Posljednje su pripreme u tijeku za novogodišnje gala koncerte „Svi na valcer!“ Riječkoga simfonijskog orkestra pod dirigentskim vodstvom maestra Valentina Egela jer večeras je na programu prva od pet izvedbi. „Svake godine se veselim novogodišnjim koncertima. Proživjeti atmosferu Novogodišnjeg koncerta je posebno iskustvo. Svi su u slavljeničkom raspoloženju, nalazimo se u jedinstvenom dobu godine“, kaže maestro Egel te dodaje: „Sam, osobno, volim bečki valcer i njegove skladatelje. I za Rijeku su ovi koncerti poseban događaj što me veseli jer neki među Riječanima dolaze jednom ili dva puta u Kazalište, a Novogodišnji koncert upravo je događaj koji odaberu. Nama je to prilika da im pokažemo što sve može Riječki simfonijski orkestar, ali i cijelo Kazalište.“
Cijeli intervju s maestrom pročitajte u nastavku te se vidimo na nekoj od izvedbi 27., 28., 29. ili 30. prosinca!
Novogodišnji koncerti uvijek su bili i bit će prilika za osvrt na ostvaraje u godini pred završetkom. Što će iz 2023. godine ostati u vašem pamćenju?
„Iza nas je vrlo bogata godina našeg orkestra. Vjerujem da možemo biti sretni i ponosni na koncerte iza nas. Za mene jedan od osobnih vrhunaca predstavlja snimanje Papandopulovih djela, njegove Druge simfonije te Vrzinog kola. To je bila uistinu sjajna suradnja izdavačke kuće (CPO) te našeg orkestra; bit će to izuzetan CD. Sada kada gledam, bilo je sjajno vidjeti kako smo se svi zaljubiti u njegovo djelo, posebice Drugu simfoniju kojoj smo se vratili i ove sezone. Svaka njena izvedba bila je puna života i iznenađenja za glazbenike i mene. Imali smo i sjajne koncerte te suradnje sa Zborom HRT-a prigodom izvedbe Carmine Burane.
Zahvalan sam našoj vjernoj publici koja dolazi na naše koncerte te podržava orkestar. Užitak nam je svirati joj. Nadam se da ćemo i u 2024. nastaviti zacrtanim putevima te upoznati publiku s manje poznatim djelima. Gledajući operu, osobni vrhunac mi predstavlja rad na Pikovoj dami s Dunjom Vejzović i njezinim suprugom Christianom Romanowskim. To je bio izuzetno intenzivan projekt te je bilo nevjerojatno raditi s njima kao članovima autorskog tima, ali i umjetnicima. Orkestar je bio svjestan svih njenih kvaliteta; nikada nisam čuo kako orkestar svira tako minuciozan pianissimo kao u trenucima kada je ona pjevala pianissimo. I naše zagrebačko gostovanje predstavlja izvanrednu večer koja mi se ucrtala u pamćenje.“
Novogodišnji koncerti za publiku uvijek predstavljaju poseban događaj. Zašto su novogodišnji koncerti važni te što ih čini drugačijima?
“Svake godine se veselim novogodišnjim koncertima. Proživjeti atmosferu Novogodišnjeg koncerta je posebno iskustvo. Svi su u slavljeničkom raspoloženju, nalazimo se u jedinstvenom dobu godine. Sam, osobno, volim bečki valcer i njegove skladatelje. I za Rijeku su ovi koncerti poseban događaj što me veseli jer neki među Riječanima dolaze jednom ili dva puta u Kazalište, a Novogodišnji koncert upravo je događaj koji odaberu. Nama je to prilika da im pokažemo što sve može Riječki simfonijski orkestar, ali i cijelo Kazalište. Uistinu se nadam kako ljudi po završetku koncerta doma odlaze s mišlju da bi trebali češće dolaziti.
Sami koncerti im pružaju priliku da se osvrnu na prošlu godinu, fokusiraju na iduću, da se zahvale na svemu te odluče skupiti snage za ono što dolazi. Vjerujem da bi im glazba koju sviramo trebala pomoći u svemu tome, a čini mi se i kako se u tome skriva čarolija valcera.”
Ove godine odabrali ste pozvati svih na valcer u sklopu Novogodišnjeg koncerta. Što vas je ponukalo ogrnuti gala koncert tim pozivom?
„Svake godine volim pronaći priču, svojevrsnu crvenu nit, koja prožima program. Ove godine odabrali smo naslov Svi na valcer! On svoje podrijetlo vuče iz Bečkog opernog bala kao dirigentova zapovijed i znak da je plesni podij otvoren za publiku. Odabrali smo ga kako bismo dočarali slavljeničko ozračje koje valcer donosi. Pored Johanna Straussa ml., ova godina nam prvi put donosi Lehára, a među djelima se skriva i jedan vrhunac: valceri iz Kavalira s ružom. To su valceri o – valcerima! Oni nam pokazuju ljubav Richarda Straussa prema bečkom valceru. Imaju svoj šarm te možemo osjetiti kako je Strauss bio šarmiran bečkim valcerom. Za ovo slavljeničko okruženje, riječ je o savršenim djelima. Konačno, nismo stali isključivo na bečkom valceru, već donosimo i Čajkovskog, kao i druge plesne forme te manje poznata djela znanih skladatelja.”
Upravo Čajkovski otvara cijelu priču…
“Ruski valcer je blizak francuskim valcerima, samo malo brži i lakši, rekao bih. Međutim, počinjemo s polonezom iz jednostavnog razloga što Bečki operni bal uvijek počinje s polonezom, obično Straussovom ili Chopinovom. Meni Čajkovski predstavlja poznati, divan, jednostavno savršen uvod koncerta, pravi ledolomac sa svojom energijom poslije čega slijedi valcer iz Trnoružice. Htjeli smo pokazati i druge valcere. Kroz program idemo korak po korak prema bečkom valceru gdje završavamo s dinastijom Strauss.”
Što je to u valcerima toliko primamljivo i čarobno svima?
“Valceri su vrlo pristupačni kao umjetnička forma, privlačni i široj publici. Ispočetka je valcer bio kontroverzan, kao ples koji je simbolizirao jednakost. Počeo se razvijati za vrijeme Bečkog kongresa (1814./1815.), lijepog primjera europske i međunarodne komunikacije. Tada su se, posebice u Beču, posvuda organizirali balovi radi pridošlih političara. Kasnije u 19. stoljeću valcer postaje plesom europskih revolucija. Zanimljivo, Strauss je svirao violu u jednom od bečkih orkestara te je mogao pratiti kako se valcer razvija kao forma, postajući sve brži i sve više divlji za društvo toga vremena. Svjestan sam kako se perspektiva na valcer promijenila te nas on dira posve drugačije nego što je tada dirao ljude. Usporedite li Straussov valcer s Telemannovim menuetom, onda možete razumjeti kako je uspio toliko uzbuditi ljude. U današnjem svijetu elektroničke glazbe je utjecaj nužno drugačiji. Rekao bih kako je danas valcer obojen nostalgijom.”
Nikada ne propuštate priliku pohvaliti Riječki simfonijski orkestar. Kako gledate na vaš odnos te razvoj samog orkestra u protekle četiri godine?
“Orkestar je oduvijek bio visoko motivirana skupina ljudi. Međutim, nadam se i osjećam da smo zajedno, ja kao dirigent te orkestar, prirodno rasli tijekom zajedničkih godina. Oni znaju više o meni te reagiraju drugačije, prirodnije jer vidim da me uistinu poznaju, isto kao što ja znam sve što njima odgovara, zajedno i pojedinačno.
Samo gledajući izvedeni repertoar možemo vidjeti i čuti razvoj kroz koji smo prošli. Svirali smo dosta djela koja orkestar nikada ranije nije imao priliku izvoditi, ili barem već dugo, dugo vremena. Primjerice, Brahmsovu Prvu smo izvodili po prvi put nakon trideset godina, a vjerujem kako ona mora biti dio repertoara svakog simfonijskog orkestra. Isto vrijedi i za Čarobnu frulu za koju nisam mogao vjerovati da se nije igrala te me čini izuzetno ponosnim i sretnim što smo ju mi uspjeli izvesti po prvi put u ovih 135 povijesti Kazališta. I naši drugi izbori proširili su horizonte orkestra, primjerice, izvedbe Mahlerovih ili Brucknerovih simfonija.“
Aktualne su rasprave o smjeru kojim treba krenuti klasična glazba te kako ju točno definirati. Uistinu, što je danas sve klasična glazba te što bi sve trebala ili ne bi trebala biti? Uostalom, koliko je uopće koristan termin „klasična glazba“ u trenucima kada vidimo da on zahvaća preko 400 godina stvaranja?
“Klasična glazba svake godine je bogatija. Ipak, moramo prihvatiti činjenicu da je klasična glazba usmjerena održavanju prošlosti živom te se toga ne trebamo sramiti. Sjajno je što možemo svirati glazbu koja je bila napisana prije 400 godina jer to prije nije bilo moguće. Sada ju imamo priliku rekonstruirati. Uistinu je lijepo što još uvijek izvodimo Bacha i Brahmsa. Međutim, ono što je prije 50 godina bila suvremena glazba, sada to više nije, kao što nam pokazuje slučaj Papandopulove Druge simfonije. To je jedno od djela koja, primjerice, zaslužuju ostati na životu. Ponosan sam što ju držim živom držeći je na programu.
Gledajući suvremenu glazbu, teško je ocijeniti što će ostati zapamćeno. Međutim, tako je oduvijek bilo i bit će. Ono što je nama važno činiti jest davati prilike suvremenim skladateljima te svirati njihova djela, a to se i sam trudim činiti što je češće moguće. Ovdje smo imali nekoliko svjetskih premijera, ali, ustvari, važnijima se čine reprize suvremenih djela. Ovdje nije riječ o jednokratnoj upotrebi te slanju u zaborav, već u tome da jednom kada se djelo izvede i shvati da je dobro, da nastavimo tražiti nove prilike da ga vratimo i pružimo mu priliku da živi život poslije premijere. Idealan scenarij je nastanak snimke.
Konačno, moramo biti pošteni te priznati kako je pojavom atonalnosti te eksperimentalnije glazbe postalo teže približiti se široj publici. Konačno, sjećam se sebe, kao dijete nisam se mogao povezati s djelom Wolfganga Rihma. Međutim, nastavimo li konzumirati, slušati i raditi s njima, tada možemo u djelima uvidjeti što nas uzbuđuje te usrećuje u njima. A tu je ključna edukacija, kao što je oduvijek bilo s umjetnošću.”
Razgovarao David Čarapina
Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra
Sponzor novogodišnjih koncerata
