Na komemoraciji posvećenoj Mani Gotovac, teatrologinji, dramaturginji, kritičarki, spisateljici i intendantici u HNK Ivana pl. Zajca u petak, 22.11.2019., okupilo se, uz najbližu obitelj, mnoštvo poštovatelja, suradnika, prijatelja i šire riječke kazališne publike.
Intendant Marin Blažević najavio je večer kao još jedan susret s Mani, umjesto konvencionalne komemoracije. Prisjetio se upoznavanja s njom kad je objavio svoju prvu kazališnu kritiku u Novom listu, a Mani ga nazvala i pozvala da se upoznaju, te taj upečatljivi trenutak nazvao susretom kazališne legende i kazališnog početnika. Ističući njen karakterističan izgovor glasa “r” koje još svima zvoni u uhu, rekao je da je na svoj način izgovarajući riječ “teatar” Mani stvorila jedno novo značenje toga pojma. Teatar je za Mani značio više od kazališta – ne samo ono što se kazuje, uprizoruje na pozornici, nego i ono što uključuje zajednicu u kojoj se kazalište događa.
Stvarala je kontroverzno i provokativno kazalište i time i sama postala kazališnom institucijom, a to je ono po čemu će je pamtiti riječko kazalište. Blažević pamti i da je Mani Gotovac za kazalište govorila da je “oduševljava”, i upravo taj pojam koji uključuje i pojam “duša” najtočnije ukazuje na posebnu vezu Mani i kazališta.
Književnica Vedrana Rudan je govorila o knjigama Mani Gotovac i istaknula kako osoba koja, uspješna i ostvarena u kazališnoj umjetnosti, sa sedamdeset godina napiše svoj prvi roman i izloži se kritici pokazuje svoju hrabrost. Dapače, sve njene knjige su digle prašinu, svi su ih čitali, svi su željeli znati “tko je Gorki”. “Kad žena piše svaka se knjiga doživljava kao autobiografija. Muškarcima se dopuštaju likovi, a od žena se očekuje da pišu o svojim muževima, djeci, unucima, ljubavnicima”, kaže Vedrana Rudan i prisjeća se kako je Mani doselivši u Rijeku donijela i smijeh. “Ona se smijala na sav glas. To je kod nas u Primorju čudno, a ona si je to dopuštala.” Posljednju knjigu Mani Gotovac, “Rastanci”, Rudan naziva remek-djelom, velikom knjigom o ljubavi.
Gradonačelnik Vojko Obersnel rekao je da je pozvavši Mani Gotovac u Rijeku znao da s njom dolaze nove aktivnosti: “Zemlja se tresla kad se pročulo da će u “Karolini Riječkoj” igrati Severina, svaki sat su zvonili telefoni u mom uredu s prosvjedima, a osobito kad je zaigrala i u “Gospodi Glembajevima”. No, Mani je rekla da želi spojiti visoki art i izvrsnu estradu i ja sam je podržao.”
Mani Gotovac je pokrenula Riječke ljetne noći i već prvo ljeto doživjela uspjeh, Riječani su obožavali kako im je Mani otkrivala nove lokacije njihova grada, razotkrivala Rijeku na novi način.
Iz publike se uključila i Loredana Gašparović, bliska suradnica Mani Gotovac u riječkom kazalištu, prisjetivši se kako su njih dvije znale često do duboko u noć razgovarati o kazališnim temama. “Svima bih preporučila da pročitaju knjigu Mani Gotovac “Rastanci”, to je prava oda Erosu”, zaključila je Loredana Gašparović, nazvavši Manin odlazak “prelaskom u onostranost”, ponosna što je pripadala krugu Maninih prijatelja.
Tijekom večeri nastupile su dramske umjetnice Tanja Smoje, koja je govorila poeziju Vesne Parun, Olivera Baljak koja je izvela monolog iz predstave “Mirisi, zlato i tamjan” te Edita Karađole s poezijom Daniela Načinovića, te glazbeni umjetnici Leonora Surian i maestro Igor Vlajnić koji su izveli pjesmu “Ne plači za mnom, zemljo moja” iz mjuzikla “Evita”.
Posljednji susret s Mani u riječkom kazalištu završio je dugim, dirljivim pljeskom.
