Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca održao je svoj najnoviji simfonijski koncert pod ravnanjem gosta dirigenta Philippa von Steinaeckera. Očito je da praksa gostovanja solista i dirigenata, uobičajena u radu kazališta, pogoduje rastu kompaktnosti zvuka, nesumnjivo pridonoseći kvaliteti orkestralnog muziciranja.
Suveren i siguran dirigent
Čvrsto oblikovani klasični program sastavljen od uvertire, koncertantnog ostvarenja i simfonije pokazao se pravim modelom za Philippa von Steinaeckera, dirigenta vrlo suverenog i sigurnog u tumačenje odabranih partitura. Uvertira Wagnerovim „Majstorima pjevačima“ bila je naprosto izvrsna u izboru tempa, naglašavanju lirskih momenata, u monumentalnosti izvođenja glavne teme, ukratko u logičnosti glazbenog protoka koji u ovoj velebnoj uvertiri sažima sve bitne lajtmotivske značajke spomenute Wagnerove muzičke drame.
Orkestar se pokazao u dobroj formi, a to je potvrdio i u osjetljivoj pratnji solista u koncertu za klavir i orkestar u a-molu Edvarda Griega.
Profinjena interpretacija mladog solista
Mladi talijanski pijanist, s međunarodnom karijerom od desetak godina, Federico Colli, izveo je solističku dionicu Griegova koncerta zadivljujućim tonskim rafinmanom, bez ikakva pretjerivanja u agogici i dinamici, dajući si dovoljno vremena da artikulira, bolje rečeno „ispjeva” svaku frazu, svaku melodijski liniju. Neosporno virtuozan kada je to potrebno, s lakoćom muziciranja i sposobnošću dubokog poniranja u bit glazbenog, Colli je ponudio vrlo profinjenu interpretaciju popularnog Griegova klavirskog koncerta. S puno pažnje prema detaljima, s prirodnim dahom fraze, tehnički besprijekorno, lake i blistave „jeu perlé”, po potrebi smireno ili pasionantno, Colli je sačuvao dah romantizma, dosežući istovremeno čisti smisao jedne uravnotežene, veoma uvjerljive klavirske svirke.
Drugi dio koncerta pripao je dirigentu i orkestru. Pokazalo se ponovno da je simfonizam Johannesa Brahmsa „tvrdi orah” i potrebna koncentracija dugoga daha tu je tek povremeno postajala dosežnom mogućnošću. U izvedbi Brahmsove druge simfonije u D-duru, op.73 svakako se osjetila velika angažiranost cijeloga orkestra, s posebnom izvrsnošću drvene puhačke sekcije. Sve bolje snalaženje u raznolikom simfonijskom repertoaru postaje sastavnim dijelom orkestralne prakse. Rad s kvalitetnim dirigentima daje svoj rezultat, a muziciranje pod ravnanjem temperamentnog Phillipa von Steinaeckera neosporno treba uvrstiti u pozitivna iskustva koja od riječkog opernog orkestra grade ozbiljan simfonijski sastav.