„Naša je generacija vrlo globalna. Posvuda je. Upravo zbog toga je jedna od glavnih tema dom,“ započinje svoj intervju koreograf Nadav Zelner, odgovarajući na pitanje kako bi opisao svoju generaciju.
Premijera predstave „GRAND FINALE: The Turtle and the Phone Booth“ je večeras s početkom u 19.30 sati. A dok je iščekujete, u nastavku pročitajte što kaže koreograf, riječkoj publici poznati po uspješnici „Medium rare“, o svome novom projektu.
Odlučili ste obraditi jednu od najvažnijih generacijskih tema. Stoga, prvo pitanje se logično nameće – kako biste opisali svoju generaciju?
Naša je generacija vrlo globalna. Posvuda je. Upravo zbog toga je jedna od glavnih tema dom.
Možemo li reći da je ova generacija izgubila osjećaj sigurnosti u zamjenu za željenom slobodom?
U nekim aspektima, da. Ali u isto vrijeme možete steći puno iskustva, upoznati nove ljude i otići na mjesta za koja niste ni pomislili da ćete ih posjetiti. Mislim da je također važno dati si vremena dok ne ispleteš svoju zaštitnu mrežu. Ovisi i o tome kako gledate na ovaj način života te kako reagirate na svoju životnu situaciju. Puno ljudi putuje zbog posla. Neki ljudi žele postati internacionalniji, a ako želite biti internacionalniji, morate izići te krenuti istraživati. U isto vrijeme morate se pokazati i širiti svoju istinu, svoje srce i svoju misiju. To je nešto što shvaćam vrlo ozbiljno i postoji cijena koju sam trenutno spreman platiti. Za mene je to vrijedno toga. Ali znam da bih u jednom trenutku svog života mogao napraviti iskorak i veliku promjenu.
Ne žalite što ste prihvatili takav stil života?
Iza svega što radimo, bez obzira na sve, postoji smisao. Zato to radimo. I obično kada radim na produkciji, tema je nešto što je dio mog života. Ova produkcija je već jako dugo sa mnom jer sam ideju nosio zadnjih pet, šest, sedam godina, od trenutka kada sam počeo putovati i shvaćati njeno značenje. Možda je to klišej, ali vjerujem da za sve što dogodilo postoji neki razlog. To je nešto što me vodi.
Kada je započela priča o djelu „Grand Finale: The Turtle and the Phone Booth“?
Želio sam govoriti o domu kao temi. Što je dom? Što znači dom? Gdje je dom? Trebamo dom. Imao sam viziju u glavi prije nego što sam počeo razgovarati sa svojim timom. Kad smo počeli razmišljati o djelu, znao sam da želim nešto dokumentarnije, realističnije. Obično volim stvarati svijet mašte ili drugačiji svijet. Tražio sam dobro ime da zvuči kao fantazija, kao fantastični film. Prema meni je kornjača savršen simbol za nekoga tko putuje i nosi dom na leđima. Također osjećam da sam ponekad i ja prtljaga. To je cijena koju ponekad morate platiti i nije mala: udaljenost od obitelji, prijatelja, ali i odnosa.
Kako biste opisali svoj pristup koreografiji?
Biti koreograf je puno toga. Ne radi se samo o stvaranju lijepe koreografije i odabiru lijepe glazbe. Također je potrebno stvoriti tijekom samo dva mjeseca procesa vrlo ugodnu atmosferu. Mislim da je, posebno u ovom poslu, vrlo važno biti zajedno, slušati plesače, voditi ih jer vi ste taj koji ima viziju, ali ih u isto vrijeme i pustiti da zablistaju, poslušati ih, učiti od njih.
Mediji i kritika oduvijek su vas opisivali kao vrlo energičnog i dinamičnog koreografa. Koliko vam je vremena trebalo da stvorite svoj jedinstveni stil?
Da budem iskren, oduvijek je bio tu. Ovo sam ja, pustim glazbu, vidim plesače i stvari počinju izlaziti na vidjelo. Vidim evoluciju jer odrastamo i nadograđujemo sebe, nadograđujemo svoj rad. Način na koji razgovaram s plesačima, način na koji razmišljam, način na koji rastačem radove. Uvijek volim pokušavati i otkrivati, isprobavati nove stvari. Upoznajem nove plesače i pronalazim nove kvalitete, nove teksture, nove zvukove, itd. Osjećam da sam puno spremniji nego što sam bio prije 5-6 godina kada sam to počeo raditi. Jako mi je važno da imam sve precizirano. Svaki detalj je na neki način priča. Čak i ako podignete nogu onako kako je podignete i tamo se skriva mnoštvo informacija. Balet je vrlo estetiziran, ali ima priču, ima i gestu. Ne može se „samo plesati“, za mene to više nije relevantno. Ako iza toga ne stoji ništa, samo čista tehnika, neće izdržati test.
Ja sam 100% pokret. Za mene bi fenomenalan plesač ili dobar plesač trebao biti kameleon. Mora biti kameleon. Zašto kameleon? Ne samo zato što ima toliko različitih priča i osjećaja, nego zbog načina na koji mijenjaju boju. Upravo tako organski i uglađen bi trebao biti plesač.
Koliko je danas za vas i suvremeni ples važno uključiti popularnu kulturu i biti dio popularne kulture?
Jedna od mojih agendi, sve što radim, radim zato što tako osjećam, a ne zato što želim biti popularan. Ali želim nekako razgovarati sa svima. Ne vole svi ples, ne mare za piruetu ili Grand batement. Ne znaju što to znači, a ja ih pokušavam nekako uhvatiti. Dakle, ako ih neću uhvatiti koreografijom, pokušavam ih uhvatiti glazbom. Ako ih neću uhvatiti glazbom, pokušavam ih uhvatiti vizualno. Ako ih neću uhvatiti vizualno, pokušavam ih uhvatiti odabranom temom. Volio bih da publika osjeti puno emocija.
Za mene je ples način komunikacije. Želim da sve više i više ljudi otkrije ovaj jezik i poveže se s njim jer stvarno vjerujem u njega.
Što suvremeni ples može ponuditi publici?
Može ih dirnuti na različite načine. Može probuditi nešto što imaju u sebi te otpočeti razmišljanje o tome kako bi i učinili nešto. Možda pogledate predstavu i pomislite na nekadašnjeg prijatelja s kojim ste bili dobro ili loše povezani. Možda ćete ga sada nazvati i možda će upravo taj poziv pomoći u tome da osvježite vezu. Dakle, može vas učiniti super sretnim i može vas učiniti vrlo… Ovisi.
Ne radim djelo samo da bih zabavio. Naravno, zabava je divna. Ali nije sve u njoj, znate? Iza toga uvijek postoji poruka ili značenje. Nešto o čemu publika može razmišljati i osjetiti.
Razgovarao David Čarapina
Foto: Daniel Kaminsky
Generalni pokrovitelj Baleta
