Prvi “Kritički glas”, nakon premijere predstave “Michelangelo”, otvorio je put i pokazao smjer kojim “Zajc” želi nastaviti suradnju sa svojom publikom . Kako je kazao intendant Marin Blažević u uvodnom dijelu, riječ je o programu razvoja publike koji se nastavlja na programe Diplomirani gledatelj i Kazališni sabor, a ususret EPK 2020, kao novi korak u toj suradnji u prvi plan stavlja razvoj kritičkog mišljenja.
” Naš je stav da kazalište nije samo produkcijski pogon već nam je jednako važna komunikacija s gledateljima i njihov glas. Već smo prilagođavali ideje i programske smjernice prema tom glasu odnosno uzajamnom razgovoru i suradnji”, rekao je intendant Blažević i najavio kako će nakon svake premijere, Kazalište pozivati poznate kritičare, predstavnike kazališne, glazbene ili plesne struke, teatrologe ali i književnike i književne kritičare, kulturologe, sveučilišne profesore, da “zajedno s publikom vježbamo kritički misliti”.
Ovoga puta vježbalo se kritički misliti o predstavi “Michelangelo” Sebastijana Horvata i Milana Markovića Matthisa po drami Miroslava Krleže, u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, a prvi gosti bile su kazališne kritičarke Nataša Govedić i Kim Cuculić te književnik i sveučilišni profesor Nikola Petković.
“Budući je riječ o temi koja nas se tiče, a osim toga, pripadam u one čitatelje koji vole Krležu iz doba njegovih “Legendi”, stigla sam, priznajem, s puno strepnje. No, bio mi je pravi užitak pratiti ovu predstavu koja me je na više načina iznenadila”, započela je Nataša Govedić. Kao ono to je je najviše i najpozitivnije iznenadilo istaknula je postojanje zapravo tri Michelangela u trodjelno koncipiranoj predstavi.
“Prvi Michelangelo, onaj Rakana Rushaidata, vrlo je smiren, gotovo poput Čehovljeva Ivanova. Možda nema očekivanih amplituda, agonije i ekstaze koje su, naravno, legitimne, ali ovaj je način, čini mi se, teži i točniji. Mali njegov očaj koji se širi… Mislim da je ovaj način danas točniji upravo zbog toga jer dubinski istražuje što mora proći netko tko pokušava stvoriti smisao, a smisla nema.
Drugi Michelangelo, redatelj kojeg igra Jerko Marčić, narcisoidni je umjetnik koji mora izdržati kazalište, razumjeti i uvažiti ljude koji u njemu rade.
Treći Michelangelo, Nikola Nedić jednako je zanimljiv Michelangelo, najtopliji i najranjiviji. Iz njegova monologa raznajemo da, poput njega, više naprosto ne možemo primjetiti umjetnost zbog prekapacitiranosti banalnostima kojima smo preopterećeni i kojima robujemo.
Ukratko, cijela je predstava rekonstrukcija Krležina teksta, svaki dio na svoj način, i u tome je njena ogromna vrijednost”, zaključila je Nataša Govedić
Što je o predstavi kazalo drugo dvoje gostiju i o čemu se sve potom razgovaralo, čitajte u sljedećem nastavku, već sutra…