ROMEO I JULIJA
Charles Gounod

Opera u pet činova
Dirigent:
Redatelj:
Dramaturginja i prijevod libreta:
Asistent dirigenta:
Kostimografkinja:
Scenograf i oblikovatelj svjetla:
Koreografija i scenski pokret:
Uloge:
Julija (Juliette), Capuletijeva kći: Anamarija Knego / Vanja Zelčić
Romeo (Romèo), Montecchijev sin: Bryan Lopez Gonzalez / Aljaž Farasin
Brat Lorenzo (Frère Laurent), franjevac: Slavko Sekulić
Mercuzio (Mercutio): Davor Nekjak
Stefano (Stéphano), Romeov paž: Emilia Rukavina
Capuleti (Le comte Capulet), Julijin otac: Benjamin Šuran / Dario Bercich
Tebaldo (Tybalt), Julijin bratić: Marko Fortunato
Gertruda (Gertrude), Julijina dadilja: Sofija Cingula
Veronski knez (Le duc de Verone): Luka Ortar
Gregorio (Grégorio), Capuletijev sluga: Jurica Jurasić Kapun / Ivan Šimatović
Benvoglio (Benvolio): Sergej Kiselev
Brat Giovanni (Frère Jean): Saša Matovina
Zborovoditeljica:
Vokalna priprema:
Korepetitor:
Riječki simfonijski orkestar
Riječki operni zbor

Obnova: 17. siječnja 2022.

Libreto prema Shakespeareovoj tragediji: Jules Barbier, Michel Carré

Koprodukcija Opera HNK Ivana pl. Zajca, Teatro Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni

 

Na premijeri „Romea i Julije” Anamarija Knego i Aljaž Farasin, dvoje prvaka Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, bili su te večeri prvaci hrvatskog glumišta uopće.

Branimir Pofuk, Večernji list

 

Radi se o predstavi logične, čiste i jasne koncepcije, muzički ozbiljno pripremljene i dorađene, s distribucijom solističkih uloga koja dopušta protagonistima da u najboljem svjetlu pokažu svoje sposobnosti (…) Uprizorenje Gounodova „Romea i Julije“ svjedoči rastućoj dobroj formi riječkog HNK-a, pa je i ova nova uspješna izvedba ujedno uspjeh cijelog opernog ansambla.

Bosiljka Perić Kempf

 

Riječ je o zanimljivom čitanju partiture i svim ljubiteljima opere preporučujemo da pogledaju predstavu čeka ih lijepa operna večer jakih emocija.

Luka Nalis, Fiuman.hr

 

Odlični protagonisti i tumači manjih uloga, muzikalan i dotjeran zbor s velikim i važnim udjelom, odličan orkestar i atraktivno režijsko i scenografsko uprizorenje (…)

Davor Schopf, Vijenac

U eri u kojoj ljubav figurira istodobno i kao sentimentalni predmet ironije i cinizma, a opet i kao otponac nezaustavljivom pogonu utopijski nastrojene književne i filozofske produkcije, (o njezinim pak trivijaliziranim medijskim i tržišnim eksploatacijama da ne govorimo), Romeo i Julija i dalje sjaje kao mitska, sudbinski zadana i naglo okončana ljubav, spremna da odigra svoj ushit i patnju u nepredvidljivim društvenim, kulturnim i političkim kontekstima.

Usuprot možebitnoj prisili da se odamo izazovima aktualizacije, više nas je zanimalo što se s pričom zbiva u neslućenim kazališnim i glazbenim uvjetima kakve su, sa začudnim osjećajem za Shakespeareove mješavine tonova i ugođaja, slavnome paru priskrbili Gounod i njegovi libretisti. Onkraj prkosa spram stoljetne mržnje što razdire dvije zavađene obitelji, ovi operni Romeo i Julija, po našem sudu, ponajprije tragaju za „slobodnim mjestom, gdje na tren će smjeti skinuti masku“ (Mercuzio, I. čin), pa bilo to mjesto – i to vrijeme – tek mjesto i vrijeme paučinaste koprene kraljice Mab. Utoliko je i događaj koji ih spaja nešto iz ontologije drugoga reda, istodobno i posvemašnja slučajnost, i „radikalna promjena perspektive“ (Badiou), odnosno rađanje novog bića i novog svijeta: „Da mogu ljubit, pusti da iznova / rodim se u drugom!“ (Romeo, II. čin)

Što je Romeo vidio u Juliji? Zasigurno ne povod za stereotipne kliktaje o ljepoti kakvima je časti lakomisleni zbor i kakvima je tašti, gubitkom mladosti zaokupljeni otac uvodi na socijalnu pozornicu, pripremajući djevojku za bračnu prodaju. Tajnu magnetske veze dvaju veronskih ljubavnika ne mogu spoznati ni zaigrani i srčani Mercuzio, ni zaslijepljeni Gregorio, ni blijedi Paris, ni Tebaldo, pun buke i bijesa. Čak i brat Lorenzo ljubavnike štiti iz nekih drugih, njima stranih, „viših“ pobuda socijalnoga mira. „Mračni“ Romeo u „nebeskoj“ Juliji prepoznaje međutim upravo ono što će Gounodova partitura na Shakespeareovu tragu nastaviti dirljivo i stupnjevito potencirati nakon njihova kobnog susreta: spremnost na apsolutni rizik i bezrezervnu predaju, uslijed koje će Julija u hipu dozreti od cvrkutave Stefanoove „grlice“ do autentične junakinje koja ne krzma ni pred otporom prema ocu, klanu i gradu, ni pred otrovom ili bodežom. Stoga će njezina druga, dramatična arija „Amour Ranime Mon Courage“, u kojoj dvoji hoće li ili neće postati Ona u njihovoj jednakopravnoj ljubavi, i završiti čvrstom odlukom da otrov, bez obzira na moguć tragičan ishod, mora ispiti. Nasuprot privremeno utišanoj hamletovskoj sumnji na kraju monologa svih monologa „Biti ili ne biti“, Julija dolazi pred oca i zbor (dakle zajednicu) koji su joj namijenili ulogu dobra/robe, da bi se odmah zatim, obgrlivši svoju odluku, dala živa zatvoriti u grobnici.

Romeo i Julija, odnosno Julija i Romeo, prvenstveno su dakle dvoje, a ne fatalno stopljeno, mistično Jedno: vide jedno drugo kako umiru i time dosežu vrhunac uzajamne subjektivacije, na kakvoj im ostali tragički likovi Shakespeareova nasljeđa, mahom ogrezli u solipsističkim opsesijama, mogu samo pozavidjeti.

Predstavu stoga započinjemo krajem, prizorom njihove smrti. Ono što zatim slijedi je obred pogreba, ujedno mračni i komični ballo in maschera u krletci koja pulsira, scenografsko-svjetlosnoj instalaciji-srcu naše predstave. Spiralni, izvrnuti marche funèbre odmata predstavu sve do novog početka otvorenog samo Juliji i Romeu, na kraju njihove izvedbe. Takvom konceptualnom, vizualnom i tjelesnom iskustvu predstave jednakomjerno su doprinijele Sandra Dekanić kao kostimografkinja, Mila Čuljak kao koreografkinja, te Alan Vukelić kao scenograf i dizajner svjetla.

A dramaturšku i redateljsku posvetu ove predstave cijelim svojim umjetničkim, glumačkim i pjevačkim bićem zavrijedila je Anamarija Knego, koja s Julijom zaokružuje svoju trilogiju iznimnih ženskih likova u operama nastalim prema Shakespeareovim predlošcima. U Desdemoni iz Vedijeva „Otella” ona je, neočekivano za mnoge, probudila prkos i bunt; kao Alice Ford u Verdijevu „Falstaffu” preuzela je ulogu redateljice (Alice-Direttrice u teatru u teatru u kojem će nadmudriti  sve muške likove); i sada u Juliji, opet prkoseći predrasudama, Anamarija Knego je prepoznala i izborila snagu žene. U njezinim arijama i suigri s Aljažem Farasinom, Romeom verterovski duboke proživljenosti, rađa se kompleksni ženski karakter koji nastavlja potvrđivati da će Shakespeare biti naš suvremenik sve dok ima umjetnica izvedbe koje na tome ustraju.

„Requiem za Mlade Ljubavnike iz Verone” ili je naš mali (kostimski) svijet iz vizure trinaestogodišnje feministice darkerice (Julije) s romantičnim pogledom na smrt…?
Crna je i boja ograničenja, zidova i štitova… „kutije” koja opisuje dokud je „sigurno pružiti ruku”…
ali crna je i boja prostranstva… ovdje – za istraživanje u formi povijesnog kostima, odnosa materijala, kvaliteta površine, reakcije na scensko svjetlo…

I kao što su „dvoje” pukli od emocije – kostimi pucaju i raspadaju se na očigled…
… I svakim susretom skidaju dio oklopa…
… I svakim susretom (kostimski) se otvara dio prostora za boje, za reakciju na šarenilo scenskog svjetla.

Umiru dvaput, u stilskom i u suvremenom kostimu, jer pokušali smo današnjim očima vidjeti neki jučerašnji svijet… ali pripremamo i kostime za sutra 😉 …

hoće li biti pokorna ili pokorena? bezdomna ili u jedinstvu?

ševa i slavuj često su zazivane ptice u pjevu opere R&J. jedna pjeva jedino u letu prema nebu i suncu, jedna jedino noću.
jedne jedine, zajedno sklapajući primirje otkrznutim neljubavnim pokorenjima.
tvrdoglavo, odlučno donoseći odluku: radije ću biti bez tijela – života – doma – roda ako ne mogu biti s tobom.

kompozicija je tako isprepletana sa svim tijelima izvedbe u koračnici Danse Macabrea, u svadbenom koraku, u pogrebnom iskoraku povorke, u beskrajnom kruženju i okretajima koja nadmoćno do nesvijesti žele obuzdati divljost ljubavi. no, od koraka do iskoraka prema koračanju oslobođenja Romeo i Julija prividom Kraljice Mab, rastače se svako razumno opravdanje za život bez ljubavi. samo ljubav. uvijek. za u vijek.
nepokorena.

R+J

PRVI ČIN
Prolog uvertiri
Scena s kratkim zborskim dijelom sukobljenih obitelji u Veroni.

Bal pod maskama u palači Capuletijevih

Tebaldo razgovara s Parisom o nećakinji Juliji koja se pojavljuje sa svojim ocem. Romeo, Mercuzio, Benvoglio i njihovi prijatelji ulaze prerušeni, Mercuzio pjeva baladu o Kraljici Mab, nakon koje Julija pjeva veselu valcer ariju. Romeo i Julija susreću se prvi put i zaljubljuju. Tebaldo se pojavljuje i sumnja kako je užurbano premaskirani Romeo njegov suparnik. Dok Tebaldo želi okršaj, Capuleti naređuje da se bal nastavi.

 

DRUGI ČIN
Vrt Capuletijevih

Nakon što je Romeov paž Stefano pomogao svom gospodaru ući u vrt Capuletijevih, otkriva dvoje zaljubljenih kako izmjenjuju zavjete ljubavi.

 

TREĆI ČIN
Prva scena
Ćelija brata Lorenza

Romeo i Julija, u pratnji njene dadilje Gertrude, idu u ćeliju i vjenčaju se. Lorenzo se nada pomirenju obitelji Montecchi i Capuleti.

Druga scena
Ulica u blizini palače Capuletijevih

Stefano pjeva kako bi privukao protivnike na ulicu. Gregorio i Stefano se potuku. Pojavljuju se muškarci iz obje obitelji. U dvoboju između Mercuzia i Tebalda, Mercuzio se sruši mrtav. Potom Romeo u dvoboju s Tebaldom osvećuje svog prijatelja. Tebaldo je mrtav, a Knez protjera Romea iz grada.

 

ČETVRTI ČIN
Julijina soba u zoru

Romeo i Julija su zajedno, a nakon dugog dueta, Romeo odlazi u izgnanstvo. Julijin otac ulazi podsjetiti ju na Tebaldovu posljednju želju da se Julija uda za Parisa. Brat Lorenzo daje Juliji napitak od kojeg će zaspati, pa će se činiti da je mrtva, a nakon što bude u obiteljskoj grobnici, plan je da ju Romeo probudi i odvede.

 

PETI ČIN
Julijina grobnica

Romeo provaljuje u grobnicu nakon što je popio otrov vjerujući da je Julija mrtva. Kada se Julija probudi, čuje se posljednji duet ljubavnika prije nego otrov počne djelovati. Nakon što njen mladoženja oslabi, Julija se probada nožem – ljubavnici su vječno ujedinjeni u smrti.

Nakon snimanja Gounodove opere „Faust” za globalnu glazbenu korporaciju Universal Music, riječka Opera izašla je na međunarodnu diskografsku scenu. Sada, prvi put u povijesti riječkog Kazališta, Opera Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u koprodukciji s Teatrom Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni postavlja najpoznatiju ljubavnu priču pretočenu u operu – „Romea i Juliju” Charlesa Gounoda. Do danas, u Rijeci je, u tadašnjem Teatru Comunale (Općinskom kazalištu) publika imala priliku vidjeti ovu operu u izvedbi Compagnie drammatice V. Antuzzi (dir: Adolfo Drago) 1890. godine i to pod naslovom „Giulietta e Romeo”, a 1912. godine operu „Romeo e Giulietta” izvela je Compagnia drammatica benelliana M. Fumagalli (dir: Oscar Anselmi). Na dvama koncertima pjevala se samo Julijina arija „Je veux vivre”, u sklopu Novogodišnjeg koncerta 1982. (dir: Davorin Hauptfeld) te na Riječkim ljetnim noćima, na Trsatu 2005. godine (dir: Fabrizio Ventura).

Prije koncertne izvedbe „Fausta” 17. studenog 2016. godine, jedina Gounodova opera koja se u produkciji riječkih opernih snaga izvodila, bio je upravo „Faust”. Iako ne pripada verdijanskom i talijanskom belkantističkom repertoaru, omiljenom u Rijeci u sva vremena njene operne povijesti, Gounodov se „Faust” često i rado gledao. Već 1864., pet godina nakon praizvedbe, prikazuje se u starom kazalištu, u kojem su ga Riječani mogli gledati još 1870. i 1881. godine. U novom, Općinskom kazalištu, u današnjoj zgradi, prikazivao se „Faust” 1894, 1902. i 1912. godine. Uskoro nakon osnutka Narodnog kazališta u Rijeci premijera ovog djela održana je 2. ožujka 1949, a druga obnova uslijedila je već 1954, zatim 1959. godine, pa 1962. te posljednja obnova 1966. Premijere „Fausta” u HNK Ivana pl. Zajca bile su 1991. te 2014. godine.

 

Priredila Andrea Labik

Parižanka, majka Charlesa Gounoda, učiteljica glazbe osigurala je sinu dovoljno glazbene naobrazbe kako bi mu u njegovoj 18. osigurala studiranje na francuskom Kraljevskom konzervatoriju u Parizu. Već tri godine kasnije osvojio je Grand Prix de Rome za „Cantatu Fernand”, te stipendiju i tri godine studiranja u Rimu, te putovanja u Beč, Berlin i Leipzig.

Gounod je pripadao generaciji umjetnika koji su rasli u reakcijama nakon strahota izazvanim Francuskom revolucijom. U Rimu su Gounoda privlačile i katoličke i klasične rimske tradicije, uranjao je u svijet glazbe, čitao djela književnih velikana Goethea i Shakespearea što je kasnije izrodilo operama za njegove dvije najuspješnije opere: „Faust” i „Romeo i Julija”.

U svojim dvadesetim godinama bio je privučen misionarskim svećenstvom, zaposlio se kao zborovođa u kapeli društvenih aktivista, u crkvi francuskih misionara koji su radili u Vijetnamu, Koreji i Srednjem Istoku. Mnogi od svećenika bili su mučenici. Gounodova je majka potakla Charlesa da ipak nastavi s pisanjem opera u Parizu, radije nego da se upušta u opasne misije u zaraćenim zemljama. Uskoro je započela njegova dugogodišnja suradnja s libretistom, pjesnikom i piscem Julesom Barbierom (1825 – 1901) koji je surađivao s piscem Michelom Carréom. Vladala je u to vrijeme žustra polemika među skladateljima treba li opera ispričati priču ili biti sredstvo za pjevače koji će tako pokazati svoje vokalne sposobnosti. Barbier i Gounod razvili su glazbeni stil koji je bio oboje, toliko melodijski bogat, ali da se svaka riječ jasno razumije.

Nakon uspješne operne adaptacije Goetheova remek-djela „Faust” (1859) s tematikom muškarca, žene i vraga, Gounod i Barbier stvorili su operu (1867.) prema najpoznatijoj ljubavnoj priči svih vremena, Shakespeareovoj tragediji „Romeo i Julija” iz 1597. S „Faustom” je Gounod ušao u vrh opere, a osam godina kasnije taj je status potvrdio. Romantički genij Gounod, i sam tenor, stvorio je izvanrednu i zahtjevnu opernu ulogu za legendarnog ljubavnika. Ljubavna strast u ovoj se operi proteže kroz susrete ljubavnika u svakom činu. „Romeo i Julija” obiluju nježnim melodijama arija i dueta, ekstatičnim monolozima, milozvučnim valcerima, od susreta na balu pod maskama, u sceni balkona, vjenčanja, u Julijinoj sobi, pa sve do scene smrti. Ti su susreti pružili priliku za najveću zbirku ljubavnih dueta, više nego u ijednoj francuskoj operi! Radi se o jednom od najromantičnijih opernih djela ikad napisanih!

Skladanje na uzlaznoj putanji omeo je francusko-pruski rat kada je izbjegao u Englesku, a po povratku u Pariz više nije skladao opere.

Gounod je autor „Ave Marie”, znamenite parafraze na Bachov preludij u C-duru iz prve knjige „Dobro ugođena klavira”. Skladao je 15 opera, oratorije, simfonijsku i komornu instrumentalnu te vokalnu i crkvenu glazbu, itd. Njegov stil mješavina je utjecaja klasicizma, gregorijanike i francuske nacionalne tradicije, s izrazitom kulturom melodike te prozračnošću, s čistoćom i finoćom teksture. Utjecaj Charlesa Gounoda na francusku školu druge polovice 19. stoljeća vrlo je značajan, posebno se to odnosi na J. Masseneta, G. Bizeta, C. Debussyja i G. Fauréa.

 

Priredila Andrea Labik

Kako vam se sviđa u Rijeci?

Jako! Rijeka je jako prijateljski, ugodan, sladak grad. Sviđa mi se što je mali grad i što je na moru, ima mediteranski duh. Kada sam s Kube došao u Njemačku, doživio sam svojevrsni kulturološki šok, a Rijeka me zbog te blizine mora podsjeća na moju Havanu, na Kubu i na naše kazalište, moju kuću, s bogatom poviješću. Bilo je to u 19. st. prvo tako veliko kazalište u Americi gdje su pjevali najveći operni pjevači ikad kao što su Caruso, Di Stefano, a nastupala je na toj pozornici i velika ruska balerina Maya Plisetskaya, ili primjerice, kao i ovdje u Rijeci, glumica – Sarah Bernhardt. Veličanstveno mjesto, ima 1500 mjesta, stolice su drvene i pod je drven, puno je značilo za akustiku kada su skinuli tapecirunge i tepih.

U Rijeci se osjećam vrlo dobrodošlo i od ljudi koje susrećem u ovom lijepom gradu i od kolegica i kolega ovdje u Kazalištu. Mislim da je ovo prekrasno mjesto za život, a i za rad, jer je riječko Kazalište doista predivno.

Stekao sam dojam da publika jako volioperu, da se opera ovdje posebno cijeni, da je ljudima važna i tradicija i glazba.

Smatram da je riječko Kazalište u pravim rukama.

 

A produkcija „Romea i Julije”?

Itekako! Uz redatelja Marina Blaževića i slovenskog dirigenta Marka Hribernika i ostale iz kreativnog tima, uz odlične soliste, uistinu sjajan zbor i orkestar, ovo je stvarno kvalitetna produkcija.

 

Kako ste se pripremali za ulogu kada ste saznali da ste nakon audicije izabrani za ulogu Romea?

Iza mene je jedno doista intenzivno razdoblje u kojem sam u kratkom roku nastojao pripremiti ulogu Romea tako da bude na najvišoj mogućoj razini.

Prije nego što sam ulogu naučio, bavio sam se samo partiturom, nisam želio pogledati video iako su mi poslali, nisam želio „pokupiti” tuđe načine interpretacije, već ponuditi vlastitu. Uvijek mislim da čak i u najkraćem vremenu imam dovoljno vremena kreirati lik iz sebe. U Njemačkoj sam se pripremao s dva svoja učitelja, oni su moja najveća glazbena, vokalna podrška, moj tim koji me uvijek rado i brzo priprema, to su vokalni trener i moj profesor Konrad Jarnot te dirigent Thomas Gabrisch.

Srećom, uloge učim jako brzo, ali neću vam reći koliko mi je trebalo da naučim Romea jer mi nećete vjerovati. Gounodov i Shakespeareov Romeo je doista vrlo zahtjevna uloga, lik je kroz pet činova opere gotovo stalno na pozornici. Također, opera se pjeva na francuskom što sam htio usavršiti. Važno mi je točno pjevati francuski. I za to sam imao rigoroznog učitelja, puno sam radio i s njim.

 

Kakav je onda vaš Romeo?

Moje viđenje Romea počelo se bistriti nakon prvog razgovora s redateljem Marinom Blaževićem. Toliko mi je dobro objasnio da sam istog trena imao viziju što i kako on vidi cijelu produkciju i kakav bi moj Romeo trebao biti. Imam mnogo iskustva s minimalistički kreiranim operama gdje nemaš gomilu elemenata koji te podržavaju, kao izmjene scenografije trideset puta kada se treba i presvlačiti jednako toliko puta ili nemaš pet stvari u rukama s kojima se možeš igrati, ništa iza čega se možeš sakriti. Imaš samo sebe. Izuzetno zanimljivo. Za izniman rezultat u takvoj produkciji moram se dati više od 100% kako bih ispunio čitavu pozornicu, što od mene traži i veći glumački rad na ulozi. Osjećaš se često golim. Ne doslovno, naravno. Tu je prostor kojeg treba ispuniti velikom kreativnošću i zvjerskom energijom. Produkcija može biti minimalistička, ali pjevač, interpret ne smije. A Marin mi je dozvolio kreirati, dao mi je prostora izraziti se. Moj Romeo je, rekao bih, intenzivan.

Razmišljao sam o razvoju lika, od prvog puta kada ugleda Juliju, od prvog puta kada imaju duet, kakav odnos imaju njihove obitelji, kako Romeo čak i ubije jednog člana njezine obitelji, kako nakon svega preživljavaju sve poteškoće i tragedije odlučno ostajući zajedno, pa sve do posljednjih trenutaka opere. Sve to vrijeme događa se velika transformacija u glasu i govoru tijela, što ulogu čini i psihološki zahtjevnom, ne samo tehnički i vokalno. A ja doista volim izazove. Vjerojatno zato volim i sport. Publika će s mojim likom Romea svjedočiti jednom velikom putovanju. „Romeo i Julija” ima prekrasne melodije, divne zborske dijelove, lirska je, romantična, ova opera je zaista zaokružena cjelina.

Nakon izvedbi „Romea i Julije” volio bih ponovno pjevati u riječkoj Operi.

 

Opera ima svoju publiku, ali rijetko je riječ o mladima. Što vi kao mladi operni pjevač mislite o tome?

Fanovi opere, ljudi koji inače vole dolaziti na operu, većinom su starije generacije i to je u redu, ali vjerujem da kazalište može svim mogućim sredstvima doći do mlađe i mlade publike koja u operi može naći mnogo toga zanimljivog. Ja ću uskoro imati 31 i obožavam ono čime se bavim.

Opera je u prošlosti bila tek za probranu elitu. Nije to više tako već dugo. Mlade i mlađe, nove generacije trebaju samo doći, uvjeriti se da će zavoljeti operu. Pogotovo ovakve bliske tematike i moderne produkcije.

 

Koreografija i scenski pokret za vas nisu nikakav problem. Koriste li to kreativni timovi opera?

Obožavam plesati! U nekim rijetkim slučajevima i pjevati i plesati. Kao izvođač moraš biti svjestan baš svega što na pozornici radiš, kako se krećeš, kakve su ti geste, kako tvoj lik hoda i kakve ima pokrete… Ples je osnova, baza. I na Kubi i u Njemačkoj imali smo i baletni klas na studiju, scenski pokret je važan.

Uživam kada je u operi i balet s kojim se i ja krećem.

 

Često „uskačete” u uloge kada se pojavi iznenadna i hitna potreba za tenorom u nekoj produkciji?

Prilično često.

Ponekad je riječ o dva dana, ili čak samo jednom danu za pripremu. U tom slučaju, naravno, morate ulogu već znati, znači da ste je već ranije pjevali, a pokažu vam što kada radite i kuda se po sceni krećete. Sve ono što je bitno za ulogu. To je za mene adrenalin-show. Ja to volim.

Jako sam rano počeo s ovim poslom. Kod vas se počinje s akademskim obrazovanjem nakon 18. godine. Za moju generaciju osmišljen je prvostupnički studij već nakon osnovne škole, tako da sam ja s 18 godina već imao diplomu u rukama. Automatski sam nakon diplome dobio i ugovor s nacionalnom opernom kućom u Havani, tenori su bili naročito traženi.

 

Kako ste se kao tinejdžer zapravo odlučili za karijeru opernog pjevača? To najčešće kao ideja sazrijeva dosta kasnije.

Kao dijete sam pjevao u zborovima. Glazba je bila moja strast, no, nisam imao mogućnosti ići ni u kakve glazbene škole, nažalost. Ali imao sam majku koja me poticala i ohrabrivala da nastavim s glazbom, da budem uporan. Volio sam i sportove.

 

Koji najviše?

Košarku! Dva, tri puta tjedno obavezno idem na košarku, u jednom klubu u Njemačkoj. Sljedeći tjedan dogovorili su mi utakmicu ovdje u Rijeci, jedva čekam. Sljedeći tjedan uz kombinaciju opere i košarke bit će potpuna sreća za mene! (smijeh)

Kad smo kod sreće… i moj pas je u Rijeci sa mnom. Kubanac je kao i ja. Bichon Habanero. Originalna kubanska rasa. Jako je pametan. Obožavam ga.

 

Gdje je vaš europski dom? Koliko često odlazite kući na Kubu?

Trenutno živim u Njemačkoj, šestu godinu. Naprije sam živio u Münchenu, potom sam godinu dana živio i učio u Italiji na Belcanto akademiji „Rodolfo Celletti” Martina Franca. Vratio sam se zatim u Njemačku gdje sam u Düsseldorfu dobio ugovor na dvije godine u Oper am Rhein. Sada sam slobodni umjetnik, a baza mi je u Düsseldorfu gdje radim i na doktoratu. Već dvije godine zbog pandemije nisam bio kući. Moja majka bi jako rado bila ovdje na „Romeu i Juliji”… Nadam se da ću na proljeće uspjeti otići kući.

 

Bili ste prvak opere na Kubi i otišli ste u Europu. Kako to?

Shvatio sam da se lako uljuljkati. S 23 godine u statusu prvaka uvidio sam da ako želim rasti kao glazbenik, kao umjetnik, kao osoba, moram biti u Europi gdje su najbolji pedagozi, najbolji profesori. Moram biti tamo. Počeo sam tražiti stipendije i uskoro sam putovao u München. Njemačka ulaže mnogo u kulturu i jako sam sretan i zahvalan zbog toga.

 

Nudili su vam ugovore, ali izabrali ste biti slobodan umjetnik?

Da! Važno mi je imati slobodu pjevati uloge koje želim, a ne koje moram zato jer imam ugovor s nekim. Draža mi je sloboda. Umjetnici često, osobito na Kubi gdje je složena i teška politička situacija dugi niz godina, moraju podlijegati tuđim odabirima. A za umjetnika je važno imati slobodu plesati, slikati, pisati, kreirati, pjevati u slobodi. Kao slobodni umjetnik imam vlastiti glas i vlastitu slobodu izabrati ulogu za kojom totalno „poludim“, a ne biti prisiljen raditi nešto što ne želim, ne osjećam. Pritom, ulažem sve svoje vrijeme u tu ulogu, ogroman broj sati.

 

Koja je vaša uloga iz snova u ovom trenutku?

Ova koju pjevam sada. Apsolutno. Najdulja je uloga. Kada pjevaš tog snažnog, romantičnog, lirskog, dramatičnog Romea, možeš koristiti 25 različitih boja glasa, ako želiš. Toliko je bogata uloga. Pa to je Shakespeare! Svaka riječ nosi novi osjećaj. U ovoj ulozi imaš sve.

 

Razgovarala Andrea Labik

Foto & Video galerija

Medijski pokrovitelj / Partner mediatico