Ususret premijeri mjuzikla “Sunset Boulevard” donosimo vam intervju s redateljicom Renatom Carolom Gaticom.
Je li ovo vaš prvi mjuzikl?
„Sunset Boulevard” jest moj prvi mjuzikl.
Postaviti mjuzikl prava je, iskrena i pametna reakcija kazališta prema svojoj publici. Pristupila sam režiranju mjuzikla jer je to nešto što nedostaje u našem repertoaru, jer je to nešto što će hraniti i ansamble i publiku. Kada govorim iz pozicije ravnateljice Hrvatske drame, dužnost nam je slušati potrebu publike. Ne trebamo odgovarati na svaku potrebu niti na sve što bilo tko poželi, ali svakako smo tu da osluškujemo potrebu publike za zabavom i smijehom, nečim što uzdiže duh. Možemo dati nešto što nije isprazan smijeh, dati ono zbog čega će sljedeći dan pjevušiti pjesme iz mjuzikla na putu do posla. Cilj nas kao dramskih umjetnika, kao ravnatelja, jest da postavimo ključna pitanja, da pokrenemo publiku da kao društvo postaje bolje društvo. No, je li to u Rijeci jedini cilj? Do sada, naslijedivši program bivše ravnateljice Jelene Kovačić, ispunila sam taj cilj putem teških tema, analiza društva, zajedničko stremljenje boljem društvu. Baš zato želim pokloniti publici nešto što je kontrapunkt, predstavu koja razveseljava duh i predstavu koja problematizira temu. Baš sam zato sretna što postavljamo mjuzikl.
Kako se različiti ansambli snalaze u zadacima različitima od njihovih profesija? Kako se različitosti nadopunjuju?
Tako ambiciozan projekt u kazalištu koje rijetko postavlja mjuzikle treba režirati netko iz kuće, netko tko poznaje svaki kutak ovog kazališta, sve njegove resurse, tko poznaje sve ansamble, tko ih redovito prati u njihovim projektima, tko se druži s njima, osoba iz kuće koja daje sigurnost da će sve biti dobro. Ovo za njih nije tipični projekt. Svaki od tih ansambala u nekom segmentu nije „doma” – plesači moraju pjevati, pjevači moraju glumiti, glumci moraju pjevati, sve njih prati orkestar u jednom drugačijem žanru itd. Nitko nije posve na svom terenu, pa se vođa projekta mora boriti uz njih, ulijevati im sigurnost. Igor Vlajnić jako je pametno postupio odlučivši da je „Sunset Boulevard” pravi mjuzikl za riječko Kazalište. Odabir tog mjuzikla ima veliku dramsku težinu koju naši glumci mogu uzdići na višu razinu. To jest moj prvi mjuzikl, veliki mi je bio izazov kada sam proučila materijal i razgovarala s maestrom Igorom Vlajnićem, nakon čega se nisam fokusirala na nešto što nemamo, jer jako dobro znam što imamo i vodim se time, odlučila sam snažno držati „Sunset Boulevard” u svojim rukama. Imamo vrhunske profesionalce u svakoj od umjetničkih grana!
Primjerice, mi dramski redatelji uglavnom uživamo u kaotičnom radu, dok su glazbenici jako disciplinirani. Kad se iz dramske perspektive preseliš u rad s glazbenicima, vidiš novi svijet drugačiji od tvog dosadašnjeg. Zajednički rad, rad svih tih različitih ansambala omogućio je da iz svakog od nas izađe ononajbolje. Jedna od najvećih vrijednosti ove institucije je mogućnost vidjeti naše ansamble, koji nemaju puno prilika naći se zajedno na pozornici i zajedno stvarati, ujedinjene za nešto što je toliko teško, a opet toliko lako. Godinama se bavimo teškim i dubokim radom svatko u svojoj profesiji – glumice i glumci ulaze duboko u lik, balerine i baletani rade na perfekciji pokreta, zbor pjeva u operi četiri sata… a sada imamo materijal koji je svima na barem jedan način lak! Toliko nam je lijepo, uživamo u procesu rada jer je „Sunset Boulevard” materijal koji teče između nas, lako se postavlja, uz glazbu dobivamo snažne efekte, probude se osjećaji vrlo brzo, zaista uživamo u radu. S druge strane, puno je ljudi, radimo spektakl, a nemamo osjećaj težine, dapače, osjećamo lakoću i jednostavnost.
Kakav je mjuzikl „Sunset Boulevard”? Zašto vas je osvojio?
To je najdramskiji od svih mjuzikala!
Činjenica je da sam ja Latinoamerikanka i velika emotivka, bliske su mi melodrama, sapunice, ne bojim se ići u ekstreme i režirati mjuzikl u kojem je i pravi poljubac i šamar i plakanje, sve što ima svaka prava drama i u čemu uživa svaki glumac, pa onda samim time i publika. Veliki obrati, velike emocije, velika scena, velika drama!
K tome, otkrila sam da mjuzikl ima još nešto što podcrtava sve i pomaže naglašavanju bilo koje situacije, a to je glazba. Ona sve emocije dodatno pojačava pa sve djeluje neusporedivo bolje! Prvi put osjećam da mi umjetnost, odnosno glazba, a ne osoba, daje upute kako moram raditi s izvođačima. Ako zatvoriš oči i samo slušaš glazbu, jasno ti je koja je prigodna za ljubljenje, za borbu, za plakanje, kada se mijenja odnos, kada se mijenja lik… Sve je u glazbi, pametnoj i jednostavnoj, koja te vodi kroz mjuzikl. To mi je izuzetno velika škola. Mislim da sam otkrila novo područje interesa! Radila bih to opet i opet! Trebalo mi je malo vremena da shvatim i naučim poštovati taj žanr i takav način rada.
Jeste li imali želju unositi inventivne promjene ili je režija klasična?
Režija je klasična. Ne osjećam se kao autor. Oni koji su napravili fim, pa glazbu i libreto pravi su autori, a moj je zadatak „prevesti” to na scenu. Moj zadatak bio je slušati glazbu i prenijeti priču pred publiku. Nemam ambicije osuvremenjivati ni premještati radnju niti dovoditi u vezu sa skrivenim političkim porukama niti mijenjati smisao. Libreto i glazba idu jedno uz drugo, naprosto nema mjesta intervencijama. Mjuzikl je već gotov proizvod, a ti se moraš pobrinuti da on prođe kroz tijelo izvođača. Uživala sam jer je vrhunski napisano djelo u svakom smislu i nema mjesta izmišljanju „tople vode”. Zašto bih mijenjala išta što funkcionira na Broadwayu?!
Obzirom na snažnu dramsku radnju, koje je glavno pitanje koje mjuzikl postavlja?
Ne poznajem osobu koja nije imala dvojbu želi li raditi ono u što vjeruje, što obogaćuje njezin duh, što radi strastveno, ili želi samo zarađivati novac u uvjetima koji ju ne ispunjavaju. Ulogu Norme Desmond uvijek igra velika glumica, ali zapravo glavnu ulogu u „Sunset Boulevardu” nosi Joe Gillis. Njegovo glavno pitanje je hoće li raditi posao u koji ne vjeruje dok živi sa zrelom ženom koju ne voli, i to zbog novca, ili će ostaviti sve to i otići s optimističnom mladom djevojkom s kojom bi napravio nešto što ga snažno inspirira. To nije priča svojstvena samo onom vremenu, ta je priča univerzalna u svakom gradu svijeta. Ljudi se identificiraju s tim pitanjem. Publika koja to želi shvatiti, naći će smisao u ovoj priči. Ako se publika želi opustiti i uživati u izvrsnoj glazbi i tomu ima mjesta u ovom mjuziklu.
Mjuzikl se može čitati tako, ali može se gledati i kao savršeni film. Zašto je Holywood nenadmašan? Kino industrija toliko je jaka jer ima sve što ljudi požele, a to ima i ovaj mjuzikl – početak, obrati, neočekivani kraj, nevjerojatne ljubavne priče, komedije, dramu, psihološku dramu, ubojstvo… Dakle, pokriva čitavu lepezu toliko različitih situacija! Stalno se nešto događa i mijenja, a k tome ima značenje. Imamo priliku pokazati ekstremno velik raspon svega čega je publika žedna!
Koliko ste se prepoznali u situacijama „iza pozornice” koje su u mjuziklu tema?
Ovaj mjuzikl na neki način voajerski govori o industriji koja je svima nama fascinatna. O svijetu glumaca, o egu umjetnika, o tome tko smo zaista kada nismo pred kamerama. Ljudima će to uvijek biti zanimljivo, pa i nama koji dolazimo iz tog svijeta. Tema nam je veoma bliska. Na probama često govorimo; „svi ćemo mi biti Norma Desmond” ili „svi smo mi Joe Gillis u nekom trenutku života”. Konstantna je identifikacija s likovima koji su toliko genijalno napisani da ne moraš činiti ništa više osim složiti se s njima. Ovaj mjuzikl ima sve: tu su muško-ženski odnosi, odnos prema onome što radiš, što stvaraš, ljubomora, prava ljubav, ljubav iz interesa, brutalnost kompetitivnosti i konkurencija… Zaista je širok raspon tema koje „Sunset Boulevard” pokriva.
Sponzor mjuzikla Sunset Boulevard
Partner mjuzikla
Prijatelj mjuzikla
