U AGONIJIMiroslav Krleža
Gostovanje Kazališta Hotel Bulić
Kazalište Hotel Bulić produciralo je dramu U agoniji, najizvođeniji i kritički najbolje ocijenjen Krležin dramski tekst. Fokus interesa postavljen je na istraživanje, novo iščitavanje i interpretaciju u relaciji sa suvremenim kontekstom i razumijevanjima koja nam ona nude danas. Kazalište Hotel Bulić otvora prostor za rad na novim glumačkim tehnikama, istraživanjima glumačkog kazališta i osiguravanje prostora za drugačije, eksperimentalne, hibridne i progresivne izvedbene prakse. Dramski tekst tek je polazište koje daje temeljni okvir za samu predstavu kao konačni ishod, no važan segment rada i temeljni interes postavljen je upravo na proces stvaranja u kojem je jedna od temeljnih strategija ali i sam cilj participativan pristup i aktivan angažman svih kreativnih stvaraoca uključenih u proces. U ovom projektu fokusirani smo lik Laure Lenbach, njenu važnost u književnom, kazališnom , ali i društvenom smislu. Laura Lenbach proglašena je psihološki najdubljom i najtragičnijom osobom u cjelokupnoj Krležinoj dramatici. Senka Bulić se i u svojoj glumačkoj i u redateljskoj karijeri bavila interpretacijom brojnih snažnih, tragičnih heroina, od antičkih do suvremenih heroina. Fokusiranjem na slojevitost i tragičnost Laure Lenbach nastavlja istraživanje pozicije ženskog lika u kazališnoj formi, ali i u različitim društvenim konstelacijama.
Troje likova tijekom jedne noći kojom vlada velika intenzitet vremena, odnosa i događaja. Žena u krugu dva muškarca, dva samoubojstva, likovi koji trpe neki oblik izdaje ili samoizdaje. U Krležinim ‘okrutnim povijestima’ ljubavnih trokuta, melodramatskih pozadina i zapleta, čije je ime ovdje propali brak, propada se uvijek od iste ‘korupcije’ – beskarakternosti, bešćutnosti, oportunizma, manjkavosti. U središtu trokuta, Laura čeka svoje ispunjenje iluzije i lakoće života. Sudar muškoga i ženskog principa nije oko pitanja tko je kriv po pravnim, a tko po moralnim aspektima. I tako, “Tko već nije digao ruke na ženu!”, reći će Križovec braneći Lenbacha. Prava dramska napetost, koja će eruptirati te noći, manje ide od ruke uigrane muške korupcije. Ona izbija iz samog Laurinog dramskog lika viđenog kao stalnog mjesta presijecanja njezina vlastita diskursa i diskursa drugih o njoj. U tom srazu Laura se ne uspijeva odrediti ni društveno, ni rodno „…tko može sve da shvati i tko može reći: ja sam taj i taj, ja znadem da sam to ja i da je to to, a ono da je ono (…)”. Niti je sposobna sama prepoznati pravo i duboko nasilje koje se u drami zbiva nad njom. A to se nasilje zbiva manje zato što je dominantni muški diskurs silom objektivizira i sravnjuje sa stereotipima, ili uslijed “trgovačkih veriga sramotnih društvenih zakona”, već se u svoj svojoj dubini i snazi profilira u nasilje prema samoj sebi. Za Lauru, upravo to nasilje doseže potreban prag tragičnosti. Njegov je izvor u konstitutivnom impulsu njezina karaktera zbog kojeg postaje samoj sebi najači protivnik i koji kao neku vrstu upozorenja vidimo i mi, kao gledatelji. Koji je vodi da ne razlikuje poredak realiteta od vlastite projekcije i iluzije, što je tragičnom neizbježnošću dovodi do točke frontalnog sudara. Sve je u njenom životu iluzija, a realno je konstituirano kao praznina čija se jeza može izbjeći samo stvaranjem fantazija. Zato Laura, poput Hedde, stalno čezne za kakvim ‘pravim junacima’, drugačijim svjetovima. Nemogućnost njezinog svijeta težnji, želja, projekcija, i sve fantazije za koje nema baš nikakvog jamca u realnom, za nju je nesnošljiva. Zato jedna „jedina misao bije u njenoj svijesti kao najintenzivnija glavobolja: da padne zavjesa“. Zato, pucanj na kraju.
