednom od zagrebačkih kazališta (što je i sam skladatelj naznačio u vlastoručnom popisu svojih skladbi), i što tim dragocijenijim čini i ovaj Papandopulov Klavirski koncert. U duhovitoj priči o mladim ljudima koji provode ljeto u jednom od kampova na moru i njihovim ludim zgodama, dominira upravo jazz glazba! Papandopulo je u to vrijeme, u jednom svom intervjuu izjavio da je često slušao jazz glazbu uglavnom na domaćim i europskim radio-stanicama i „da nema kompozitora ozbiljne glazbe koji se ne bi oduševio nad fenomenalnim zvukovnim bojama i kombinacijama i nad tehničkom dotjeranošću pojedinih instrumentalista i čitavih ansambala renomiranih jazz orkestara“, te da „u tehnici komponiranja, suvremenoj instrumentaciji, jazz ukazuje na sasvim nove i zanimljive mogućnosti“ (časopis Globus, 7.3.1958.). Glavne teme stavka Papandopulo je uzeo iz finala 1. čina (Tempo di Mambo – „Beethoven bi se u grobu okrenuo, kad bih ja sa puta skrenuo, s puta muzike čisto klasične!“), kao i broja 10. (drugi čin, Tempo di Foxtrott – „Monstrum mi je rekla Vaša mama …“). Ovu posljednju temu Papandopulo je upotrijebio i u Zdenkinom striptizu, maloj skladbi koju je skladatelj 1961. napisao za svoju ljubljenu suprugu Zdenku, a koja je u to vrijeme živjela u Njemačkoj i plesala u noćnim klubovima. Blještavo i majstorski instrumentiran u maniri tadašnjih velikih revijskih jazz orkestara, s uistinu virtuoznom klavirskom dionicom, ovaj stavak po svojoj kvaliteti i tehničkoj dotjeranosti usporediv je s besmrtnim djelima G. Gershwina i L. Bernsteina, velikana klasične glazbe koji su majstorski rabili jazz. Čitav Koncert u nizu svojih detalja predstavlja Papandopula ne samo kao beskrajno duhovitog i inventivnog skladatelja, majstora svog zanata, nego i kao umjetnika gotovo vizionarskog „postmodernističkog“ pogleda i eklektika upravo genijalnih kvaliteta.

Davor Merkaš

Foto & Video galerija