Nova premijera Verdijeva Falstaffa na sceni riječkog HNK-a održana početkom svibnja ove godine, u startu je oduševila publiku i razumljivo, ušla među reprizne izvedbe u tekućoj sezoni 2018/19. Zasluženo je proglašena najboljom predstavom, što pisanje o njoj čini pomalo nezahvalnim činom ulaženja u već definiranu procjenu dosega, koja procjena, međutim, nikada ne može biti definitivna, jer je svaka izvedba živi, pa prema tome, donekle i nepredvidivi proces.
Izvedba Falstaffa od 22. studenog bila je u premijernoj postavi, s dirigentom Villeom Matvejeffom na čelu, a otprilike pola godine pauziranja jedva da joj je moglo umanjiti značajke po kojima je zabilježena kao “predstava za pamćenje”. To je u prvom redu koncepcija uprizorenja koju je kao dramaturg i redatelj potpisao Marin Blažević, a zatim i jedinstveni interpret glavnoga lika, Giorgio Surian, koji je s Falstaffom zaokružio trilogiju Shakespeare – Verdi u riječkoj opernoj kući, tumačeći još Macbetha, te Jaga u Otellu. Bez posebnog ulaženja u analizu bezbroj zanimljivih detalja, vezanih uz Blaževićevo čitanje i tumačenje Verdijeva remek djela baziranog na izvanrednom Boitovom libretu prema Shakespeareovim Veselim ženama windsorskim, može se govoriti o utisku jedne apsolutno virtuozne igre dovedene gotovo do ruba lakrdije, ali s nevjerojatnim osjećajem za mjeru i ravnotežu. Nema iskliznuća u farsu, a divno razigrana mizanscena podsjeća na virtuoznost i preciznost akrobata na trapezu. Blažević se kao pokretač svoje ekipe pjevača – glumaca kreće na opasnim visinama imponirajuće suvereno. I to bez zaštitne mreže. On nije samo redatelj dramaturg, već se upliće i u protok opere kao pomoćna sila; prenosi košaru s rubljem, donosi Falstaffu čašu vina, daje svoje naočale Alice, koja se na panou s tekstom odmah pojavljuje kao direttrice…
Scena je ispred scene i pruža se s tri kraka preko orkestra do gledališta. U pozadini je tekst na talijanskom originalu i u hrvatskom prijevodu. S opaskama. S potcrtanim riječima. Pa i s ponekom ekstemporacijom. Sve se događa brzo, na više razina i može se pratiti tek s krajnjom koncentriranošću. Zato ovu predstavu valja gledati barem dva puta. Ne stoga što se od prve ne bi sve razumjelo, već stoga što se tek u opuštenosti drugog viđenja može uživati u detaljima. Verdijevoj muzici ostavljeno je dovoljno prostora da zaiskri svojom ljepotom. Osim Giorgia Suriana, koji neusporedivom scenskom uvjerljivošću tumači lik Sir Johna, ispičuture, spletkara i pomalo taštog dobričine, jednako spremnog da se naruga drugima kao i sebi samom, valja potcrtati sjajne žene windsorske: Anamariju Knego kao Alice Ford, Meg Page u tumačenju izvrsne Ivane Srbljan, Margaretu Matišić kao Mistress Quickly, te Vanju Zelčić u zahvalnoj ulozi Nanette. Preostali muški dio ekipe, predvođen sjajnim Robertom Kolarom kao Fordom, iskazao se u svim detaljima, od Aljaža Farasina kao zaljubljenog Fentona, preko pompoznog Dr. Caiusa u tumačenju Sergeja Kiseleva, do Falstaffovih pijanih slugu Bardolfa i Pistole koje su finom komikom ocrtali Marko Fortunato i Dario Bercich. Orkestar je imao svojih trenutaka, osobito u zadnjem činu, gdje je vrlo izražen komorni karakter Verdijeve partiture. Finalna fuga izvedena je impresivno, a Ville Matvejeff jednako fleksibilne, kao i čvrste geste, zadržao je do kraja sve konce u svojim rukama.
Predstava je, kažu, posvećena ženama. To mi se čini lijepo, ali i suvišno. Pada mi na pamet Churchillova rečenica (izrečena prije kojih sedamdesetak godina), koji je na konstataciju da će u idućem stoljeću vladati žene odgovorio “Zar još uvijek?”
Bosiljka Perić Kempf