U jednom od svojih intervjua početkom sedamdesetih godina, engleski redatelj Peter Brook jasno je istaknuo trenutak kada otpočinje kazalište: „Nemamo o čemu promišljati, ili raspravljati, ili osjećati, ili misliti, ili svađati se o teatru dok glumci i publika ne stupe u odnos.“
Drugim riječima, „odnos između glumca i publike jedina je kazališna stvarnost“. Svaki razgovor s glumcima i glumicama, kazališnim radnicima i radnicama, uvijek vodi prema jednom zaključku: sve što radimo, radimo za našu publiku. Odnos se gradi godinama, iz predstave u predstavu, premijerno povjerenje rezultat je vječnog dijaloga između svih nas. Dragocjen je to odnos, posebice u trenucima kada publika prestaje biti samo riječ, već postaje obitelj, prijatelj, ljubitelj kazališta, kritičar…
Kako bismo razumjeli i proniknuli u taj odnos, sjeli smo upravo s onima koji sudjeluju u njegovom stvaranju, glumicama Hrvatske i Talijanske drame. Prvakinja drame, Tanja Smoje, već 17 godina gradi odnos s riječkom publikom koja se na spomen njena imena uvijek dosjeti „Leica formata“, „Gospođice Julije“, „Lukrecije o’bimo rekli Požeruh“… S druge strane, prvakinja Kazališta Leonora Surian Popov ove sezone proslavila je dvadeset godina umjetničkog rada u Zajcu tijekom kojih je ostvarila niz uloga u predstavama koje su publici ostale u pamćenju: „Jalta, Jalta“, „Sunset Boulevard“, „Krvavi svatovi“, „Hamlet“…
„Početak svakog odnosa je nježan, oprezan, ali i ispitivački“, kazat će Tanja Smoje promišljajući o samim početcima odnosa između nje i riječke publike. S njom će se složiti i Leonora Surian Popov, ističući kako je samom početku bila „u strahu“, ali da je kroz godine počela uviđati kako se odnos razvija i stvara: „Kroz godine možeš uvidjeti da postoji publika koja te podržava, voli i slijedi kroz umjetnički rad što meni osobno puno znači.“
Iskustvo igra veliku ulogu: „Čovjek se mijenja, razvija i raste u svakom smislu riječi. Broj predstava u nogama donosi sigurnost i svojevrsnu ugodnost u izlasku pred publiku“, nastavlja Tanja. Ipak, obje podcrtavaju da se ne skriva sve u iskustvu: „Svaka predstava je novi izazov te postoji vječna nesigurnost gdje iskustvo samo pomaže.“
Kao što svaka predstava donosi nove izazove, tako i svaka publika donosi nove suodnose: „Ima različitih publika. Koliko mentaliteta, toliko i publika. Možemo igrati komediju, a da ne čujemo ni glasa iz publike, samo da bi na kraju grunuo aplauz“, objašnjava nam Tanja. Pridružuje joj se i Leonora:„Ima kazališta gdje se svi smiju od početka, a onda aplauz bude mlak. A ima i kazališta gdje se nitko ne smije, pa se pitamo po odlasku što smo napravili, samo da bismo pred ponovni izlazak osjetili silni entuzijazam.“
Ipak, ne treba ići dalje od Rijeke kako bi osjetili razlike između publika. „Premijerna je uvijek navijačka“, govori Tanja, dok Leonora ističe kako uz svaku premijeru ide doza nervoze: „Premijere uvijek sa sobom nose određeni stres. Kada sam prvi puta nastupala u Zajcu u „Filumeni Marturano“ kao Diana, osjećala sam se kao da mi je svaka repriza bila premijera. Nisam razumjela zašto su svi pod stresom zbog „premijere“ jer predstava je predstava, bila to prva ili treća.
A onda s vremenom sam shvatila zašto druge izvedbe budu jednostavnije; iz razloga što predstava zaživi samo onda kada se i publika uključi u nju- a to se dogodi prvi puta na „premijeri“- do tada ne znaš kako će biti prihvaćena, hoće će li uopće biti prihvaćena, hoće li se svidjeti, hoće li se tvoj rad i rad ansambla biti prepoznat ili ne. To stvara određeni stres, ali jednom kada se to osvijesti, reprize budu lakše.“ Ipak, stres je uvijek prisutan: „Prve reprize su kritične jer nakon premijernog vrhunca dolazi do naglog pada jer smo „iskuhani“ te nam bude teško pokrenuti se i vratiti taj osjećaj“, opisuje Tanja koja podcrtava i kako se odnos s publikom mijenja ovisno i o samoj predstavi: „Postoje predstave koje su intimne jer se, primjerice, igraju u manjim prostorima. Tu imamo drugačiju koncentraciju. Ili kada se, primjerice, trebate direktno obratiti publici, ili kada smo se morali razgoliti pred publikom, svega je bilo.“ Razlika zna biti i kada se u publici nađu prijatelji, kritičari, ili redatelji, pa će Tanja reći da je, ipak, „najbolje ne znati“ tko je u gledalištu. Ipak, sve vodi prema istom zaključku: „Svaka publika je važna. Ovo je živa stvar koju mi osjećamo na sceni ako je ili nije s nama.“
Cijeli naš razgovor prožima taj osjećaj na sceni: „On je teško objašnjiv, ali jednostavno kada osjetite da publika diše s vama, bilo smijehom ili apsolutnom tišinom, to te dodatno ojača“, kazat će Tanja, dok će Leonora istaknuti kako u kazalištu „ta energija stvarno može biti opipljiva“: „Bilo je predstava na kojima je bila tišina, ali tišina nezainteresiranosti. Isto tako je bilo predstava gdje se tišinu moglo rezati nožem te gdje su svi gledali i najmanji pokret na sceni. Osjeti se ogromna razlika zbog čega nas to i (de)motivira. Mi ćemo uvijek izvući predstavu do kraja, ali uvijek se osjeti. Lijepo kada smo zajedno i svi uživamo.“
Upravo zato je i „puno kazališta zadovoljstvo“, kazat će Tanja, ističući kako je bilo predivno promatrati ispunjeno Kazalište na „Gospođi Ministarki“, dok će se Leonora prisjetiti izvedbi mjuzikla „Jalta, Jalta“ i „Sunset Boulevard“ koji su bili rasprodani do zadnjeg mjesta. Njihova suprotnost su bile izvedbe tijekom korone, izvedbe tijekom kojih „čuješ glas koji odzvanja i vraća se“, opisat će Leonora. Ispunjeno ili ne, svaka publika će nakon predstavi nagraditi ansambl za uloženi trud. Obje govore kako je završni pljesak „nikada ne primamo za sebe, već za cijeli ansambl“.
A nakon pljeska – kritike! Ipak, obje ističu kako su nesklone davanju kritika po završetku izvedbi. Tanja za sebe kaže kako je „dosta blagonaklon gledatelj“; neovisno o drugima, „svi negdje osjećamo kako je bilo i kada je bilo loše“. Važnost vlastite prosudbe ističe i Leonora: „Ponekad misliš da je bilo loše, a publika oduševljena. Ponekad napraviš neke greške, ili pak zaboraviš tekst i misliš da je kraj svijeta, a onda shvatiš da nitko nije ni primijetio. Ponekad ako, u moru komplimenata, osjetimo, umislimo ili pak čujemo neku negativnu kritiku, uhvatimo se samo za nju i ne spavamo tri dana. Ponekad smo mi sebi najgori (ne)prijatelji.
Baš zato nisam sklona kritizirati druge jer dobro poznajem proces rada i znam da čak i dobronamjerne kritike ili savjeti koju puta mogu biti krivo protumačeni. Ipak mislim da mi najbolje osjećamo i znamo kada je nešto dobro a kada nije. Na kraju sam shvatila da kada sam ja zadovoljna, to je to.“
Razgovor o publici ne može završiti bez osvrta na domaću, riječku publiku. Tanja će reći da kada razmišlja o riječkoj publici, da misli da je ona „zahtjevna publika koju je teško zadovoljiti.“ Upravo zbog toga „nas dobro pripremi kada dođemo negdje drugdje.“ Ipak, to je njihova publika koju najbolje znaju; jednostavno, kazat će Leonora, „ovdje se osjećam kao doma.“
To je taj neopipljivi osjećaj.
Razgovarao David Čarapina
Na foto: Leonora Surian Popov, Ivna Bruck, Tanja Smoje u predstavi “Rastanci”, Elvis Bošnjak, r: Anastasija Jankovska, 2023.