Jedan koncert i dvije prilike za doživjeti ga. Riječkim simfonijskim orkestrom po prvi put ravna mladi maestro Valentin Egel, pobjednik brojnih važnih natjecanja. Povodom Simfonijskog koncerta „Iz Novoga svijeta” koji je na programu u četvrtak 2. i u petak 3. srpnja, razgovarali smo s njemačkim dirigentom „posebne snage i bujne interpretacije”, „preciznim i nepretencioznim”, koji glazbu donosi „emotivno, snažno, živo, neprestano osluškujući orkestar” te iz nje umije izvući „najbolje i pobuditi emocije u publici”.
Izvest ćete Mozartovu Devetu koju je skladao s 12 godina. Rijetko se izvodi, o njoj se ne zna mnogo, osim da je genijalna kao i sva Mozartova djela.
Od Mozartovih simfonija najčešće se izvode posljednje tri, 39., 40. i 41., te neke ranije simfonije koje imaju i naslov i priču kao što su Simfonija „Linz” ili Simfonija „Haffner”. O Devetoj simfoniji nema mnogo informacija, no ja ju doživljavam kao da ju je napisao nestašni dječak koji je netom iskusio prvi poljubac. Naravno, riječ je o Mozartu – sve je na pravom mjestu, čudesna, čista, nevjerojatna glazba… Uzbudljivo je što ćemo izvesti ovu simfoniju pred publikom u Rijeci. Kada se nešto izvodi prvi put ili nakon mnogo godina, to je kao da slušate novu glazbu, ali iz prošlog vremena. Daje nam mogućnost da budemo otvoreni. Kada neku simfoniju slušate po treći, peti put, znate kako će biti, očekujete i iščekujete poznato i znate prepoznati što je drugačije. U ovom slučaju neopterećeni smo time, usredotočeni smo na čistu simfoniju, na ono što će nam ta glazba pružiti. Kratka je, zvuči gotovo kao kakva uvertira. No, ona je velika simfonija u malom formatu – ima sve: četiri stavka, ima i menuetto i spori stavak, te grande finale. Počne, vi uživate i – već je gotova.
Za razliku od Mozartove Devete, o Dvořákovoj znamo više. Ili samo tako mislimo.
O Dvořákovoj Devetoj simfoniji pak s druge strane mnogo je rečeno, ali i mnogo je toga neizrečenoga. Čak i u osnovnoj literaturi o Devetoj simfoniji, prvo što o njoj pročitate jest niz netočnosti. Tvrdi se nešto što jednostavno nije istina, kao npr. da je skladana pod utjecajem glazbe afroameričkog i američkog indijanskog stanovništva. Utjecaja ima, no mnogo više riječ je djelu nostalgičnog Slavena u Americi, Čeha kojem nedostaje dom. Više od ičega, „Iz Novoga svijeta” je simfonija o čovjeku koji se sjeća melodija iz svoje zemlje.
Kako je onda postala američkom nacionalnom simfonijom?
Jer je skladana u Americi. Ne bih dublje ulazio u to, ne zanima me politika. Želim samo o glazbi. Za mene, to je nostalgična, iskrena, autentična češka glazba skladatelja koji je daleko od svoje kuće. Deveta Dvořákova simfonija pruža brojne novine koje ne nalazimo u njegovim ranijim djelima. Primjećuje se jedinstvo za koje je očiti primjer tema iz prvoga stavka koja se pojavljuje i u ostalim trima, a potom se u četvrtom stavku ponovno pojavljuju sve teme iz prethodna tri. Čitava struktura skladbe je nevjerojatna.
Dirigirate li je prvi put simfoniju „Iz Novoga svijeta”?
Nisam stariji dirigent, ali dirigirao sam ovu Simfoniju već više puta. Svaki put kada otvorite partituru, na svakoj stranici naći ćete nešto novo što do tada niste primjetili! Toliko je detalja. Na svakoj probi možete usavršavati pojedini detalj, fokusirati se na njega, jer i svaki najmanji dio itekako se zaslužuje čuti!
Dakle, zahtjevno djelo za dirigenta i orkestar?
Za dirigenta je zadatak zahtjevan, kao i za orkestar, jer toliko je puta publika čula to djelo. Istovremeno, mnogo detalja ne predstavlja teškoću, samo se treba odlučiti na što se fokusiramo, kakvo svjetlo stavljamo na određene detalje, kako ćemo iščitati djelo nakon što je toliko puta već čitano.
Kako se osjećate u Rijeci, s Riječkim simfonijskim orkestrom?
Zaista odlično! Biti u ovakvom gradu s prekrasnim krajolikom, samo po sebi je privilegij za jednog Nijemca. A onda još suradnja s glazbenicima Riječkog simfonijskog orkestra koji su strastveni u onome što rade… Oni zaista žele stvarati glazbu. Često se dogodi da glazbenici u nekim orkestrima samo odrađuju – odrađuju probe, odrađuju koncerte… i morate se s njima boriti za strast. To ovdje nije tako! Sviraju s velikim predanjem i puno daju. A to je onda užitak.
Kažu da ste maestro posebne snage, emotivnosti i preciznosti. Kako kao mladi dirigent, koji često stoji pred mnoštvom nepoznatih glazbenika koje treba voditi, gledate na svoj poziv?
Ne zamišljam dirigenta kao nekoga tko šefuje. Autoritet možeš stjecati na dva načina:
prvo moraš biti pripremljen, jednostavno moraš imati više informacija od svih. A drugo, ne možeš gledati na dirigiranje kao na jednu osobu koja stoji ispred mnogo drugih i odlučuje o svemu, jednosmjerno. Za mene je dirigiranje dvosmjerno – utjecati na glazbenike, ali i biti onaj na kojega se može utjecati. Primjerice, na probi mi je prišao koncert majstor s prijedlogom, razmislio sam i prihvatio. To je timski rad. Mnogo je i u neverbalnoj komunikaciji i energiji. Neprestano provjeravam očima jesmo li se razumjeli. Pratim njihove signale. Da, dirigent odlučuje kakvu će glazbu na kraju pružiti. Ali ja zaista mislim da se radi o zajedničkoj odgovornosti. Ako ja, primjerice, samo stojim i ubrzavam tempo, inzistiram, a orkestar to ne osjeća, neće biti lijepo. Možeš to činiti i oni će poslušati, ali to je pogrešno jer glazba je emocija. Zar ne?! Emotivno moramo biti zajedno, na istoj strani. Ne možeš forsirati svoje ideje i doživljavati orkestar kao nekoga s druge strane. Dirigent treba dovesti do te točke da, u najboljem slučaju, svatko iz orkestra želi isto što i on, da je taj način i njihov način.
Naučili ste to od mentora kroz glazbeno obrazovanje ili ste to pronašli u sebi?
Imao sam sjajne mentore i zahvalan sam svakome od njih, a osobito na filozofiji komunikacije dirigiranja. Naučio sam mnogo i od oca koji je profesor violine. Također, najmlađi sam od osmero djece u obitelji što vas onda nauči kako funkcionira diplomacija. Dakle, učenje od drugih i iskustvo, rekao bih. Učim na svakoj probi i uzimam ono što funkcionira. Jako se veselim koncertu!
Razgovarala Andrea Labik
Generalni pokrovitelj Riječkog simfonijskog orkestra
