DVIJE PRVE SONATE
Recital Marca Grazianija (violina) i Danijela Detonija (klavir)

Solisti:
violina: Marco Graziani
klavir: Danijel Detoni

6.3.2017.

Program:

Johannes Brahms: Scherzo za klavir i violinu iz F-A-E sonate

  • Allegro; Trio: Piu moderato

Johannes Brahms: Prva sonata za klavir i violinu u G-duru, op. 78

  • Vivace, ma non troppo
  • Adagio
  • Allegro molto moderato

* * *

Sergej Prokofjev: Prva sonata za violinu i klavir u f-molu, op. 80

  • Andante assai
  • Allegro brusco
  • Andante
  • Allegrissimo — Andante assai, come primo

Koncert s jednom pauzom traje oko sat vremena.

Johannes Brahms (1833-1897) skladatelj i pijanist razdoblja njemačke glazbene romantike, značajan je predstavnik sljedbenika Bacha i Beethovena. U njegovu su skladateljskom opusu najznačajnije simfonije, komorna glazba, djela za klavir i solo pjesme. Broji oko sto dvadeset orkestralnih djela, četiri koncerta, dvadesetak komornih djela, dvadesetak skladbi za klavir, opuse za klavir četveroručno i za dva klavira, tridesetak zborova s pratnjom i bez nje, kanone, vokalne duete i kvartete uz pratnju klavira, trideset i šest opusa s više od dvjesto solo pjesama uz pratnju klavira, sto četrdeset i četiri aranžmana narodnih pjesama, transkripcije i dr. Smatran je i inovatorom i tradicionalistom u glazbi. Njegovi Mađarski plesovi nezaobilazni su na popisu široko omiljene klasične glazbe, a mnoga njegova djela postala su obavezna na koncertnim programima svjetskih koncertnih dvorana i kazališnih kuća.

Brahms 1853. upoznaje slavni par Roberta i Claru Schumann (glazbenike i skladatelje), impresionirane njegovom glazbom. Spojio ih je virtuozni violinist Joseph Joachim koji je uskoro trebao nastupiti u Düsseldorfu. Za tu je prigodu Robert Schumann došao na ideju – s Brahmsom i svojim učenikom Albertom Dietrichom napisati skladbu za Joachima. Tako je rođena F-A-E Sonata za violinu i klavir, prema akronimu Joachimova mota – Frei Aber Einsem (slobodan, ali usamljen). Prolazeći zajedno kroz skladbu, Clara Schumann i Joseph Joachim nisu mogli pogoditi što je čiji dio. Schumann je skladao intermezzo i finale kasnije uklopljene u njegovu Violinsku sonatu br. 3, op. 105, a Brahmsov je Scherzo jedan od ranih primjera njegova majstorstva. To je djelo bilo iznenađujuće uspješno za razliku od drugih suradničkih djela, a Scherzo je nastavio svoj život kao samostalno djelo.

Brahmsova je Prva sonata za violinu i klavir završena u ljeto 1879. kao jedna od triju sonata za violinu i klavir. Druga nastaje 1886. (u A-duru, op. 100), a treća 1888. (u d-molu, op. 108). Nakon prve izvedbe u jesen iste godine u Bonnu, a kasnije srčane promidžbe Josepha Joachima,  podjednako su je zavoljeli i glazbenici i slušatelji. U cikličnosti isprepletenog partnerstva dvaju instrumenata, čarobna je, puna nježnosti i gracioznosti, istovremeno i intenzivna i mirna, romantična u punom smislu. Osebujna vedrina igre violine i klavira zrcali Beethovenov utjecaj kojeg je Brahms toliko štovao.

Ova je sonata poznata i pod nazivom Regensonate (Kišna sonata) jer, osim što klavir dočarava rominjanje kiše, ona se referira na činjenicu da je Brahms u trećem stavku ove sonate modificirano koristio svoju, skladanu šest godina ranije, antologijsku popijevku Regenlied, op 59. br. 3. Riječi za Regenlied pisao je njemački književnik kojeg je Brahms iznimno cijenio, Klaus Groth. Zvuk proljetne kiše podsjeća na djetinjstvo, na dječačke snove, prirodu, čežnju za jednostavnošću i čudima mladosti. Sonata pruža lirske teme kao i i intenzivni razvoj do burne eksplozije i opet do snažnih unutarnjih emocija. Kao u mnogim Brahmsovim djelima, kraj podsjeća na početak, omatajući djelo tako u savršeni, neizbježan krug. U istraživanjima Brahmsova djela i života, može se naći i kako je ovu Sonatu započeo za svoje kumče, umjetnički najtalentiranije dijete skladatelja Roberta Schumanna i supruge Clare, mladog violinista Felixa Schumanna koji je preminuo od tuberkuloze u dobi od samo 25 godina. Slušajući ju kao takvu, Sonata je u svojoj vedroj nostalgiji za mladošću tim potresnija.

Sergej Prokofjev (1891 – 1953) jedan je od najplodnijih i najvećih ruskih skladatelja 20. stoljeća, dirigent i pijanist, najpopularniji i najteže klasificiran. Nakon boravka u Engleskoj, surađivao je s ruskim baletima, međutim nakon buntovnih djela nastalih tijekom tog razdoblja emigrirao je u SAD, a nakon nekoliko godina preselio je u Pariz te je to razdoblje, od 1922. do 1936, njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje. Unatoč pozivu, u SSSR se vraćao oprezno i postupno. Između ostalog, skladao je sedam simfonija, šest klavirskih koncerata i jedanaest klavirskih sonata, četrnaest opera (od kojih su poznatije Zaljubljen u tri naranče, Rat i mir, Kockar i dr.), devet baleta (Romeo i Julija, Pepeljuga i dr.), orkestralna djela, solo pjesme, zborove, glazbu za filmove (primjerice redatelja Sergeja Ejzenštejna, Aleksandar Nevski i Ivan Grozni), a poznat je i po orkestralnoj suiti Petar i vuk za djecu, za koju je napisao glazbu i tekst. Iako izrazito produktivan skladatelj, njegova je glazba kao i Šostakovičeva, bila na udaru staljinističkog režima (i nagrađivana i obezvrijeđivana), te je posljednje godine života proveo lošeg zdravlja i u financijskoj nesigurnosti. Prokofjev je dobio Staljinovu nagradu Prvog reda za Sonatu koja se večeras izvodi, s ocjenom „ponos sovjetske glazbe”. I Prokofjev i Staljin umrli su na jučerašnji dan prije 64 godine – 5. ožujka 1953.

Prema riječima Dmitrija Šostakoviča, Prokofjev je „genijalan skladatelj koji je dao neizmjeran, neprocjenjiv doprinos glazbenoj kulturi Rusije”.

U svojim djelima za violinu, Prokofjev je skladao neka od svojih naintimnijih, najekspresivnijih djela. Dvije sonate za violinu i klavir zapravo svojom identifikacijom vode na pogrešan trag – Sonatu br. 1, op. 80 započeo je 1938. i završio ju nakon što je Sonata br. 2, op. 94 već bila objavljena. Sonate za violinu pisane su za Davida Oistrakha, jednog od najvažnijih violinista 20. stoljeća, a prvi je put Prva sonata za violinu i klavir u f-molu, op. 80 izvedena 1946. kada je uz Oistrakha svirao Lev Oborin u Velikoj dvorani Konzervatorija u Moskvi. Tom je prilikom Prokofjev osobno davao upute glazbenicima, prema kojima su trebali zvučati kao „vjetar što puše grobljem.” Oistrakh je rekao kako se „ništa slično napisano za violinu nigdje u svijetu ne može izjednačiti s ljepotom i dubinom ovog djela”. Prema riječima Prokofjeva „prvi stavak je ozbiljnog karaktera i predstavlja svojevrstan produženi uvod za drugi stavak, sonatni Allegro koji je energičan, snažan, turbulentan, ali ima raspjevanu, široku drugu temu. Treći stavak je spor, plemenit i nježan. Posljednji, četvrti stavak je brz i napisan u složenom, mješovitom ritmu“. Prvu sonatu za violinu i klavir u f-molu, op. 80 Prokofjev je skladao nakon povratka u Sovjetski Savez. Nastajala je kroz razdoblje Drugog svjetskog rata od 1938. do 1946. Bi li mogla biti drugačija osim naglašeno bolna, ozbiljna i mračna, a kroz patnju naroda herojska i prkosna? U četirima gotovo podjednako dugim stavcima je sve što tematikom vežemo uz najveće strahote i stradanja, sve što svojim bogatim emotivnim sadržajem ostavlja bez daha.

Foto & Video galerija