Razgovor s Ivom Nerinom Sibilom, plesnom umjetnicom i kritičarkom, nakon gledanja baletne predstave Apolon i Pulcinella u HNK Ivana pl. Zajca
Iz kojih razloga su vam baleti Igora Stravinskog zanimljivi, na što posebno obraćate pažnju gledajući svaku novu postavu?
Kada mislim na balete Igora Stravinskog mislim na plesne klasike i na djela koja su promijenila paradigmu plesne umjetnosti, nove postave, bilo da se radi o kodu klasičnog baleta ili suvremenom pristupu. Stravinski uvijek donosi dozu intrige, uzbuđenja, provokativnosti. Stravinskom se pristupa s velikim poštovanjem i kao velikom izazovu. Posvećenje proljeća često je za koreografe suvremenog izraza izazov koji se jednostavno ne smije propustiti u karijeri, kao da se u jednom trenutku zrelosti nužno suočiti s tim radom.
Možete li usporediti slavnu Balanchinovu koreografiju i ovu Chauxovu? Što možete reći o riječkom Apolonu, Micheleu Pastoriniju?
Rekla bih da je Apolon tu negdje za koreografe koji su unutar baletnog stila, a izazov je tim veći jer Balanchineova koreografija uvijek izranja kao original od kojeg je teško pobjeći. Tako, kad god je Stravinski u pitanju, uvijek je gledanje napeto, diskusija je burna, generira se neki žar. Riječki Apolon me privukao u prvom dijelu, no kako se koreografija razvijala nailazila sam na probleme s koherencijom. Činilo mi se autor vrluda između čiste forme, narativne ekspresije i praćenja glazbe. Lik majke i njezin luk od rođenja do odlaska sina izronio je kao dominantan, a nisam sigurna da je to bila autorska namjera. Nedostajalo mi je čistoće i izravnosti koreografije. Michele Pastorini je odličan plesač, vidjela sam ga u glavnoj ulozi u Pismima za njega Igora Kirova i uvijek donese na scenu bogatu organsku fizikalnost, atletičnost i senzualnost, kao i neposrednost izvedbe.
Kakav dojam na vas ostavlja predstava “Pulcinella”, što biste istaknuli o njoj? Što je koreograf De Palma donio od napuljske atmosfere, kojim alatima se koristio?
Pulcienlla je odličan rad koji ovaj ansambl prikazuje u najboljem svjetlu. Uživala sam u muzikalnosti i razigranosti koreografije i lakoći kojom se priča razvija. Predstava je vrlo kompaktna, stilski jasna, duhovitost se uvijek događa kroz stil i pokret. Pjevačke dionice također ulaze prirodno i nepretenciozno. Čini mi se da riječki balet ovim ima još jedan hit za publiku svih generacija.
Mislite li da najšira publika voli neoklasični balet i zašto?
Baletne predstave, bilo da su klasične, neo-klasične ili suvremeno-baletne, privlače publiku. Klasični, takozvani bijeli baleti, svojom bajkovitošću i spektaklom uvijek pune gledališta. No te produkcije su izuzetno zahtjevne, kako produkcijski tako i plesački. Pod neoklasikom podrazumijevam specifični stil vrlo pročišćene klasične tehnike koji se veže uglavnom za Balanchinea. Danas se dosta eksperimentira sa fuzijom baletne tehnike i suvremenih stilova plesa, i u tom spoju se događaju vrlo uzbudljivi pomaci i kreacije.
Koje je vaše mišljenje o Baletnom ansamblu riječkog HNK?
Riječki ansambl pratim godinama i trenutačno je to zaista grupa odličnih plesača koja zrači užitkom plesanja i komunikativnom energijom. Drago mi je vidjeti da su spremni za rad unutar klasičnih formi, a istovremeno energični i razigrani za susret sa suvremenim idejama.