MOZART, STRAUSS: ČEŽNJA ZA VJEČNOŠĆU

In memoriam Miroslav Homen

Mozart je svoju prvu simfoniju skladao kada je imao devet godina. Jedan stavak Simfonije br. 1 ima četveronotni motiv, što čini i središnji dio njegove posljednje, Simfonije br. 41. Je li Mozart znao da će mu „Jupiterova simfonija” biti posljednja? Je li to čovjek na zalasku života zagledan u djetinjstvo? Sagledavajući sve unatrag, Mozart kao da je svoj ciklus simfonija pretvorio u krug – simbol vječnosti.

„Jupiterova simfonija” snažno je utjecala na Richarda Straussa kojemu je to djelo bilo jedno od najboljih skladbi svih vremena. Na kraju Drugog svjetskog rata, suočen s ljudskim nesrećama i nepovratnim štetama u kulturi što ih je okrutni rat donio svijetu, našao se shrvan i depresivan. Kao sjećanje ili kao oproštaj sa svijetom, skladao je remek-djelo polifonije, „Metamorfoze” za 23 solo gudača. Djelo je nošeno mračnim bojama gudačkog orkestra i tužnim ozračjem – ali i atmosferom utjehe i katarze. Uz promjene u dinamici, harmoniji i polifoniji, teme se konstantno razvijaju, može se vidjeti i čuti postupni razvoj glazbe prema glavnoj temi Beethovenova „Pogrebnog marša” iz njegove „Eroice”. U tom smislu neprestanog rasta, djelo je poprilično povezano s posljednjim stavkom Mozartove „Jupiterove simfonije”. Odmah nakon „Metamorfoza”, Strauss je skladao Koncert za obou. Između ta dva djela, rat je konačno završio. U Koncertu za obou mnogo je optimističniji i pomirljiviji ton. Inspirirao ga je američki vojnik, 24-godišnji oboist upitavši ga je li ikada razmišljao da napiše koncert za obou. Strauss je kratko i jasno odgovorio: „Ne!”. Kratko nakon toga započeo je sa skladanjem.

Koncert za obou i „Četiri posljednje pjesme” ostavština su njegova kasnog opusa, drugim riječima – njegova oporuka. Skladatelj na kraju života, ostavlja za sobom monumentalni stil svojih ranijih djela, ne gubeći pritom na ekspresivnosti i šarenome sjaju instrumentacije i harmonije, uvijek poštujući tradiciju i istovremeno otvarajući nova vrata.