Gili Izikovich
Haaretz, 12. siječnja 2024.
Tijekom proteklih nekoliko tjedana plesna skupina Batsheva Dance Company prošla je kroz dosad neviđeno iskustvo – ono koje se ponavljalo svaki put kad bi izveli svoj komad „2019.”
Kao što sam naslov sugerira, predstava „2019.” je praizvedena prije otprilike četiri godine, a ovih dana uopće nije bila planirana za ponovno izvođenje. Odluka da je izvedu bila je spontana, trenutna, i pokazala se kao potpuno pogođen izbor za ovo vrijeme. A poput mnogih drugih stvari koje se danas događaju, i ova je odluka izazvala nuspojave kakve se nikad prije nisu pojavile – poput publike koja je, dirnuta izvedbom, počela jecati.
Ništa danas ne izgleda onako kako bi trebalo, a umjetnost izaziva još neobičnije reakcije nego inače. Svoje mjesto u tome ima i „2019.”, komad koji se ne izvodi na velikim pozornicama nego u malom studiju trupe u Tel Avivu. Od samog početka zamišljen je kao zahtjevno i intenzivno djelo. Publika je malobrojna i sjedi tik uz plesače, dok izvedba ne ostavlja nijedan kamen izraelskog etosa neprevrnutim. Uski prostor pozornice nalik pisti neprestano se mijenja: čas je plesna dvorana, zatim vojna parada, gladijatorska arena ili zabava. U sljedećem trenutku studio se pretvara u mjesto zajedničkog pjevanja, noćni klub ili pogreb.
To je fetišističko, camp i kvazivojno djelo, nabijeno osjećajem hitnosti i opasnosti, s jasnom porukom protiv nasilja – i, uza sve to, neizmjerno potresno.
Riječ je o djelu stvorenom kao brz, precizan udarac u utrobu, ali kad ga danas gledamo, ono postaje povijesni trenutak. Trenutak u kojem se ova, gotovo 75 minuta duga predstava – nesumnjivo najkritičnije djelo koje je iskusni koreograf Ohad Naharin stvorio – suočava sa stvarnošću u njezinoj sadašnjoj “post-sedmo-listopadskoj” verziji.
A promijenila se ne samo energija izvođača, koji u nju unose nova značenja i težinu, nego i sama publika kojoj je predstava sada upućena.
“Ovdje postoji dijalog sa sadašnjošću,“ kaže Naharin. „Nisam mijenjao koreografiju ni glazbu, osim nekoliko prilagodbi jer u izvedbi sudjeluju novi plesači (s drukčijim sposobnostima od izvorne postave). Radili smo i na interpretaciji te na jeziku plesa. Taj se raspon proširio. Prije otprilike dva mjeseca shvatili smo da se planirane turneje Batsheve neće održati, i pomislili smo da ‘2019.’, iako dira u bolna mjesta, ima sposobnost razrješavanja stvari – razrješavanja svih tih bolnih mjesta istodobno. Odluku o ponovnom postavljanju donio je umjetnički ravnatelj trupe, Lior Avitzur, i sada tu ideju ostvarujemo.“
„Ples – ne samo ‘2019.’ – predstavlja utjehu usred užasa,“ nastavlja Naharin. „To se, naravno, ne odnosi na svaku vrstu plesa, ali u namjeri onoga što radimo, duša zarobljena u vlastitoj slici o sebi nalazi slobodu kroz pokret. U tome ima ljepote i izravne povezanosti s tijelom, ispod odjeće. Povezanosti s bitkom postojanja koja ne traži nikakvo posredovanje. Tko god vidi i osjeti to tijelo, može se izravno povezati s područjima mašte, misli, osjeta. Nema druge umjetnosti koja to može učiniti na taj način – uz pomoć tijela koje je bilo tvoj zatvor, a sada te svojim pokretom oslobađa.“
Jesu li međunarodne turneje trupe otkazane?
„Raspored Batsheve se drastično promijenio. Sve su naše turneje otkazane ili odgođene – Japan, Njemačka, Italija. Do lipnja nema nikakvih nastupa u inozemstvu, a upravo je ova godina trebala biti posvećena izvedbama u drugim zemljama. U lipnju ćemo nastupiti u Francuskoj. Tamo smo trebali izvesti Anafazu, ali nakon 7. listopada rekao sam da ćemo otići samo pod uvjetom da možemo izvesti 2019., i oni su prihvatili taj izazov.“
„Nastupamo ovdje, u Izraelu, obnavljamo komade za koje nismo ni pomišljali da ćemo ih obnavljati, a druge pak otkazujemo. Neki su plesači (koji nisu Izraelci) također otišli zbog situacije ovdje: četvero od ukupno osamnaest članova trupe i još jedan ili dvoje iz omladinskog ansambla. Ne bi otišli, barem ne sada, da nije izbio rat.“
Koje vam razloge partneri u inozemstvu navode za otkazivanje?
„Glavni je razlog taj što naši domaćini ne mogu preuzeti odgovornost za našu sigurnost. Ni Batsheva se ne usuđuje preuzeti odgovornost za sigurnost svojih plesača. U Francuskoj su, iz nekog razloga, zasad još uvijek uz nas. Iznenadio me slučaj Japana. Siguran sam da to nije bio antiizraelski ili anti-Batsheva potez. Svi oni vole našu trupu i zapravo ne govore o otkazivanju, nego o odgodi. U Japanu je to već treći put: prva su dva odgađanja bila zbog covida. Turneja po Sjedinjenim Državama, koja je bila planirana za ovaj ožujak, odgođena je za sljedeći ožujak.“
Razgovara li itko s vama o antiizraelskoj atmosferi? O mogućnosti da vaša potencijalna publika zbog toga neće željeti doći na predstavu?
„Mi smo toliko izvan središta zbivanja. Toliko se ozbiljnih i uznemirujućih stvari događa, ali o njima se ne razgovara. To bi bilo kao da pričamo o ubodu komarca dok kuća gori. Ne govorimo o ubodu komarca, nego o kući koja je u plamenu. Priča nije o Batshevi.“
Ali Batsheva je trpjela, i već godinama trpi, prosvjede i bojkot koji su ponekad vrlo bučni i grubijanski.
„Upravo to je ubod komarca. Kad pristaše pokreta BDS (bojkot, povlačenje ulaganja i sankcije) prosvjeduju, to nažalost ne pomaže Palestincima, ali povećava dramatičnost. Rasprava o tome koliko smo mi u Batshevi pogođeni time – nije važna. Trudimo se ploviti kroz promjene, ali nismo žrtva. Nikada nisam bio toliko uznemiren, zabrinut, tjeskoban kao u posljednjih devedeset dana. To nisu novi strahovi, ali se njihov intenzitet promijenio. Nisam jedan od onih koji sada govore: ‘Sad sam se razočarao.’ Mislim da sam odmah, nakon 7. listopada, osjetio potencijal onoga što se sada događa.
Protivim se trenutačnim vojnim akcijama [u Pojasu Gaze]. Ljudi mogu tvrditi da imaju empatiju, ali kako je moguće rezati u meso i istodobno osjećati empatiju? A ako nemaš empatije – neka ti je Bog u pomoći.
Razgovor se trenutačno vodi između lošeg i gorieg. Nema jasne razlike između dobra i zla, pa je sve loše, samo u različitim nijansama lošeg. Bespomoćan sam i nema ničega na što mogu utjecati.“
Ohad Naharin oduvijek je bio politički čovjek, i to se svakako nije promijenilo. Situacija koja se razvila nakon 7. listopada uzrokuje mu toliku unutarnju patnju da je, po prvi put nakon mnogo godina, pristao dati intervju za medije. Utjecaj aktualnih događaja ogleda se i u njegovim društvenim aktivnostima.
Početkom ovog mjeseca održao je dvodnevnu masovnu radionicu u Tel Avivu iz Gage – jedinstvenog jezika pokreta koji je sam stvorio – a sav prihod doniran je Udruzi za građanska prava u Izraelu (ACRI).
Tisuće ljudi, plesača i neplesača, diljem svijeta pohađaju satove Gage, uživo ili putem interneta, kod njega ili drugih učitelja. Već deset godina zaredom Naharin jednom godišnje održava masovni Gaga sat u korist ACRI-ja. No, od 7. listopada održao je već četiri takva događaja, a planira ih još.
Vidljivo je da je uznemiren i frustriran. Jasno je, s jedne strane, da želi izbjeći militantni govor – da ga boli i da govori s osjetnom predanošću i ljubavlju prema svojoj domovini. To se osjeća u sporom, odmjerenom tonu kojim izgovara misli, bilo u razgovoru za ovaj intervju, snimljenom u njegovu domu u Tel Avivu, bilo u brojnim telefonskim razgovorima koji su mu prethodili.
Ali jednako je jasno da bi ga šira javnost, sudeći prema njegovim riječima, svrstala među one koji ocrnjuju državu.
Doista, dva ili tri dana nakon Hamasova masakra na jugu, Naharin je promijenio sliku profila na WhatsAppu: plava i bijela pozadina, boje izraelske zastave, s natpisom „Zajedno smo izgubili“ – kao protuodgovor popularnom sloganu „Zajedno ćemo pobijediti“.
Na aktualna zbivanja gleda s rastučim nemirom i strepnjom.
Nešto strašno se dogodilo i nije bilo izbora nego djelovati. Što je trebalo učiniti drukčije?
„Dogodila se užasna stvar, u razmjerima kakve nikada prije nismo poznavali. Hamas je neprijatelj čovječanstva. Ali ono što se sada događa dio je kruga nasilja koji nije počeo 7. listopada.
Postoji krug patnje Židova, Izraelaca i Palestinaca. Izraelske obrambene snage imaju dug popis operacija koje su tijekom posljednjih četrdeset godina provele, u Gazi i na Zapadnoj obali.
Kad kažem da krug nasilja nije počeo 7. listopada, ljudi me nazivaju ocrnjivačem Izraela. No jasno mi je tko su zapravo oni koji ocrnjuju Izrael. To su većina, ako ne i svi članovi naše vlade. Oni koji ocrnjuju Izrael jesu pripadnici doseljeničko-mesijanske desnice. To su ljudi koji smatraju da se vojna kampanja IDF-a mora nastaviti i koji je opravdavaju; koji tvrde da se vojnike IDF-a ne smije kritizirati. To su oni koji misle da su mrtvi vojnici i mrtvi taoci “razumljiva” cijena za postizanje vojnih uspjeha. To su oni koji rat pretvaraju u cilj sam po sebi.“
Ali kako se ne boriti kad ti prijeti takva ubojita ideologija, svega nekoliko kilometara dalje?
„Mogli bismo pronaći diplomatsko rješenje. Bilo je moguće zaustaviti se 10. listopada, nekoliko dana nakon masakra, kad se činilo da Izrael više nije u neposrednoj egzistencijalnoj opasnosti. Pokušati vratiti zarobljenike i taoce – to ima prednost pred svime. Kad će biti dostignut broj mrtvih koji bi vam trebao omogućiti da se osjećate kao pobjednici? Uostalom, izgubili smo. Da smo 10. listopada rekli: ‘Zajedno smo izgubili’, a ne ‘Zajedno ćemo pobijediti’ – što bi se dogodilo? Trebamo se pobrinuti za dostojnu sadašnjost kako bi budućnost bila bolja. Zaustaviti se, liznuti rane, potražiti međunarodnu zajednicu koja će podržati rješenje, osloboditi zatvorenike i taoce, osigurati pomoć za 1.300 obitelji koje oplakuju svoje mrtve, tisućama ranjenih i desecima tisuća evakuiranih. Time već paralizirate Hamas. Ne ratujete. Kako niste mogli ispitati takav način djelovanja prije nego što ste učinili ono što ste učinili? Ne znam što će se dogoditi, ali znam da je ono što se sada događa u našim rukama.
Prekinite borbe danas – spasite one koji će sutra umrijeti. Obećavaju nam mnoge mjesece borbi. U jednostavnoj aritmetici: recimo šest mjeseci, s dva do tri [izraelska] gubitka dnevno? To je više od 500 mrtvih.”
Naharinov monolog sigurno će odjeknuti među gledateljima „2019.”, jednostavno zato što se predstava odvija kao rastresena, tragična, kinetička inačica njegovih mračnih riječi. Na vrhuncu predstave Naharin sam pjeva stih iz pjesmice pokojnog dramatičara Hanocha Levina „Ti i ja i sljedeći rat” iz kabareta iz 1968. – u sceni koja praktički obuhvaća desetljeća nakupljenog nasilja.
Par dana kasnije, u našem drugom razgovoru, Naharin zvuči još uznemirenije. Nije riječ samo o tragediji onoga što se događa, kaže on, nego i o nevjerici pred situacijom koja se i dalje razvija. „Čini se tako jasno da nas sve što se dogodilo nakon 7. listopada nije pomaknulo naprijed – naprotiv – i to je već tada trebalo biti očito, prije nego što smo duboko zaglibili u ovu pogrešku čije rješenje sada uopće nije jasno. Ne moraš biti stručnjak za povijest da bi upotrijebio zdravu logiku i usput bio i čovječan.
„Prestao sam gledati informativne kanale prije više od mjesec dana,” nastavlja. „Nisam više mogao podnijeti neosjetljivost, aroganciju, laži, sve te navodno dirljive emisije. Sjećam se trenutka kad sam sebi rekao: to je to. Do te faze četvrtina Gaze već je bila razrušena, milijun ljudi bez doma i tisuće su bile ubijene. Gaza je bila bez struje i vode.
I onda taj vojni komentator, ne sjećam se imena, obučen u crno, bez kravate, na Kanalu 12, govori tihim glasom i kaže: ‘U ovoj fazi u Pojasu još nema humanitarne krize…’ Nekoliko riječi bilo je dovoljno da artikulira čisto zlo koje je prodrlo u naše duše i pretvorilo mnoge od nas u ljudske čudovišta.
Ako želimo nešto promijeniti u našoj priči nakon onoga što se dogodilo 7. listopada, odati počast našim mrtvima, djelovati u njihovo ime i moći izroniti iz užasa koji se događa, prvo što moramo učiniti jest prestati živjeti u velikom jazu između samopercepcije i stvarnosti. Ako ne smanjimo tu ogromnu razliku, stvari će postati puno gore. Ljudi misle da su njihova mišljenja činjenice. Oni koji sebe vide kao velike stručnjake – posebno takvi ljudi – negiraju stvarnost.
Trenutni diskurs vode mnogi takvi ljudi, posvuda – ljudi koji navodno poznaju povijest. Zapravo, mi smo stručnjaci bez učenja povijesti kao takvog. Znamo za Holokaust; znamo za rasizam i antisemitizam koji su židovski narod zadesili, za zlostavljačku silu koja se na njega obrušila. Sada radimo nešto slično. Što smo naučili? Ništa. Zbog tendencije samoviktimizacije, najčešćeg opravdanja za uporabu nasilja, sada smo zapali u ovaj trajan užas.
Židovi imaju povijest žrtvovanja. Zadano je osjećati se žrtvom i tako pronaći opravdanje za ekstremne činove nasilja i osvete. Ideologiju nije moguće ubiti; možeš je samo ugroziti drugim ideologijama koje će postati popularnije. Najveća prijetnja Hamasu jest diplomatsko rješenje, a ne rat. Rat je gorivo Hamasa. Ali mala je vjerojatnost da dogodi takav scenarij – a kad bi se i dogodio, građani bi zbog toga bili bijesni.
Nisam sam, nisam jedini koji je to shvatio već nekoliko dana nakon 7. listopada. Mislim da je bilo i drugih koji su razumjeli da ćemo, ako ne potražimo diplomatsko rješenje, zapeti. Ali kad dopustiš generalima i korumpiranoj vladi punoj neukih rasista da vode svijet, oni rade ono što znaju raditi: ratuju.
Ljudi govore o Arapima, muslimanima, Gazanima kao o ‘drugoj strani’. Što znači ‘druga strana’? Ima ljudi u Izraelu koji su više na ‘drugoj strani’ nego mnogi koji žive u Gazi. Druga strana nije u Gazi, ona je ovdje među nama. Moramo priznati da svi ljudi imaju mnogo toga zajedničkog. Čak i ako se ne slažu, ne postoji takva stvar kao što je nemogućnost da u nekome pronađeš ljubav, želju da daje ili iskrenu brigu – osim ako nije pravi psihopat, jedan od tisuću. Moramo vjerovati da se taj potencijal može otkriti u svakome.
U Batševi imamo četrdeset plesača iz deset zemalja. Ne dijelimo zajedničku povijest ni državljanstvo, imamo različite sklonosti i mišljenja. Sudjelujemo u stalnim procesima tijekom kojih širimo krugove svoje svijesti. Očekujem od sebe i od njih da učimo iz vlastitih pogrešaka. Učimo kako odbaciti stare ideje u korist novih i boljih. Učimo da, kada činimo dobro, iz toga proizlazi dobro. Priznajemo da ćemo uvijek biti daleko od savršenstva, ali ćemo ipak biti sposobni stvarati trenutke nadilaženja.
Kad podučavam Gagu online, susrećem se sa stotinama ljudi. Nedavno sam održao sat na kojem je sudjelovalo 700 polaznika iz 50 zemalja, uključujući Iran, Rusiju, Mađarsku – zemlje koje predstavljaju mračne režime. To su ljudi čija je osnovna priroda slična tvojoj, s istim područjima mašte, zajedničkom ljestvicom vrijednosti i univerzalnom etikom.
Problem je u tome što za uništavanje ne treba nikakav talent, nikakvo prethodno iskustvo ni vještine. Vrlo je lako uništavati. U Izraelu ima mnogo graditelja, ljudi koji znaju, žele i sposobni su za to. Oni su također ti koji će graditi i donijeti promjenu koja se sada čini nemogućom. Nama graditeljima teže je, jer rušitelji djeluju s lakoćom. Kažem ‘nama graditeljima’ jer mislim da i sam pripadam tim graditeljima. U ovoj zemlji ima mnogo graditelja. Možda čak i više nego rušitelja – samo što je strašno lako rušiti.
Ima graditelja, takvih ljudi, i na ključnim položajima, čak i u [političkom] vodstvu. Oni pripadaju toj kategoriji čak i kad griješe. Čak i ako ne predstavljaju način na koji bih volio da se stvari vode. Njihova su srca na pravome mjestu.”
U dobi od 71 godine, Ohad Naharin uživa status koji dijeli tek nekolicina ljudi u svijetu kulture i umjetnosti – u Izraelu i na međunarodnoj sceni. Pod njegovim vodstvom Batsheva Dance Company postala je jedna od najvažnijih i najfascinantnijih suvremenih plesnih trupa na svijetu. Čini se da ne prođe ni trenutak a da se negdje ne izvodi neko njegovo djelo.
Naharin je rođen u kibucu Mizra, u blizini Nazareta. Njegov otac, Eliav Naharin, bio je glumac i psiholog, a majka Tzofia plesačica i učiteljica pokreta. Imao je pet godina kada je obitelj napustila kibuc, ali je taj specifični oblik izraelskog identiteta – kibuc, zemlja, korijen – uvijek bio prisutan u njegovu plesu i koreografiji. Oduvijek je plesao, uvijek je bio u pokretu, ali plesačem u pravom smislu riječi postao je tek u 22. godini. Primljen je u Batshevu, no ubrzo nakon toga, nakon susreta s poznatom koreografkinjom Marthom Graham, preselio se u New York kako bi plesao u njezinoj trupi. Istodobno je pohađao Juilliard, konzervatorij izvedbenih umjetnosti, a potom je kratko plesao u trupi Mauricea Béjarta, prije nego što je oko sebe okupio skupinu plesača i postao koreograf.
Nakon što je 1990. preuzeo funkciju umjetničkog ravnatelja Batsheve, Naharin je stvorio revolucionarna djela i nemoguće spojeve, doveo novu publiku i snažan eros u svijet suvremenog plesa. Niz njegovih koreografija redefinirao je izraelski ples: Kyr (u kojem je prvi put surađivao s izraelskim rock-bendom Nikmat Hatraktor), Anafaza, Deca Dance. The New York Times ga je 1995. proglasio jednim od pet najvažnijih koreografa na svijetu, a 1998. odlikovan je francuskim ordenom Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres (Vitez reda umjetnosti i književnosti).
Iste te godine, 1998., u izraelskoj je vladi buknula afera zbog kontroverzne Batshevine koreografije – danas kultnog komada Echad Mi Yodea (“Tko zna za jednoga”), koji je Naharin stvorio kao dio djela Kyr, a kasnije ga uključio i u Anafazu. Temeljen na istoimenoj pashalnoj pjesmi, trebao je biti izveden u sklopu državne proslave 50. obljetnice Izraela, na središnjem događaju nazvanom Jubilee Bells. No vjerske skupine, među njima i ultraortodoksne, zaprijetile su da će prekinuti događaj ako plesači, koji tijekom izvedbe skidaju crna odijela i bijele spavaćice te ostaju u donjem rublju, ne pristanu pokriti tijela. Naharin je to odbio – i izvedba je otkazana.
Nekoliko godina kasnije, strasti su se smirile. Godine 2005. Naharin je dobio Izraelsku nagradu, najviše nacionalno priznanje, a tijekom godina osvojio je gotovo sva moguća domaća i međunarodna priznanja u svom području. 2015. postao je središnja figura možda najuspješnijeg izraelskog dokumentarnog filma svih vremena, Mr. Gaga, u režiji Tomer Heymanna.
Unatoč svemu, Naharin nikada nije usporio ni prestao stvarati i razvijati metodu plesa Gaga, koju je sam osmislio, čak ni nakon što je 2018. odstupio s mjesta umjetničkog ravnatelja. Njegov stvaralački ritam obično donosi novo djelo svake dvije godine; posljednje, MOMO, premijerno je izvedeno prije otprilike godinu dana. Od tada je režirao i spektakularnu obnovu svog ključnog i možda najpoznatijeg djela, Anafaze; kao i početkom devedesetih, i sam je u njemu nastupio – u crvenom baršunastom ogrtaču, pjevajući i svirajući električnu gitaru. Anafaza se trebala ponovno vratiti na scenu, ali je skupa produkcija odgođena, a ni Naharin ni njegova kompanija zasad nemaju volje ni želje da je ponovno postave.
U međuvremenu, čini se da se Naharin drži povučeno. Sredinom prosinca vratio se iz Los Angelesa, gdje se razgovaralo o njegovu mogućem angažmanu kao koreografa na filmu koji režira Maggie Gyllenhaal (među onima s kojima je tamo surađivao bio je i Christian Bale, glavni glumac filma). No najveći dio vremena provodi između studija Batsheva i svog doma u središtu Tel Aviva, gdje živi sa suprugom Eri Nakamura, njihovom kćeri Nogom, psom po imenu Momo i dvije mačke koje su nedavno udomili. Razgovor se odvija u njihovoj ugodnoj kuhinji, ali u njegovim riječima osjeća se veća opreznost nego prije kada govori o općoj situaciji u Izraelu.
(Napomena u svrhu transparentnosti: posljednjih smo se godina sprijateljili, nakon intervjua koji sam s njim i Tomerom Heymannom vodila 2015.)
Uvijek ste otvoreno iznosili svoje stavove i mišljenja, i to vas je skupo stajalo: bili ste meta nasilne i prijeteće kampanje ultranacionalističke organizacije Im Tirzu, a postojale su i prijetnje smanjenjem sredstava – jer Batsheva, kao i svaka izraelska kulturna institucija, prima milijune iz javnog proračuna.
„Im Tirzu je organizacija luđaka, blago rečeno. U Izraelu postoje divne skupine – poput Liječnika za ljudska prava, Boraca za mir, Izraelsko-palestinske obitelji koje su izgubile bližnje, Standing Together, Zazim Community Action, Breaking the Silence, B’Tselem i mnoge druge – koje podržavam. U mom slučaju, stvaralački rad je glavni način da se izrazim. Kad bih osjetio da doista ugrožavam ansambl ili svoju obitelj ili sebe samoga [govoreći javno], možda bih to preispitao. Možda bih osjetio strah.
Nemam što izgubiti, jer moj rad govori umjesto mene, i njime mogu i dalje stvarati – i nastavit ću stvarati. Mislim da ljudi koji me podržavaju i vjeruju u mene to shvaćaju – čak i ako se ne slažu s mojim mišljenjima. Više sam puta bio u takvim situacijama, u raspravama s našim upravnim odborom. Prije dvadeset godina citirali su me u Yedioth Ahronothu kako kažem da IDF čini ratne zločine 30 kilometara od nas, misleći na Zapadnu obalu. Pozvali su me na sjednicu odbora, bilo je govora o mojoj smjeni. Nije me to uzdrmalo. Kao ni slučaj s ‘Jubilee Bells’ – smatrao sam ga olujom u čajniku. Možda zato što sam želio odmaknuti se od toga.
Novac koji vlada dodjeljuje nije vladin novac – vlade se mijenjaju, ali novac će i dalje dolaziti, kao što i treba u uređenom demokratskom sustavu. Mogu nam eventualno smanjiti sredstva, ali kriteriji nemaju veze s mojim političkim stavovima. Kriteriji se tiču količine, kvalitete, brojki i sličnog. Među našim privatnim donatorima, koji su nam vrlo važni, mnogi možda nisu ekstremni kao ja [u svojim pogledima], ali pripadaju onoj skupini koju nazivam ‘graditeljima’. Oni osjećaju da pripadaju meni, a ja njima. Možda se ponekad prepiremo, ali više se slažemo nego što se razilazimo.“
Biste li danas rekli da IDF čini ratne zločine?
„Ne bih danas upotrijebio taj izraz, jer je to pravni termin. Ono što se sada događa potpuna je pogreška. Ono što se događa je okrutno, nečovječno: milijuni izbjeglica na rubu gladi, bez krova nad glavom; majke koje nemaju što jesti i ne mogu dojiti dojenčad; tisuće ljudi, uključujući djecu, zatrpane, mrtve i umiruće pod ruševinama nakon što ih je bombardirala izraelska vojska, koja ubija bez da točno utvrdi tko je žrtva.
Deseci tisuća ranjenih umiru, bolnice su u ruševinama. Ozbiljan nedostatak lijekova. Deseci tisuća siročadi i ožalošćenih roditelja koji su dio strašne tragedije koju stvarnost nije nalagala. Odrezani od vode, struje. To uništavanje neće vratiti žrtve 7. listopada. Po mom mišljenju, ono oskvrnjuje sjećanje na njih i smanjuje izglede da se taoci vrate živi i zdravi – ako se uopće vrate. Koja je razlika zovemo li to ratnim zločinom, zločinom protiv čovječnosti ili “đavoljim mudima”, ako ne razumijemo i ne usvojimo koliko je okrutna i pogrešna vojna operacija u Gazi?“
Nalazite se u neobičnoj poziciji: izuzetno ste kritični prema politici vlade, pa ste napadani kod kuće, dok vas u inozemstvu vide kao da ste na izraelskoj prvoj liniji i tamo ste također napadani, ali iz suprotnog smjera.
„Sve u svemu, prosvjedi protiv Izraela nisu antisemitski, nego pro-palestinski. Ima tu i gluposti, i neznanja, ali većina prosvjednika u inozemstvu zgrožena je scenama koje se događaju u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, a svjesni su i toga da Izrael ima krajnje desnu, korumpiranu vladu.
Bio sam na prosvjedu u Milanu, gdje su tisuće ljudi stajale dva sata, i osjetila se molitva za mir u zraku, daleko od militantnog duha. Bili su među nama Arapi, kršćanski klerici i lokalni stanovnici. To je bila molitva za mir. U srcu tih ljudi nije bila mržnja, nego želja za mirom između Izraelaca i Palestinaca, temeljenim na uvjerenju da većina ljudi svugdje želi živjeti sigurno uz svoje susjede, pronaći smisao i ekonomsku sigurnost te gledati kako njihova djeca odrastaju i uspijevaju u životu.”
Mislim da mnogi koji kažu da su se “razočarali” zapravo misle na uvjerenje da je terorizam ima podršku stanovništva Gaze, drugim riječima da vaša percepcija nije točna.
„Postoji razlika između diskursa o različitim narodima i diskursa o džihadistima, pripadnicima Hamasa i Hezbolaha. U svijetu ima više od milijardu i pol muslimana. Govoriti o svima njima na isti način je islamofobično. Hamas i Islamski džihad su neprijatelji naše civilizacije, ali lako je uočiti da je najveća prijetnja njima diplomatsko rješenje – to je jasno. Korištenjem različitih vrsta moći, poput diplomacije, smanjuje se njihova snaga.
Kako to da zemlja s vrhunskom tehnologijom pribjegava metodama iz 1948. da bi se borila protiv Hamasa? Koji je smisao toga? Ne govorim o razvijanju novih sredstava ratovanja. Rješenje mora biti ozbiljno, a ideje s kojima radimo su stare. Ali da bi se pojavile nove ideje, potrebno je odreći se starih, što je ljudima ponekad teško. Moramo i možemo pronaći način da oslabimo Hamas. Rješenje nije likvidacija nego neutralizacija. U zakonitoj državi kažnjavate kriminalce, ne osvećujete im se – i to je velika razlika. Kažnjavanjem kriminalca uklanjate ga iz društva koje je ugrozio i oštetio. Osvetom često pogađate nevine ljude. Većina onih koji govore o razočaranju zapravo pati od privremene zaslijepljenosti.“
S druge strane, koje mentalne resurse mogu mobilizirati oni koji su stradali, ili obitelji stradalih, da bi mogli težiti miru i suzdržanosti?
„Postoji izraz: ‘U njihovoj smrti ostavili su nam život.’ Ono što se sada događa jest da nam u svojoj smrti ostavljaju još mrtvih. ‘I kad sve ovo prođe, opet smo troje: sljedeći rat, ti i moja slika’, kako je Hanoch Levin napisao 1968. Gotovo je već dosadno misliti na to koliko smo malo naučili. No osjećam, iznimno, da ovdje nastaje nova snaga, da postoji skupina graditelja. Uništenje se mora spriječiti, mora postojati prepreka za njega. To je jedina nada.“
U međuvremenu, Naharin bi svoju frustraciju mogao kanalizirati u plesni studio. Iako nije planirao tako brzo stvarati novo djelo, sada razmišlja o toj ideji. Baš kao što su protekle godine bile ispunjene djelima koja su djelovala poput trenutnih snimki emocionalnog stanja s intrigantnim implikacijama, sada je jednako intrigantno razmišljati što će ovo razdoblje potaknuti kod Naharina – iako se čini da je djelo krajnje prikladno za ovo razdoblje već stvoreno prije pet godina.
U svakom slučaju, ne razmišlja o umirovljenju. A kada do toga dođe, nije jasno tko će preuzeti njegovu ulogu. Nedostatak Naharinove dominacije leži upravo u toj dominaciji. Teško je zamisliti lokalnog plesača ili koreografa koji nije bio pod njegovim utjecajem, čiji jezik pokreta nije barem na neki način povezan s metodom Gage ili koji ne priziva Naharinovu estetsku viziju. Najveći među njima, od Sharon Eyal do Hofesh Shechter, osnovali su priznate međunarodne plesne kompanije. Ipak, pitanje nasljednika s vremena na vrijeme se postavlja.
„Ne razmišljam o tome“, kaže Naharin. „Stalno sam podijeljen između onoga što znam i onoga što otkrivam kod ljudi s kojima radim – ništa ne skrivam. Trenutačno je mnogo talentiranih stvaratelja koji su plesali u kompaniji, a uspijevaju u inozemstvu. Ne nazivam ih nasljednicima. Oni su dobri, važni kreativni umjetnici i imaju vlastiti put, a naš susret bio je značajan na tom putu.
Osim toga, svakodnevno susrećem vrlo talentirane ljude, mnoge s kojima radim. Ne osjećam da sam važniji od njih. Imamo dogovor: u našem ugovoru stoji da sam ja taj koji stvara plesove za njih. To me ne čini važnijim niti pametnijim. Uopće nije tako, zapravo je suprotno. To me stavlja na moje mjesto – a to je mjesto na kojem želim biti.“
Prijevod: Branimir Pofuk
Foto: Gadi Dagon