Melankolična komedija uspješne dramatičarke Dore Delbianco postavlja se, u koprodukciji, na pozornicama riječkog „Zajca” i Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula u režiji Vite Taufera. Premijera punokrvne ansambl-predstave s galerijom obično-neobičnih likova u njezinoj rodnoj Puli bila je upješno izvedena 16. veljače, a u Rijeci već u subotu 26. veljače. Dramu „Kad je stao svijet” nagradilo je 2016. godine Ministarstvo kulture Republike Hrvatske „Marinom Držićem”, nagradom za najbolje dramsko djelo. Pod istim naslovom izdana je i njezina knjiga od šest drama 2017. godine. Teatrologinja i urednica knjige Jelena Lužina piše kako je dramsko pismo Dore Delbianco „precizno, uz besprijekoran, nedvosmislen diskurs, impregnirano nepojmljivo zdravim humorom, smješnijim od Ionesca, bizarnijim od Becketta”.
Na koji se sve način poremeti ravnoteža svijeta odlaskom „samo” jednog čovjeka? Život ide dalje? Ili stane svijet? Zajedno s čitavom političkom elitom? Kako iz realističnih situacija proizlaze duhoviti dijalozi i nastaje komedijski prizvuk groteske, farse i satire? Kakvi su likovi koji nas i zabavljaju i ocrtavaju anomalije našeg društva?
S nagrađivanom hrvatskom dramatičarkom, dramaturginjom i scenaristicom Dorom Delbianco porazgovarali smo i o češkom humoru obojanom tugom, ironiji i marginalnim likovima čiji su životi odjednom pod svjetlom reflektora, o hijerarhiji vlasti kroz vertikalu društvene moći i o jekama taština onih koji zapravo traže ljubav, o onima koje pogoni tuđa bol, o nenadoknadivosti gubitka voljenih te o užitku pisanja i stvaranja…
Autorica ste drame koja je osvojila Nagradu „Marin Držić” i upravo je na svoje pozornice postavljaju Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište u Puli. Kakav je osjećaj, koliko vam to znači, biti domaća i biti nagrađena autorica čije se djelo postavlja na scene kazališta i to ne bilo kojih?
Toliko sam sretna i ispunjena, sve se čini kao neki san. Osjećam snažnu pripadnost Puli i uvijek se s jednakom ljubavlju vraćam u svoj grad. To da će moja drama svoju praizvedbu imati baš tamo, izuzetno me veseli jer to znači da će je moći vidjeti mnogo meni bliskih i dragih ljudi. Riječko kazalište oduvijek cijenim i zbilja obožavam vaš glumački ansambl koji je sastavljen od tako predanih, kreativnih i jedinstvenih umjetnika. Oni su me, uz gostujuće Niku Ivančić, Irenu Terezu Prpić i Svena Šestaka, u ovom procesu podsjetili zašto toliko volim kazalište. Sve u svemu, zahvalna sam i uzbuđena.
Kako je surađivati s kreativnim timom predstave i u kojoj mjeri surađujete?
Dolazila sam na prve čitaće probe, zajedno smo kratili pojedine prizore i pisali sve ono novo što je trebalo. Razgovarali smo o atmosferi komada, ritmu, motivaciji likova i kontekstu svakog prizora. Bilo mi je inspirativno i ugodno, to je jedna od onih rijetkih suradnji o kojoj zbilja mogu reći samo lijepo. Jedva čekam pogledati generalke i izvedbe.
Kako to da se u drami pojavljuju baš češki veleposlanik i predsjednik Češke? Postoji li neka veza s Češkom ili je to mogla biti bilo koja zemlja?
Češka mi je bliska po tipu humora u njihovim komedijama, kroz njene filmske i književne autore. Volim ironiju, humor obojan tugom, marginalne likove čiji su životi odjednom pod svjetlom reflektora. Istovremeno, htjela sam istaknuti neku zemlju koja nije u prvim redovima svjetske politike, koju vrlo često podcjenjujemo ili zanemarujemo i u svakodnevnom političkom diskursu.
Lokalno, svjetsko, istina, laži, ljubav, obitelj, smrt, politika, intimno, javno. Sve je to u vašoj zbilji neopterećeno moguće. Sjećate li se osjećaja i tijeka misli dok su dijalozi likova stvarali sve te situacije na vašem papiru?
Sjećam se da sam razmišljala o tome kako bih jednom voljela napisati tekst neopterećena brojem likova, praktičnošću scena, modalitetom eventualne izvedbe i time je li nešto uopće moguće postaviti i pod kojim uvjetima. Uz svojevrsni domino efekt, maštala sam i nadograđivala dramu pa tako od malene intimne, stigla do razgranate i isprepletene raznim figurama političkog i društvenog života. Lijep je osjećaj dati si slobodu. Nadam se da ću svakim tekstom taj prostor osvajati dublje i hrabrije.
Kako je pak gledati likove iz svojeg kreativnog pera kako oživljavaju pred vama u nečijem tuđem viđenju? Pritom, čega vas je strah, što priželjkujete, na čemu inzistirate, što obožavate?
To je najsnažnija moguća motivacija, igranje teksta ultimativna je gratifikacija za sav trud i usamljeni rad. Vidjeti svoj tekst na sceni ili na ekranu, neponovljivo je iskustvo. U tim trenucima zaboravljate na sve muke i sva ona bolna odbijanja koja ste prošli putem. Nije me ničega strah u tom smislu. Bojim se bolesti bližnjih i nekih sličnih teških tema, ali u vezi pisanja nemam strahova. To je nekako ostalo iza mene, u mladosti. Sve čega se bojite, dogodi se i onda živite opuštenije.
Što vas u vašem poslu dramaturginje i autorice najviše zabavlja?
Zabavlja me doživjeti glumačko stvaranje na sceni, biti njihova prva publika kada radim kao dramaturginja i oko iz mraka koje ih prati od prve probe pa do premijere ili neke kasnije izvedbe. Volim biti netko tko će pratiti proces, pomalo izvana, i biti oslonac redatelju i glumcima, u mjeri u kojoj je to moguće. Kao autoricu najviše me zabavlja vidjeti razne interpretacije mojih tekstova i sve ono kreativno što su u ljudima koji se njima bave potaknuli.
Koje vas teme zaokupljaju kao autoricu?
Zaokuplja me tema izdaje od strane najbližih. Vječna potraga za bliskošću onih koji ne znaju voljeti. Vjerujem da, kada smo lišeni sposobnosti utjecati dobro na druge ljude, imat ćemo potrebu na njih utjecati loše. Postat ćemo im važni kroz destrukciju, kada ne možemo konstruktivnim putem. Uvijek je zanimljivo propitivati neke apsolutne vrijednosti, naša očekivanja u svemu tome i razočaranja koja neminovno slijede. Volim pisati o ljudima koji su slabi, koji ne izdaju samo druge već i sebe.
Broj ženskih likova u drami „Kad je stao svijet” upola je manji od muških. Na dobrom smo putu 14 / 7, prije bi razlika bila daleko veća. Pazite li na to ili jednostavno određujete lik prema potrebi situacije i onoga što želite istaknuti?
Pišem većinom prema situaciji, naravno, kada nije naručen tekst u kojem je sve već zadano. Kada imam slobodu, puštam da mi sve to diktira sadržaj drame. Pa ipak, dugogodišnjim radom u kazališnoj praksi, duboko sam osvijestila koliko je ženama na sceni i oko nje teže pa me to sigurno i potaklo da više o njima pišem.
Veleposlanik, predsjednik, ministar unutarnjih poslova, ravnatelj policije, inspektor, pjesnik, novinari, beskućnici, dva sina i jedna žena, pokojnik… Koja priča spaja sve te likove? Što se iza toliko politike, crkve i policije zapravo skriva?
Željela sam raspisati dramu, opisujući hijerarhiju vlasti, kroz vertikalu društvene moći. Zbog toga toliko likova i u tim relacijama. Što se više uspinjete, očekivali biste veću odgovornost i moralnost. Naravno, istina ne može biti udaljenija. I to nije nikakva novost. To je sve već toliko normalno da nas čak nimalo ne iznenađuje. Da odjednom saznamo da je papa nevjernik, da nam je mesar vegetarijanac, a beskućnik vlasnik tri apartmana u Omišu, ne bismo ni trepnuli. Toliko smo navikli na odsutstvo svih vrijednosti, da je to možda tema. Mislim da je ovo drama o toj praznini. Što im je svima zajedničko? To su ljudi praznih utroba i koliko god se histerično utrkivali da ih napune, ne uspijeva im. Traže ljubav i žele da se čuje njihov glas, ali nitko ne bi davao ljubav i slušao. I tako su osuđeni na začarane krugove. Na jeku vlastitih taština.
Koje ste odnose takvim psihološkim profilima obuhvatili u vašoj drami spajajući i političku scenu i intimnu obiteljsku dramu? Što vam je bilo važno pokazati?
Bilo mi je u važno pokazati kako će svaku intimnu bol društveni moćnici izokrenuti u vlastitu korist. Nema bolje vijesti od loše vijesti, novine najviše prodaju mrtvaci i kojekakve morbidne objave. Istovremeno, uz bujanje društvenih mreža, dogodio se perverzan obrat u kojem je zapravo jedino bitno ono što se dogodilo u javnosti. To me podsjeća na onu jednu priču, autora se, nažalost, ne sjećam, u kojoj djevojka postaje ljubomorna na svoj vlastiti avatar na instagramu jer živi neusporedivo bolje nego ona sama. Važnije je nešto objaviti nego doživjeti. Utoliko mi je bilo bitno pisati o medijima i politici, o tome kako se na svaku ranu uvijek nakaleme paraziti i lagodno se hrane tuđom krvi. Tuđa im je bol najkvalitetnije pogonsko gorivo.
Laži i istine, smrt, ljubav, pretvaranje, ljestvice vrijednosti, razine važnosti položaja, titule. Kako jedna melankolična komedija, uz sve nevjerojatno apsurdne situacije kakvima svjedočimo svakodnevno, može pomoći?
Tu sam jako skeptična i teško mi je reći kako mislim da kazalište, pisanje ili čitanje može nekome konkretno pomoći. Čini mi se da bi takva tvrdnja bila nerealna i pretjerana. U svakom slučaju, pisanje ovog teksta pomoglo je meni jer sam neke teške i bolne osjećaje izrazila na ovaj način. S druge strane, sigurno će biti netko kojem će nešto iz ove predstave biti prepoznatljivo i možda će olakšati njegovu osobnu težinu trenutka. Baš poput dobre šetnje uz more ili nekog finog obroka u dobrom društvu. Nikad se ne zna iza kojeg vas ugla čeka nešto lijepo.
Čime se vi u ovoj drami kao autorica smijete i čemu? A što vam izaziva melankoliju?
Smijem se svim kontradikcijama i atipičnim mjestima, smiješne su mi sve stvari koje su krute i koje se podrazumijevaju. Uz uobičajeno, sve ljudske slabosti i mane, smiješni su mi junaci koji žele promijeniti tijek povijesti, a vidiš na njima da ne znaju promijeniti ni žarulju. Melankolija je ton koji mi je blizak, u njemu ima mjesta i za smijeh i za suze. Volim takav pogled na svijet i drame. Svega onog lijepog što sam proživjela sjećam se s melankolijom, to je neki uzvišeni oblik poštivanja prošlosti i čežnje za nezaboravnim trenucima koje ćemo hvatati u budućnosti dok će nam oni kliziti kroz prste u zaborav, nezaustavljivo.
Za kojeg lika u drami navijate, ako želite otkriti?
Za Marinu, ona me kao lik najviše zanima i ljuti, s njom sam najviše povezana. Ona je jedna od onih žena koje imaju ogromnu snagu, a same su sebe osudile na propast. To je ta naučena bespomoćnost, odnosno, neodlučnost koju kasnije skupo platite. Željela je jako puno od života, ulagala u krive odnose, umjesto u sebe i tonula je sve dublje u to živo blato. Iako, najlakše je voditi tuđe živote. Za njih odmah vidimo rješenja, mi bismo to ovako i onako, a kada kod sebe trebamo promijeniti i najmanju naviku, borimo se, najčešće neuspješno, godinama. Blizak mi je i Pavle zbog svog idealizma, Toma jer znam kako boli kad vas ne primjećuju, Olenka zbog svoje nježnosti i vrckavosti, ministrica i inspektor zbog svoje duhovitosti, a Gunek jer tako dobro okreće cijelu igru u svoju korist.
Koja je priča iza priče, koja je to vaša priča potakla nastanak „Kad je stao svijet”?
Smrt moga tate bila je povod za ovaj tekst. Umro je unutar par mjeseci, od teške bolesti, nismo se stigli ni oprostiti. Toliko razgovora nismo vodili, sve te neizgovorene riječi i nakupljena tuga i ljutnja motivirali su me da napišem priču o nenadoknadivosti gubitka. Tada, nakon njegove smrti, često su mi govorili kako život ide dalje. To mi se činilo, ne samo prenaglo, nego i netočno. Vaš svijet nakon gubitka nekog tako bliskog, nikada neće biti isti. Može se, naravno, izgraditi novi svijet na temeljima starog, ali za to treba vremena, ne nastaju svjetovi preko noći. I tako me zanimalo istražiti na koji se sve način poremeti ravnoteža svijeta, odlaskom ˝samo˝ jednog čovjeka.
Koji je to za vas trenutak kada stane svijet?
Za mene je to smrt ili drukčiji gubitak bliske osobe. Prelazak iz jedne etape života u drugu. Takvo nešto predstavlja smrt svega onog što nam je do tada bilo poznato i naše, te smo primorani na ruševinama starog izgraditi neki drugi, novi svijet. Kada vas netko koga volite napusti ili prestane voljeti. Kada vi ostavljate partnere ili prijatelje. Svaki gubitak nekoga tko nam je bio iznimno važan. To su oni trenutci u našoj osobnoj geografiji koji dijele na prije i poslije, one stvari koje nikada ne zaboravljamo.
Za koga je vaša drama „Kad je stao svijet”? S čim biste voljeli da publika nakon predstave odlazi iz kazališta?
Nemam određenu publiku na umu, pisala sam je zbog svojih dubokih potreba i motivacija. Voljela bih da na ovaj ili onaj način dopre do ljudi, da ih zaintrigira, dirne, nasmije, da zaborave na vijesti, režije i kredite te tijekom tih sat i pol utonu u priču.
Umjetnost. Stvarati. Pisati. Čitati. Gledati predstave. Pričati. Što još..? Zašto vam je to bitno i kako uspijevate u cijeloj kombinaciji svih apsurda koji vas snađu svakodnevno?
Trenutno kasnim s ovim tekstom jer smo kod kuće svi četvero imali koronu. Snalazim se, pišem u nekim tihim satima noću, ali navikla sam pisati i uz crtiće i viku. Teško je, u svim tim ulogama koje svakodnevno obavljam, pronaći vremena za sebe kao pisca, ali za to se stvarno borim i ne posustajem. Imam veliku podršku supruga, obitelji, prijatelja, djeca rastu, virusi mutiraju, tako da vjerujem da će doći i vrijeme u kojem ću moći mirno pisati na nekom balkonu, na suncu, uz šalicu kave.
Razgovarala Andrea Labik