Tanja Smoje na kraju predstave „Leica format“ izgovara posljednje rečenice kao Daša Drndić, a publika, nakon što su nemilosrdno iskreno doživjeli i Dašu i vlastiti grad bez mitova i uljepšavanja, ostaje dirnuta, zapanjena. U ovoj obnovljenoj izvedbi pridružuje im se i Riječanka, legendarna Neva Rošić, slavna Mafalda, već uvodeći nas u drugi dio Riječkog diptiha, u „Vježbanje života – drugi put“. Pljesak koji je uslijedio odmah nije niti mogao biti euforičan, koliko god je izvedba ansambla predstave oduševila. Jer „od ganuća istinom i veličinom glumica koje pak donose priče velikih žena, povučeš se u svoje misli, želiš vikati bravo, a ne možeš“, kako je kazala jedna gledateljica. No, vrlo brzo uslijedili su i povici bravo! i snažan pljesak.
Brišući i gutajući suze, gledatelj na izlasku iz partera kazao je: „Kako je mene ovo… iznenadilo. Nisam očekivao. Sjajno. Teško je govoriti jer pun sam emocija. Povijest Rijeke. Prošlost jedne odlučne, hrabre žene koja je živjela ovdje. Njezina iskustva. Toliko moćna predstava da vas natjera da se zagledate u sebe, koliko ste dobar čovjek, koliko volite svoj grad i ljude“.
Parafrazirajući što je komentirala s društvom nakon predstave, gledateljica nam je rekla: „Odlična predstava, režija i vrhunska adaptacija, odlični glumci. Izvrsno je što je Daša Drndić ušla u kazalište. I što ostaje tu, ovom predstavom koju bi svi trebali pogledati. Nije „Leica“ njezin najpoznatiji roman, ali u Rijeci dira najjače. Uz ovakve predstave, snažnije se sjećamo. Takve priče ne smiju iščeznuti“.
Gospođa koja je predstavu „Leica format“ pogledala i na premijeri 17. svibnja 2019. godine, te sada na obnovljenoj izvedbi, podijelila je svoj dojam s nama: „Ova predstava je prekrasna. Toliko snažna, još i jača od prve koju sam gledala prije dvije godine. Likovi su fenomenalno izvučeni, prikazani, interpretirani. Kao da ih prepoznajem iz života. Volim kako naše kazalište progovara i prikazuje sve te teme. Sada i u povezivanju s novim „Vježbanjem života“. Dio sam ovoga grada skoro 70 godina. Odmalena pratim kazalište. Volim sve segmente ovoga grada. Prikazani su ljudi, životi i svakodnevica nekog ranijeg vremena i onoga bližega. Ima i tužnoga i veseloga, i uspjeha i padova – životno! Mislim da su sve seobe, odlasci i dolasci, dio svačijeg života. Ovaj grad odiše pozitivom. Ja ga tako doživljavam. Na svakom je koraku nešto vrijedno pažnje i sjećanja, kroz stoljeća i evo – sada to sve i na sceni riječkog Kazališta. Baš sam ponosna i sretna što živim u ovom gradu.“
Da se istodobno može voljeti i kritički sagledati dokazuje publika koja je pogledala „Leica format“ s kojom je Riječki diptih došao na pola puta. Stoga u petak 24. rujna ne propustite „Vježbanje života – drugi put“. Maestralna Neva Rošić već nas je svojim monologom, u ovom kazališnom dijalogu dviju predstava o Rijeci, uvela u sentimentalnu izvedbu o povijesti Rijeke, o ženskoj perspektivi, o riječkom kazalištu gdje napokon u novom „Vježbanju“ politička povijest Rijeke nije najvažnije što se ima reći.
Riječki diptih posvećen velikim umjetnicama i ženama – Daši Drndić i Miri Furlan.
