Maestro Stjepan Vuger dirigent je posljednjeg koncerta u ovoj godini, onog 31. prosinca točno u podne! Za taj koncert djeca do 16 godina ulaznice na blagajni dobivaju na poklon, dok ih samo njihova odrasla pratnja plaća.
A program koncerta će vas glazbom odvesti ne u jednu, nego tisuću i jednu noć!
Za ove blagdane želimo vam da što više konzumirate najfiniju hranu za srce i dušu – klasičnu glazbu koju sprema Riječki simfonijski orkestar!
„Djeca žude, oduvijek su, a u ovom se trenutku to pogotovo osjeća, za dobrom hranom za mozak, za kvalitetnim sadržajima. A kazalište to jest i glazba to jest”, kaže maestro Vuger.
Što nam je još rekao, pročitajte u nastavku.
S Riječkim simfonijskim orkestrom surađujete prvi put na Dječjem novogodišnjem koncertu. Kakav program očekuje našu najmlađu publiku?
Rekao bih pomalo netipičan, ali vrlo interesantan, s orijentalnim prizvukom, naravno uz neizostavne Straussove valcere i polke. Program je izabran naročito zanimljivo za mlađu publiku – to su prepoznatljive melodije koje su zasigurno čuli i u drugačijem, nekoncertnom kontekstu, tu je suita “Aladdin”, pa “Šeherezada”, pa Polovjecki plesovi, pa Egipatski marš… Čak i da je prvi put čujete, to je glazba koja mami.
Prilično netipičan program za novogodišnji koncert, osvježenje, nešto novo, ali zadržana su i Straussova djela koja su tradicionalno vrhunac ovakvih koncerata. Kako na to gledate, ponavljati primjerice „Na lijepom plavom Dunavu” iz večeri u večer?
Tako to i treba biti. Nije to loše. To vam je kao „The Sound of Music” („Moje pjesme, moji snovi”) kojeg gledamo svake godine oko Božića i Nove godine. To je program koji je vezan uz blagdanski dio godine, niti ne očekujemo drugačiji program. „Polovjecki plesovi” primjerice sjajna su glazba, izvođački zahtjevna. Strauss je, s druge strane, pisao plesnu i zabavnu glazbu. Vješto je uspijevao i takvoj „lakšoj“ glazbi dati karakter, ljepotu i umjetničku vrijednost, a ne nedostaje niti virtuoziteta.
Ovi Novogodišnji koncerti su onakvi kakvi trebaju biti – zaboravimo na probleme i priuštimo si prijeko potrebno veselje, barem za vrijeme provedeno u kazalištu. I još malo poslije, kako tko. 🙂
Na prvom Novogodišnjem koncertu za djecu 2015. godine, svaku skladbu predstavljala je naša glumica Olivera Baljak, a sljedećih godina program su djeci prilagođeno, zanimljivo i duhovito vodili i sami članovi orkestra. Što mislite o tome?
Lijepa je i programska knjižica, ali najavljivanje, obraćanje uživo je puno prisnije. Neprekidni niz skladbi je u redu, ali vidjeti to lice koje se okreće njima, obraća direktno njima, pojašnjenja programa baš za njih… taj kontakt je jako bitan. Rekao bih da je to čak i za odrasle na redovnim koncertima nešto dragocjeno, a takvih koncerata ima u svijetu.
Što je ono što vi volite kod novogodišnjih koncerata?
Volim ležerniji osjećaj, naravno, onda kada sam u publici. A kada sam izvođač, već je drugačije. Osjeti se u svakom slučaju da je to koncert koji je sa svih strana obojan slavljenički.
Kako provodite blagdane?
Radno, kao i većina glazbenika. Probe i koncerti.
Kako vam je surađivati s glazbenicima Riječkog simfonijskog orkestra?
Nakon novogodišnjih koncerata, surađivat ćete i s ansamblom Opere na obnovi „Romea i Julije”, a prethodno ste kao asistent dirigenta pripremali i „Čarobnu frulu”.
Suradnja s orkestrom je lijepa, inicijalni osjećaj je pozitivan. Orkestar je na visokoj tehničko-interpretativnoj razini, glazbenici su susretljivi i spremni za suradnju.
Do dirigenta je, naravno, da zna što hoće, onda rezultat ne izostaje.
Veseli me raditi u „Zajcu”. Ono što mi je važno i privlačno, s ansamblom Opere može se lijepo raditi i može se dobiti visok umjetnički rezultat. Na probama volim i sjediti za klavirom i korepetirati, to je isto nešto što doživljavam kao ključni dio procesa. To radim s velikim užitkom. Sudjelovanje u pripremi „Čarobne frule”, posebno prvi umjetnički kontakt sa šefom dirigentom Valentinom Egelom, bilo je za mene posebno iskustvo – jedno od onih koje se pamti još dugo.
Prije no što ste diplomirali dirigiranje, završili ste i studij Klasične harmonike. Kada ste osjetili poriv da glazba bude vaš život?
Pričaju mi roditelji još uvijek: moja teta u vrtiću svirala je harmoniku. Imam i starijeg brata i sestru koji su išli u glazbenu školu pa je bilo očekivano da idem i ja. Imam i mlađu sestru, ali tada je bila tek beba. Naime, prvo sam naumio svirati tamburicu, ali kada sam došao na audiciju, odlučio sam se za harmoniku. Išlo mi je dobro, nastavio sam nakon osnovne glazbene škole ići i u srednju glazbenu, a uz to sam išao i u gimnaziju koja je više vezana uz prirodoslovno područje, što me neko vrijeme jako „vuklo”. Bilo je zahtjevno. Ozbiljno sam počeo razmišljati o glazbi tek spletom okolnosti kada sam otišao na međunarodno natjecanje i upoznao širi svijet harmonike. Dirigiranje je došlo tek kasnije. Završio sam studij harmonike i glazbene pedagogije u Puli, vratio sam se u Zagreb i razmišljao o studiju dirigiranja. Konkretni poticaj dao mi je Saša Britvić kada me vidio jednom dok sam dirigirao harmonikaškom orkestru i zboru „Ivan Goran Kovačić”. Preko mog mentora i prijatelja Roberta Homena poručio mi je da dođem na prijemni. To je bilo ono što mi je trebalo – poticaj da krenem.
Što biste poručili djeci i njihovoj pratnji uoči koncerta 31. prosinca?
Za ovaj koncert vrijedi što i za svaki drugi: glazbu treba slušati. Treba je što više konzumirati. I to je to! Mislim da je glazba, pogotovo klasična, svojevrsni misaoni elitizam, ali do kojeg se može doći iz pozicije neelite. Do takve elitističke spoznaje dolazi se slušanjem, pogotovo aktivnim (usmjerenim) slušanjem. Dakle, treba dolaziti. Važno je za djecu da dolaze. Djeca su prilično spontana i u stanju su detektirati je li nešto dobro. Djeca žude, oduvijek su, a u ovom se trenutku to pogotovo osjeća, za dobrom hranom za mozak, za kvalitetnim sadržajima. A kazalište to jest i glazba to jest. Dođite!
Razgovarala Andrea Labik
Generalni pokrovitelj Riječkog simfonijskog orkestra
