Paolo Magelli, redatelj, rođen u Pratu 1947.
Ostvario je preko 150 predstava u raznim zemljama. Od ’80-ih godina njegove su ga brojne režije na prostorima Balkana obilježile kao kontroverznu javnu ličnost, a njegov se utjecaj proširio na scene Europe i Latinske Amerike. Studirao je režiju i slavistiku. Prije dvadesete godine započeo je redateljsku karijeru u kazalištu Teatro Studio u Pratu, utemeljenom 1965, a kojeg je vodio od 1968. U tom kazalištu je radio, među ostalima, i s Pamelom Villoresi te Robertom Benignijem. Nedugo zatim postaje asistentom Giorgiu Strahleru, s kojim je koncipirao reformske tekstove za kazalište Manifesti sulla riforma del teatro toscano i Manifesti sulla riforma del teatro italiano. Formulirane teze neće biti ostvarene, no dokumenti se čuvaju u sjedištu Regionalnog vijeća Toscane (Palazzo Medici Riccardi) te u sjedištu talijanskog Zastupničkog doma (Montecitorio). Poput većine ensamblea kazališta Teatro Studio, i Magelli je napustio Prato krajem 1973. godine, počinje raditi u Beogradu 1974, prvo za Narodno pozorište, a zatim za Atelier 212. Uskoro se proslavljuje u bivšoj Jugoslaviji i prima nagrade u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Skoplju i Dubrovniku. Od polovice ’70-ih godina sudjeluje na međunarodnom kazališnom festivalu BITEF, tadašnjem žarištu avangarde. Tamo upoznaje umjetnike još nepoznate Europi poput Roberta Wilsona, Luciana Pintiliea, Antoinea Viteza, te sreće stara poznanstva poput Juliana Becka, Judithu Malina, Petera Zadeka i Benna Bessona.
Horváthovo djelo Hotel Bellevue se prikazuje na Bečkim tjednima Wiener Festwochen, a zatim putuje turnejom kroz Europu. Još jedno veliko europsko postignuće bila je režija čehovljevog Galeba s onda mladim Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi.
Nakon uspješne predstave s Atelierom 212, u Parizu postavlja Gorske divove Luigija Pirandella. Emmanuel de Vericourt poziva ga u Téâtre de l’Est Parisienne (danas Téâtre de la Colline) gdje konsolidira suradnju s Bennom Bessonom. U godima koje slijede nastavlja redateljsku i glumačku karijeru u Francuskoj i Jugoslaviji.
Postavlja tri tragedije na sugestivnim lokacijama: Feničanke (1987) u dvorcu kraj Dubrovnika, Elektru (1988) u napuštenom renesansnom gradiću kraj Splita, Helenu (1989) u vili uz more. U Hrvatskoj Magelli obrađuje temu nacionalizma: 1987. razvija djelo Nacija kroz interpretaciju četri djela njemačkog dramaturga Carla Sternheima – Gaće, Snob, 1913., Fosil. Predstava je trajala preko sedam sati, a prikazalo ju je kazalište ZKM, u kojem je Mađelli u međuvremenu postao umjetnički direktor. Ovim je djelom autor obradio problematiku nacionalizma i rata te uputio provokaciju intelektualnim i političkim krugovima u Jugoslaviji, u vrijeme dok je zemlji već prijetio rat. Ranije je Magelli stvorio predstavu Ludi dani, u kojoj je stopio Figarov Pir Pierrea Beaumarchaisa i Horváthovo djelo Figaro se razvodi: tim je radom predvidio pad režima te izazvao pljusak kontroverzi.
Godine 1989. Magelli započinje trajno raditi u Wuppertalu. Režira za teatar Holk Freytag do 1997. Za to vrijeme režira petnaestak predstava. U tom kazalištu sreće Pinu Bausch.
U Zagrebu ga je zadesio Domovinski rat. Predstava je prikazana u podne zbog zamračenja kojim se grad štitio od zračnih napada, dok se uprizorenje druge predstave, La grande magia Eduarda De Filippa, moglo dovršiti samo u Puli, jer je Zagreb bombardiran. Ubrzo se redatelj jasno suprotstavio nacionalističkom režimu Franje Tuđmana potpisivanjem dokumenata u prilog Bosne i zalažući se za prava Srba u Hrvatskoj. Uključio se u razne humanitarne organizacije koje su se također suprotstavljale režimu. Od 1992. bio mu je spriječen umjetnički rad u Hrvatskoj, te je režirao predstave u Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji. Godine 1995. odlučio je ponovo postaviti predstavu u Zagrebu, u sukobu s režimom koji mu je izdao zabranu djelovanja. U polu-urušenom foyeru kazališta Gavella postavio je čehovljev Višnjik, kojeg je samostalno financirao. Godine 1996. Magelli je zamijenio svoju njemačku adresu iz Wuppertala za Beč. Režirao je predstave u Budimpešti, a zatim opet u Zagrebu i Splitu. Njegove su postave proputovale Europu i šire. Za Čehovljeve Tri sestre nagrađen je na Sarajevskom festivalu. Otad je režirao i u raznim gradovima Latinske Amerike. Godine 2000, u sklopu obilježavanja milenijske godišnjice križarskih ratova, Magelli je radio u Nacionalnom Kazalištu Palestine (Ramallah) te u izraelskim kazalištima u Akku i Haifi. To je prvi put pružilo priliku palestinskim i izraelskim glumcima da surađuju, prije početka druge Intifada protiv Izraela. Na projektu je također surađivao Goran Bregović sa svojim orkestrom. U Rennesu je Magelli režirao predstavu L’utopia affatica le lumache (Utopija umara puževe), u kojoj je također glumio, a koja je okrunjena uspjehom. Godine 2003. preselio se iz Beča u Dresden u kojem je do 2009. radio u Staatschauspiel kazalištu. U lipnju 2010. ponuđena mu je katedra izvanrednog profesora na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Magelli postaje glavni ravnatelj kazališta Teatro Metastasio Stabile della Toscana, a vrši dužnost do 2015. Od 2010. surađuje s kazalištem Theater Dortmund za kojeg režira Leonce und Lena 2011. te Elektru Alexandera Kerlina 2015. Godine 2014. prima prestižnu nagradu MESS u Sarajevu, koja je prije njega dodjeljena velikanima poput Franka Kostorfa, Susan Sontag, Bibi Andersona i Petera Schumanna.
U HNK Ivana pl. Zajca režirao je 2006. u Hrvatskoj drami predstavu Kazimir i Karolina, u Talijanskoj drami 2008. „Večeras improviziramo” / „Questa sera si recita a soggetto” koja je osvojila dvije nagrade na Međunarodnom kazališnom festivalu MESS u Sarajevu, za najboljeg redatelja, te za najboljeg mladog glumca do 30 godina. Uz predstavu „La locandiera” / „Gostioničarka Mirandolina” (2016) u režiji Paola Magellija Talijanska drama proslavila je 70. godišnjicu.