JESUS CHRIST SUPERSTAR
Tim Rice – Andrew Lloyd Webber

Rock-opera
Dirigent:
Dinko Appelt
Redatelj:
Damir Lončar
Koreograf:
Scenograf i oblikovatelj svjetla:
Ivo Knezović
Kostimografkinja:
Mirjana Zagorec
Oblikovatelj tona:
Igor Pauk
Autor video projekcija:
Ivan Zadro
Asistentica redatelja:
Dora Balog
Asistent oblikovatelja svjetla:
Anđelko Kos
Asistentica kostimografkinje:
Eva Karakaš
Asistenti koreografa:
Tina Vrtar Stipić / Mladen Mordej Vučković
Koncertna majstorica:
Melita Šafran
Uloge:
Jesus (11.5. ): Filip Hozjak
Jesus (12.5. ): Đani Stipaničev
Judas (11.5. ): Ervin Baučić
Judas (12.5. ): Fabijan Pavao Medvešek
Mary Magdalene (11.5. ): Renata Sabljak
Mary Magdalene (12.5. ): Vanda Winter
Pilate (11.5. ): Dražen Bratulić
Pilate (12.5. ): Igor Drvenkar
Caiaphas (11.5. ): Adalbert Turner
Caiaphas (12.5. ): Siniša Štork
Annas: Jan Kovačić
King Herod (11.5. ): Fabijan Pavao Medvešek
King Herod (12.5. ): Dražen Bratulić
Peter: Dino Antonić
Simon (11.5. ): Neven Stipčić
Simon (12.5. ): Vjekoslav Vostrel
Izvodi:
Orkestar, zbor i balet Kazališta Komedija
Inspicijent:
Zlatko Kelnerić
Fotografkinja:
Ines Novković

Gostovanje Zagrebačkoga gradskog kazališta “Komedija”

U suradnji s “The Really Useful Group Ltd.”

 

“Jesus Christ Superstar” govori o posljednjih sedam dana života Isusa iz Nazareta: osobita pozornost posvećena je odnosu običnih ljudi prema Isusu i prema događajima oko njega, pri čemu su dva glavna predstavnika tih odnosa Juda (okreće se od svojega učitelja i postaje izdajnikom) i Marija Magdalena (obraćena grešnica koja u Isusa ima neograničeno povjerenje). Tu su još i Pilat (ustuknut će pred svjetinom i osuditi Isusa, premda ne vidi nikakve njegove krivice), Petar (Isusa će tri puta zanijekati), kralj Herod (razočaran i bijesan jer mu Isus nije pokazao ni jedno od čuda o kojima je slušao) i drugi. Narod koji okružuje Isusa, slavi ga, poziva ga da ga liječi ili da mu bude vođa; kad ga ugleda uhićena i pretučena, okrene se protiv njega, izruguje mu se i traži da ga se raspne.

Suvremeni Broadway ili londonski West End ne bi bili to što jesu bez skladatelja Andrewa Lloyda Webbera (“Evita”, “Mačke”, “Fantom u operi”, “Bulevar sumraka”, “Zviždanje niz vjetar”…) i tekstopisca Tima Ricea (“Evita”, “Šah”, Disneyevi “Ljepotica i zvijer” i “Kralj lavova”…). Njihov “Jesus Christ Superstar” jedno je od najpoznatijih i najkvalitetnijih suvremenih glazbeno-scenskih djela, koje je dosad prikazano u više od dvadeset zemalja svijeta i vidjelo ga je više od pet milijuna ljudi.

 

NAGRADE:

Medijska nagrada tjednika STORY – STORY HALL OF FAME za najbolju predstavu 2019. godine

Nagrada hrvatskoga glumišta 2020. za najbolju predstavu u cjelini u kategoriji Opereta / Mjuzikl

Nagrada hrvatskoga glumišta 2020. ERVINU BAUČIĆU za ulogu Jude – najbolja muška uloga u kategoriji Opereta / Mjuzikl;

Nagrada hrvatskoga glumišta 2020. IVI KNEZOVIĆU za scenografiju u kategoriji Opereta / Mjuzikl

 

Hrvatska se može pohvaliti verzijom koja je na vrhunskoj svjetskoj razini (…)

Skladatelj Andrew Lloyd Webber i tekstopisac Time Rice svijetu su ostavili jedno od najboljih i najljepših glazbenih djela, a tim Kazališta Komedija, pod dirigentskom palicom maestra Dinka Appelta i redateljskom Damira Lončara, napravio je uprizorenje vrijedno naklona do poda.

Maestralne vokalne izvedbe (…) podizale su energiju, izazivale euforiju i oduševljenje, donosile osmijeh i suze na lica publike.

Sven Stažić, Start

 

Redatelj Damir Lončar uz dirigenta Dinka Appelta fantastično je prenio izvedbu kakvu smatramo da se može vidjeti samo na Broadway pozornici.

Osim glazbene izmjene rocka, klasike i gospel žanra, zborskih i solističkih pjevanja, mjuzikl definitivno očarava publiku svojom scenografijom i kostimima.

Nives Kojić, USK

 

Predstava traje oko 2 sata i 10 minuta, izvodi se s jednom pauzom.

Predstava se izvodi na engleskom jeziku, bez prijevoda.

„Željeli smo se prvenstveno pozabaviti dramskom stranom priče, a ne teološkom“, rekao je o svom djelu Jesus Christ Superstar skladatelj Andrew Lloyd Webber. Buduća velika uspješnica o posljednjim danima Isusova života nije odmah zaživjela onako kako su zamislili autori, Lloyd Webber i libretist Tim Rice: Kada su je napisali, 1970., nitko u Londonu nije bio spreman postaviti njihovu rock-operu – o Isusu. Autori su k tomu bili još mladi. Loyd Webber (1948.; prije sir, danas Lord Lloyd-Webber) i Rice (1944.; danas sir Tim Rice), imali su iza sebe već biblijski pop-mjuzikl Josip i njegov čudesno obojen kaput iz snova, no on se nije izvodio scenski. Kako nisu uspjeli osigurati produkciju u kazalištu, djelo su snimili, kao konceptualni dvostruki rock-album, 1970. Poslije su priznali da to i nije bilo tako loše, jer išlo je brže, preskočili su pisanje punog scenarija i nanizali pjesme, što je ispalo „rokerskije“ i „energičnije“. Album se pokazao iznimno uspješnim (iako ga je BBC proglasio „svetogrđem“) i osvojio top-ljestvice u SAD-u, gdje su počele i neautorizirane inscenacije, zatim službena koncertna turneja i, krajem 1971., produkcija na Broadwayu, u režiji Toma O’Horgana. Brodvejska produkcija nije naišla na najbolje kritike, a Lloydu Webberu nije se uopće svidjela (nazvao ju je „drskom i vulgarnom“), no trajala je i dobila nominacije za nagradu „Tony“, a uslijedila je londonska verzija koja je igrala 8 godina – nakon čega Jesus Christ Superstar gotovo pa više ne silazi sa svjetskih pozornica. Njime je počela i tzv. „britanska invazija“ na Broadway, a Lloyd Webber i Rice nastavit će uspješnu suradnju Evitom te će i odvojeno pisati uspješnice, Lloyd Webber, primjerice, Fantoma u operi, Mačke i Rekvijem, a Tim Rice, s Eltonom Johnom, Aidu i Kralja Lavova.

Donekle zasnovan na posljednjem tjednu Isusova života, odnosno na Riceovoj verziji onoga što se zna o tjednu od Cvjetnice do Isusova raspeća, Jesus Christ Superstar u startu je bio osuđen na komentare i kontroverze, ili možda baš tako osmišljen da ih izazove. Već je smještanje tako važne teme u popularno-glazbeni kontekst mnogima bio problem, znak profanizacije, no danas se više ne očekuje da se vjerske teme obrađuju isključivo uz glazbu Bachove kompleksnosti (a sveprisutni engleski jezik kao da nudi razliku između Jesusa u kazalištu i Isusa u vjerskom kontekstu). Ovo djelo, uostalom, nije bilo iskaz vjere kao u pasijama, nego, naglašavali su – jedna priča.

Ono čime je Superstar najviše iznenadio bilo je da Isus u njemu zapravo nije glavni lik, već je to – Juda (doduše, da je njegovo ime u naslovu, djelo bi zacijelo bilo nešto manje popularno). Interes autora za Judu potaknut je stihom Boba Dylana, „Did Judas Iscariot have God on his side?“ Pitajući se je li, dakle, Juda imao Boga na svojoj strani, Time Rice osmislio je humanijeg Judu, sljedbenika koji vidi, ili misli da vidi, ono što drugi ne vide i želi promijeniti stvari. Rice pojašnjava: „logično je da je Juda bio zabrinut za čovjeka kojemu se divio i pridružio, zabrinut da stvari izmiču kontroli. U Bibliji nema nikakve Judine motivacije, osim što je figura zla. A meni se činilo da vjerojatno nije bilo baš tako.“ I njegov je Isus čovjek prepun pitanja i sumnji, na putu da postane superzvijezda, poput današnjih selebritija, tek čovjek od kojega ljudi možda žele previše (te im on kaže „There’s too many of you… There’s too little of me!”).

Komentare su izazivali i suvremeni Riceov rječnik, glazbeno šarenilo, lik Marije Magdalene (i implikacije o njezinoj vezi s Isusom), okrivljavanje Židova, a oslobađanje Poncija Pilata od krivnje, no neke je skupine posebno zasmetalo što Jesus Christ ne pokazuje što je bilo poslije, odnosno, završava s razapinjanjem. Lloyd Webber je pojasnio da Superstar nije nikada ni trebao biti priča o uskrsnuću, niti išta više o pogleda na posljednjih sedam dana Kristova života jer to je „prekrasna priča“ i nudila im je upravo onu dramsku podlogu koju su trebali, a Tim Rice da „ne gledamo Krista kao Boga, nego kao pravog čovjeka na pravome mjestu u pravo vrijeme.“ Uza sve kontroverze, „opušteniji“ pristup poznatim motivima, uz suvremenu glazbu, djelu je priskrbio trajnu, i uvijek novu, publiku, kao i ekranizaciju u režiji Normana Jewisona, 1973. (još je jedna verzija snimljena 1999. ), koju je pogledao i Papa Pavao VI., a Vatikanski je radio još 1971. emitirao cijeli album. Unatoč prigovorima o kiču i nezgrapnostima, publika je prepoznala hrabrost drukčijeg pristupa – i zarazne melodije.

Tematske kontroverze ne bi bile dovoljne za dugovječnost Superstara bez glazbe koja sve te elemente nosi. Prvo veliko djelo Lloyda Webbera spojilo je „sve“: rock i klasiku, zborove i muške falsete, ozbiljan nastavak slijeda rock-mjuzikla koji su netom prije počeli Tommy, Kosa, Godspell. Jesus Christ se navodno svidio i Dmitriju Šostakoviču, koji je to rekao skladateljevu bratu, violončelistu Julianu, dodavši da bi i on možda bio tako skladao da je, nekoć, smio.

Kompleksne vokalne dionice Superstara i danas privlače raznolike pjevače – u mjuziklima i rock-operama često se susreću pjevači raznolikih iskustava, od klasično obrazovanih pjevača, glumaca koji pjevaju, do rokera žešćeg izričaja i onih više mediteranskog tipa. Na izvornom je albumu Isusa pjevao Ian Gillan iz grupe Deep Purple, na izvedbi uživo za američku postaju NBC 2018. godine pjevao ga je pop-soul pjevač John Legend – a 1972. u Beogradu Zlatko Pejaković, dok Heroda pjevaju i Alice Cooper i Jacques Houdek.

Na naslovnu pjesmu, gotovo stadionsku himnu, ali za zbor, čeka se dugo, do scene razapinjanja. Slušatelj je nagrađen što prošao cijeli put, no i tada zbor ne slavi Isusa mirno, već dodaje pitanje („misliš li da si onaj za kojega kažu da jesi?“). Lloyd Webber tvrdi da mu je pjesma „došla“ na ulici te je utrčao u restoran pored kojega je prolazio i zamolio za papir, kako bi zapisao temu, no dali su mu tek ubrus pa je pisao po njemu. Drugdje pak čujemo i pop-hippie melodije u 5/4 mjeri koje prelaze u orkestralni trans, stravinskijevske ritmove u sceni suđenja, tragove Prokofjeva ili Pendereckog među „zeppelinovskim“ zvucima, snažne gitare i funky basove te pravu kabaretsku numeru, ragtime rugalicu Kralja Heroda (inače obradu pjesme koju su autori prije bili ponudili za Eurovizijsko natjecanje), s pamtljivim stihom o hodanju po vodi: „prove to me that you’re no fool, walk across my swimming pool.“ Rock-balada Gethsemane traži pak prave rock-vriske i donosi temu koju je kritičar William Mann opisao kao unuku Barberovog Adagia. Ista tema vraća se u završnoj, orkestralnoj numeri, stavku Ivan 19:41 („Na mjestu gdje Isus bijaše raspet bijaše jedan vrt, i u tom vrtu jedan potpuno nov grob gdje nikad nitko ne bijaše položen.“), iznenađujuće očišćena od dodatne buke, ali i od glasova, kao melodijska sublimacija, konačno smirenje nakon dugih napetosti.

Od 1971. skladatelj lord Andrew Lloyd Webber i tekstopisac sir Tim Rice su na najslavnijim kazališnim pozornicama, njihova glazba i stihovi formula su za neke od najuspješnijih mjuzikla svih vremena! Suvremeni Broadway ili londonski West End ne bi bili to što jesu bez skladatelja Andrewa Lloyda Webbera („Evita”, „Mačke”, „Fantom u operi”, „Bulevar sumraka”, „Zviždanje niz vjetar”…) i tekstopisca Tima Ricea („Evita”, „Šah”, Disneyjevi „Ljepotica i zvijer” i „Kralj lavova”…). Priča je započela prije pedesetak godina.

Slavni dvojac upoznao se 60-ih godina, bili su u svojim dvadesetima kada su napisali mjuzikl „Jesus Christ Superstar“ u želji da unesu rock’n’roll energiju na kazališnu pozornicu. Znali su da žele stvarati inspirirani biblijskom temom, pa su došli na ideju da se priča ispriča s gledišta Jude Iškariotskog. Smatrali su da Juda nije apsolutno zlo i da za njegova djela postoji dublja motivacija. Rock-opera dramska je, a ne teološka priča o posljednjem tjednu života Isusa Krista u kojoj je glavni lik zapravo Juda, započinje pripremom za dolazak Isusa i njegovih apostola u Jeruzalem, a završava raspećem.

Najprije su njihovu ideju kazališni producenti odbili, ali je njihov mjuzikl kao revolucionarni dvostruki album izdala diskografska kuća Decca. Snimali su u studiju u Ujedinjenom Kraljevstvu preko 400 sati. Album je objavljen u Engleskoj u rujnu 1970. godine. Tjedan dana kasnije nakon što je izašao u SAD-u, uslijedio je golemi međunarodni uspjeh. Prva pjesma s albuma „Superstar“ prodavana je kao singl, zauzela je prva mjesta u brojnim zemljama svijeta pozicioniravši se iznad Elvisa i Led Zeppelina, a 1971. bila je 27. na Billboardovoj listi 100 najboljih pjesama te godine, prije primjerice Tine Turner i Ikea ili Carpentersa. Album se na američkoj Billboardovoj ljestvici popeo do broja 1! Postao je najprodavaniji album pretekavši velika imena kao što su Rolling Stonesi, Led Zeppelin, John Lennon i Santana. Uskoro je započela koncertna turneja diljem SAD-a na 54 lokacije i 74 nastupa oborivši rekorde posjećenosti. U čuvenom Hollywood Bowlu u Los Angelesu rasprodali su dvije večeri.

„Jesus Christ Superstar“ postavljen je prvi put 12. listopada 1971. u Kazalištu „Mark Hellinger“ na Broadwayu. Režirao ga je Tom O’Horgan. Do tada je dvostruki album prodan u više od 3,5 milijuna primjeraka što je garantiralo uspjeh predstavi, kojom Tim ni Andrew nisu bili zadovoljni. Produkcija koja je ubrzo uslijedila na West Endu bila je mnogo uspješnija od brodvejske, živjela je osam godina na pozornici i postala najdugovječniji mjuzikl u Londonu onog vremena.

Paralelno se javljala i ideja o snimanju filma. Redatelj Norman Jewison sastao se s Timom i Andrewom, oni su poslali scenarij i novu skladbu za film. U lutanjima Izraelom s walkmanom na ušima, Jewison je došao do ideje kako snimiti film. Filmska adaptacija u kinima je bila od 15. kolovoza 1973. i zaradila je više od 24.500,000 dolara diljem svijeta. Film je imao šest nominacija za Zlatni globus za najbolji film, za najboljeg glumca, za najbolju glumicu i za najboljeg debitanta, bio je nominiran za Oscara za najbolje adaptiranu glazbu. I tu nije kraj uprizorenjima diljem svijeta, snimkama, nagradama, uvijek novim interpretacijama najvećih glazbenih i glumačkih zvijezdi, „Jesus Christ Superstar“ nastavio je svoj umjetnički put osvajajući publiku i dalje.

 

Priredila Andrea Labik

Foto & Video galerija