GUSLAČ OD MARCIPANAStjepan Tomaš
Gostovanje Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku
Velika obiteljska priča, ali i priča o umjetničkom putu osječkog violiniste – virtuoza i skladatelja Franje Krežme, roman književnika Stjepana Tomaša prerastao je u veliku ansambl predstavu koja je kroz kazivanje o umjetniku iznjedrila osječku priču, ali i onu univerzalnu, umjetničku koja ne poznaje granice, ni toponime, koja je u posjedu cjelokupnog čovječanstva. Dramatizaciju Marijane Fumić režirala je uvijek dojmljiva Dora Ruždjak Podolski čija pronicavost i tankoćutnost istodobno jamči uvjerljivost i suštinsku bol spoznaje o ljudima koji gotovo nikad nisu proroci u vlastitim sredinama, o genijalcima čiju veličinu ljudi spoznaju tek kad zađu onkraj smrti.
Predstava traje oko dva sata.
Hrvatski violinist, virtuoz i skladatelj rodio se u Osijeku, 4. rujna 1862. Violinu je učio u Zagrebu, kod Eisenhutha, a zatim i na Bečkom konzervatoriju (od 1871.), gdje je 1875. diplomirao s izvrsnim uspjehom. Kako to već biva s majstorima umijeća, Krežma je prvi javni nastup imao u dobi od osam godina, dok je skladati počeo kad mu je bilo samo devet godina. Nakon stjecanja diplome je sa sestrom Ankom održavao koncerte u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Češkoj i Mađarskoj. 1879. postaje koncertni majstor u orkestru Benjamina Bilsea, odnosno u orkestru koji će kasnije stasati i izrasti u Berlinsku filharmoniju. Tijekom jedne od turneja je umro od upale mozga (neki izvori navode upalu uha) u dobi od devetnaest godina, 15. lipnja 1881. u Frankfurtu na Majni. Tri godine kasnije, njegovi posmrtni ostaci preneseni su na zagrebački Mirogoj.
Do danas je sačuvan malen broj njegovih skladbi prožetih virtuoznim elementima, odnosno jedna simfonija, 3 uvertire, nekoliko orkestralnih koračnica i plesova, skladbe za violinu, gudački kvarteti, zborovi i solo pjesme. Velik dio njegove ostavštine je, naime, uništen u požaru koji je poharao kuću njegovih roditelja.
Hrvatski, slavonski i osječki književnik rodio se u Novoj Bukovici pokraj Slatine drugoga dana siječnja 1947. Studij ga odvodi u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu 1970. diplomirao jugoslavistiku i komparativnu književnost. Književnom pozivu se odaziva 1971., kad započinje i njegov rad u prosvjeti, u ulozi profesora hrvatskog jezika.
Već prvom knjigom, zbirkom kratkih proznih tekstova pod naslovom Sveti bunar (1972.) književnoj publici se predstavio kao pripadnik naraštaja fantastičara, no kasnijim, nagrađivanim djelima na površinu isplivava njegovo nagnuće prema biografskoj i povijesnoj tematici. Iz tog tematskog okvira svakako je važno istaknuti Anđele na vrhu igle (1993.), zbirku pripovijetki u kojoj svaka kratka proza predstavlja jedno stoljeće hrvatske povijesti. Tu je i roman Zlatousti iz 1993. koji poput kolaža fikcije, biografske i dokumentarne građe te apokrifne dnevnike kazuje život J. J. Strossmayera, kao i roman Guslač od marcipana (2004.) kojim arhivski dokumentirano prati posljednjih trinaest godina života violinskog virtuoza Franje Krežme. Uz činjenicu da se Tomaš iskazao i dokazao kao sjajan pisac za mlade kojima je posvetio šest svojih djela te da je njegov rad 1978. ovjenčan Nagradom Grigor Vitez, svakako treba spomenuti njegovu trajnu povezanost sa slavonsko-baranjskim kulturološkim kontekstom kojemu posvećuje nekoliko svojih, sjajnih djela (Građani u prvom koljenu, Smrtna ura, Židovski spomenik). Značajan, stilski dojmljiv dio njegova opusa predstavljaju prozna djela tematski posvećena Domovinskom ratu: Odnekud dolaze sanjari (Nagrada Gjalski, 2001.), Srpski bog Mars (1995.) i Moj tata spava s anđelima (1992.).
Stjepan Tomaš piše i drame prema motivima svojih proza. Djela su mu prevedena na njemački, talijanski, mađarski, slovački, slovenski, makedonski i esperanto, uvršten je u nekoliko antologija.
Živi i radi u Osijeku.
„Na svijetu ne postoji čovjek koji bi bio pusti proizvod slučaja. Ono što čovjek postane, koliko u dobrom, toliko i u lošem smislu, ni u kom slučaju ne može zahvaliti samo sebi: on je bezuvjetno jedna od karičica u lancu naraštaja i jedino ga se tako može shvatiti i protumačiti. Niti događanja morala bih stoga posve razmotati i zahvatiti dublje u prošlost. (…) Sve je to vezano uz određene događaje koji danas već pripadaju povijesti, no njihovi tragovi u nama još nisu izblijedjeli. (…)
Ipak, sve te razne uspomene imaju nešto zajedničko. Tko može nakon (__) godina života sa sigurnošću ustvrditi da smo stvari doživljavali baš tako, a ne drukčije? Prošlo se miješa sa sadašnjim i vrlo je teško probiti se do te daleke prošlosti, a da se pritom ne spotaknemo na bliže slojeve uspomena koje posredno reproduciraju prijašnje dojmove. Mnogo je toga u međuvremenu prikupljeno iz drugih izvora: slika, pričanja i objašnjenja. Moramo se stoga probijati kroz raznorodne slojeve svijesti i gotovo je nemoguće ispod svih tih nadgradnji osloboditi izvornu uspomenu i jasno razlučiti što je to čovjek stvarno vidio i doživio, a što je naknadno u mislima dodano.“ (Vilma Vukelić: „Tragovi prošlosti“)
Pa, ako se ovo odnosi na život svakog čovjeka – na moj – na Vaš, kako onda pristupiti scenskom oživotvorenju Franje Krežme, umjetnika koji se rodio prije točno 160 godina i tragično okončao ne navršivši niti devetnaest godina?!
Usudim li se staviti mu u usta vlastite riječi – propustiti ih kroz tijelo glumca – poslati ih preko četvrtog zida?
Usudim se, naravno da se usudim – to mi je, uostalom i zadaća: napiši dramski tekst koji će redatelj režirati, a glumci izvesti.
No ovoga puta, redateljica Dora Ruždjak i ja odlučile smo se na drugačiji pristup materijalu. Odlučile smo se iskoristiti sinergiju i energiju osječkog ansambla i prepustile se nastajanju tijekom stvaranja (jel’ to jedno te isto?): prošlo se miješa sa sadašnjim; glumac je istovremeno i osoba i dramsko lice (i On i Onaj Drugi) i nemoguće je jasno razlučiti što je to stvarno vidio i doživio, a što je naknadno u mislima dodano. Predstava se istovremeno stvara i stvorena je – nastaje i nastala je – baš poput uspomena.
Da, satkana je sva od uspomena „svjedoka vremena“ – prikupljena iz slika, pričanja i objašnjenja i smještena u posljednje sate života jednog genijalnog mladog umjetnika – u klinički rečeno: delirij, romantičarski rečeno: snoviđenje.
Naša je predstava nastala od (varljivih) dječjih uspomena Jagode Truhelke, Antonije Kassowitz-Cvijić i Milana Šenoe; panegiričkih zapisa Franje Kuhača, suzdržanih sjećanja Izidora Kršnjavoga i Josipa Jurja Strossmayera – oni su kroničari života druge polovice 19. stoljeća, sudruzi i suvremenici Franje Krežme, ali istovremeno i protagonisti predstave o Franji Krežmi. Istovremeni u povijesti i u suvremenosti. Prisutni Tada i Sada.
No to su samo riječi iz starih knjiga i novina, ali ono što nam je genijalni dječak Franjo Krežma, krenuvši iz svog rodnog Osijeka na put u nepovrat, ostavio u zalog jest njegova glazba. Živa i nepatvorena. Treba je samo – slušati…
Kanal Ri – Osječka predstava Guslač od marcipana gostuje u Zajcu
Culturenet.hr – Velika ansambl predstava o hrvatskom Paganiniju gostuje u ‘Zajcu’
Moja Rijeka – Predstava „Guslač od marcipana; Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata“
Burin – “GUSLAČ OD MARCIPANA”: u riječkom kazalištu predstava o hrvatskom Paganiniju
HRT Radio Rijeka – Predstava osječkog HNK “Guslač od marcipana” gostuje u Rijeci
Novi list – U Zajcu velika ansambl-predstava o hrvatskom Paganiniju
