S velikom tugom primili smo vijest o smrti Nenada Šegvića koji nas je napustio u 85. godini života. Teško je prihvatiti da ga više nećemo vidjeti kako iz lože broj 2, u društvu sa svojom Editom, redovno prati programe na pozornici „Zajca“. A u „Zajc“ je, i tada sa suprugom i glumicom Editom Karađole, došao još 1965. te ostao sve do umirovljenja 1999. godine. I duže.
Kazališni umjetnik i dramski prvak, dugogodišnji ravnatelj Hrvatske drame, Nenad Šegvić rođen je u Splitu gdje je završio osnovno školovanje i gimnaziju. Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju završio je u Beogradu 1959. godine kada je i debitirao u Nušićevoj komediji „Mister Dolar“.
U prvim godinama djelovanja stječe glumačka i kazališna iskustva u banjalučkom, mostarskom i splitskom kazalištu, potom nakratko odlazi u Zagrebačko kazalište mladih, a onda u Rijeku koja je postala njegovim gradom i kojoj je, kao i HNK-u Ivana pl. Zajca, ostao zauvijek vjeran.
Na riječkim je daskama kreirao više od 150 uloga iznimno širokog repertoara: velikih svjetskih klasika, hrvatske starije i novije dramske baštine, kao i suvremenih, ponajviše američkih i hrvatskih dramatičara. Kao mlad glumac istaknuo se u ulogama ljubavnika, posebno zablistavši kreacijom grofa Siniše u Zagorkinoj „Gričkoj vještici“. Slijede godine stasanja prema životnoj i glumačkoj zrelosti u kojima interpretira niz likova iz klasičnog i suvremenog repertoara. U analima riječkog i hrvatskog glumišta ostat će posebno zabilježene i upamćene Šegvićeve kreacije Kralja Johna u istoimenoj Shakespeareovoj drami i Klaudija u „Hamletu“, potom interpretacije viteza Olivera Urbana u jednoj od najdugovječnijih predstava riječkog kazališta druge polovice 20. stoljeća, Krležinoj „Ledi“, kao i Waltera u „Galiciji“ i Pube u „Gospodi Glembajevima“. Uvijek je zdušno znao prihvatiti i manje, epizodne uloge, svjestan da je kazalište ipak kolektivni umjetnički čin. Tako je, primjerice, odmah nakon Klaudija, briljantnom grotesknom komikom ostvario neveliku ulogu don Felicija u Brešanovoj „Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću“.
U svojoj zreloj dobi preuzeo je i dužnost ravnatelja Hrvatske drame koju je obnašao punih deset godina, od 1976. do 1986. godine.
Godine 1989. obilježio je 30. godišnjicu umjetničkog rada ulogom Alfreda Illa u „Posjetu stare dame“.
Tako dolazimo i do prijelomne 1993. godine kada Nenad Šegvić, uz Larryja Zappiju i malu grupu riječkih glumaca, osniva i pokreće HKD teatar, a godinu dana kasnije utemeljuje Hrvatski festival malih scena koji se ubrzo afirmirao i za relativno kratko vrijeme prerastao u međunarodni te postao mjestom susreta ponajboljih kazališta i kazališnih predstava iz gotovo cijele Europe.
Nenad Šegvić dobitnik je cijelog niza nagrada i priznanja što ga je zaključila posljednja, najveća nagrada za umjetnička ostvarenja u Hrvatskoj, Nagrada za životno djelo „Vladimir Nazor“ 2013. godine
Jedan je kritičar nakon nastupa Nenada Šegvića u adaptaciji „Ispovijesti siromaha“ Augusta Cesarca još davne 1959. godine zabilježio:
„Kad se zavjesa spustila, odjeknuo je spontani aplauz. Aplaudiraju mladom Šegviću u ulozi Mladića. On izlazi jedanput. Aplauz. Drugi put, aplauz. Treći put, aplauz. Četvrti put…“
Tako je bilo na samom početku. I sada se zastor spustio, zastor na pozornici života. Pozdravljamo Vas posljednjim aplauzom, dragi Nenade.
Prema želji Nenada Šegvića i njegove obitelji, neće biti upriličena komemoracija povodom njegova odlaska.
