„Marinom Držićem“ nagrađeni tekst Dore Delbianco povezao je riječki HNK i pulski INK u predstavu koju režira Vito Taufer, redatelj bogatoga kazališnog iskustva koji je za svoj rad primio mnoga međunarodna priznanja. Premijera je u Puli bila izvedena 16. veljače, a u Rijeci je iščekujemo u subotu 26. veljače u 19,30 sati. „Kad je stao svijet” melankolična je komedija i politički triler istovremeno, ansambl-predstava u kojoj intimna obiteljska drama poremeti ravnotežu svjetskog političkog vrha.
Vito Taufer u riječkom Kazalištu režirao je predstave: Gogoljeva „Revizora” (1988.), Krležino „Kraljevo” (1991.), Shakespeareove „Kralja Leara” ( 1989.) i „Ukroćenu goropadnicu” (2008.), „Ljepoticu i zvijer” (2008.) J-Zlo Tondini, pa Ljermontovljevu „Maskaradu” (2012.). Svojim se režijama uvijek utisne duboko u sjećanja publike, možda upravo zato što, kako sam kaže, radi za „običnu” publiku zbog čega mnogi jedva čekaju da se kazališni zastor otvori. Iza autorske i glumačke ekipe niz je napornih, ali nezaobilaznih prekida kontinuiteta proba zbog COVID-a 19, no njihov umjetnički entuzijazam ne jenjava, probe su u punom jeku. Iskoristili smo slobodan trenutak između proba i postavili redatelju nekoliko pitanja.
Što je posebno u postavljanju nagrađene drame hrvatske autorice na scenu nacionalnog i narodnog kazališta?
Sve je posebno. Svaki projekt je poseban i drukčije iskustvo, svaka izvedba je posebna, jer se događa uživo u ovom posebnom trenutku ispred ovih konkretnih, posebnih ljudi. To je, primjerice, ljepota kazališta u usporedbi s filmom, slušanja koncerta ili snimaka glazbe… A to djelovanje posebno nam je postalo jasno nakon svih ovih izolacija… I raditi u ovom kazalištu i ovom društvu koje radi na ovoj predstavi velik je užitak. Vjerujem da je tako u velikoj mjeri i zato što radimo na tekstu pisanom s ljubavlju.
O kakvoj je drami riječ?
Riječ je zapravo o političkom trileru, a to danas teško da nije u suštini crna komedija, duhovita, melankolična, ali neumoljiva psihološka analiza nekih društvenih odnosa ovdje i sada. A taj ovdje i sada zapravo vrijedi za čitav svijet.
Koje sve teme nalaze mjesto u vašoj predstavi „Kad je stao svijet”? Što vas najviše zaokuplja i što biste voljeli da i publika zna gledajući predstavu?
To je delikatno pitanje. Mnogo ljudi se danas sa mnom ne bi složilo. Ja apsolutno ne mislim da bi publika trebala bilo što znati unaprijed. Svojim radom progovaram o temama koje mene intimno pogađaju u uvijek novom, sadašnjem i posebnom društvenom kontekstu i gledajući predstavu volim da se publika prepusti svom doživljaju, da predstavu prvo doživi kroz svoja posebna i pojedinačna životna iskustva. I neka analizira kasnije taj svoj doživljaj i pronalazi svoje teme… Ako ne doživi ništa, nema ni prave potrebe išta analizirati. Radim predstave i uvijek sam radio predstave za „običnu” publiku, a ne za eksperte, teoretičare i kritičare, koji zapravo postavljaju vlak ispred konja. I jako se čuvaju od ikakvog doživljaja prije nego što sve proanaliziraju.
Lažne vijesti. Lokalno. Svjetsko. Obitelj. Politika. Prevara. Kako ste to sve režijski uklopili? Apsurdi realiteta naših svakodnevica na papiru jedne drame mogu izgledati čak i banalno, a živimo to svakodnevno, pa kako sve to onda postaviti na pozornicu?
To što nabrajate političke su teme imanentne kazališnom mediju koji se uvijek, svjesno ili nesvjesno bavi tim osnovnim pitanjima društva i društvene sudbine pojedinca. To su, na primjer, teme kojima se doslovno bavi Sofoklov „Kralj Edip”. Pa zapravo i sve drame od antike do danas.
A funkcija umjetnosti i poezije na neki način je da banalnosti svakodnevnog, životnog iskustva osvijetli razumijevanjem smisla, često dijalektično – prepoznavanjem besmisla…
Kakvi su likovi u predstavi „Kad je stao svijet”?
Imamo čitav društveni spektar: od beskućnika do premijera. Svi su zapravo tragikomični u svojoj nemoći ili makijavelističkoj zloći.
Koju situaciju iz drame smatrate najznačajnijom i zašto?
To je opet na svakom pojedinačnom gledatelju da doživi svoje najznačajnije teme. A što se tiče mojih najznačajnijih tema, vjerujem da će to biti jasno iz predstave.
Podjelu čine mlađi glumci i glumice, što kažete o novim generacijama?
Ne mogu i ne bih htio, pa i ne može se to pitanje svoditi na apstraktno i opće. Ekipa s kojom radimo ovu predstavu je fenomenalna, talentirana, brza i duhovita, sastavljena od čitave palete generacija i uspijevamo se nevjerojatno dobro i ustrajno boriti s ovim apsurdnim i groznim uvjetima rada u vrijeme korone.
Možete li se osvrnuti na suradnju i s ostalima u autorskom timu predstave i na svaki segment posebno – dramaturgija, scenografija, kostimografija, glazba, video..?
Imam veliko zadovoljstvo raditi sa 100% profesionalnom i kreativnom autorskom ekipom u kojoj su ljudi različitih generacija. S nekima sam radio od pamtivijeka, a neke sam upoznao tek na ovom projektu. Super je i jedno i drugo.
Tijekom godina iskustva u vašem poslu, kad pogledate unatrag na redateljski posao, što se promijenilo, što je bolje, a što vam nedostaje nepovratno?
Ne volim baš puno gledati unatrag, nostalgija često boja uspomene lažnim bojama. A definitivno je nekada bilo više novca i vremena za raditi na projektima. Nadam se da to nije nepovratno.
Čega se iz riječkog Kazališta rado sjećate i zašto se ovamo volite vraćati?
Rijeka je čudesan grad, vjerojatno moj najomiljeniji. Tu bih mogao živjeti. Volim i ljude. Tu još od kraja 70-ih godina imam prijatelje. A ovo vaše čudesno impozantno kazalište, čuo sam negdje, zapravo je bilo prvo planirano za Ljubljanu, pa su se Ljubljančani zbog kratkovidnosti ili škrtosti predomislili i napravili ovu našu slatku, ali kako se brzo pokazalo, premalu zgradu ljubljanske Opere… U Rijeci je bilo većinom lijepo raditi.
Razgovarala Andrea Labik