ROMEO I JULIJA
Charles Gounod

Opera u pet činova
Dirigentica:
Ariane Matiakh
Redatelj:
Dramaturginja i prijevod libreta:
Uloge:
Julija (Juliette), Capuletijeva kći: Anamarija Knego
Romeo (Romèo), Montecchijev sin: Aljaž Farasin
Brat Lorenzo (Frère Laurent), franjevac: Slavko Sekulić
Mercutio: naknadno
Stefano (Stéphano), Romeov paž: Ivana Srbljan / Emilia Rukavina
Capuleti (Le comte Capulet), Julijin otac: Luka Ortar
Tebaldo (Tybalt), Julijin bratić: Marko Fortunato
Gertruda (Gertrude), Julijina dadilja: Sofija Cingula
Veronski knez (Le duc de Verone): Slavko Sekulić
Paris: naknadno
Gregorio (Grégorio), Capuletijev sluga: Ivan Šimatović
Benvoglio: naknadno
Frere Jean: naknadno
Riječki simfonijski orkestar

Obnova: 17. siječnja 2022.

Libreto prema Shakespeareovoj tragediji: Jules Barbier, Michel Carré

Koprodukcija Opera HNK Ivana pl. Zajca, Teatro Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni

U eri u kojoj ljubav figurira istodobno i kao sentimentalni predmet ironije i cinizma, a opet i kao otponac nezaustavljivom pogonu utopijski nastrojene književne i filozofske produkcije, (o njezinim pak trivijaliziranim medijskim i tržišnim eksploatacijama da ne govorimo), Romeo i Julija i dalje sjaje kao mitska, sudbinski zadana i naglo okončana ljubav, spremna da odigra svoj ushit i patnju u nepredvidljivim društvenim, kulturnim i političkim kontekstima.

Usuprot možebitnoj prisili da se odamo izazovima aktualizacije, više nas je zanimalo što se s pričom zbiva u neslućenim kazališnim i glazbenim uvjetima kakve su, sa začudnim osjećajem za Shakespeareove mješavine tonova i ugođaja, slavnome paru priskrbili Gounod i njegovi libretisti. Onkraj prkosa spram stoljetne mržnje što razdire dvije zavađene obitelji, ovi operni Romeo i Julija, po našem sudu, ponajprije tragaju za „slobodnim mjestom, gdje na tren će smjeti skinuti masku“ (Mercuzio, I. čin), pa bilo to mjesto – i to vrijeme – tek mjesto i vrijeme paučinaste koprene kraljice Mab. Utoliko je i događaj koji ih spaja nešto iz ontologije drugoga reda, istodobno i posvemašnja slučajnost, i „radikalna promjena perspektive“ (Badiou), odnosno rađanje novog bića i novog svijeta: „Da mogu ljubit, pusti da iznova / rodim se u drugom!“ (Romeo, II. čin)

Što je Romeo vidio u Juliji? Zasigurno ne povod za stereotipne kliktaje o ljepoti kakvima je časti lakomisleni zbor i kakvima je tašti, gubitkom mladosti zaokupljeni otac uvodi na socijalnu pozornicu, pripremajući djevojku za bračnu prodaju. Tajnu magnetske veze dvaju veronskih ljubavnika ne mogu spoznati ni zaigrani i srčani Mercuzio, ni zaslijepljeni Gregorio, ni blijedi Paris, ni Tebaldo, pun buke i bijesa. Čak i brat Lorenzo ljubavnike štiti iz nekih drugih, njima stranih, „viših“ pobuda socijalnoga mira. „Mračni“ Romeo u „nebeskoj“ Juliji prepoznaje međutim upravo ono što će Gounodova partitura na Shakespeareovu tragu nastaviti dirljivo i stupnjevito potencirati nakon njihova kobnog susreta: spremnost na apsolutni rizik i bezrezervnu predaju, uslijed koje će Julija u hipu dozreti od cvrkutave Stefanoove „grlice“ do autentične junakinje koja ne krzma ni pred otporom prema ocu, klanu i gradu, ni pred otrovom ili bodežom. Stoga će njezina druga, dramatična arija „Amour Ranime Mon Courage“, u kojoj dvoji hoće li ili neće postati Ona u njihovoj jednakopravnoj ljubavi, i završiti čvrstom odlukom da otrov, bez obzira na moguć tragičan ishod, mora ispiti. Nasuprot privremeno utišanoj hamletovskoj sumnji na kraju monologa svih monologa „Biti ili ne biti“, Julija dolazi pred oca i zbor (dakle zajednicu) koji su joj namijenili ulogu dobra/robe, da bi se odmah zatim, obgrlivši svoju odluku, dala živa zatvoriti u grobnici.

Romeo i Julija, odnosno Julija i Romeo, prvenstveno su dakle dvoje, a ne fatalno stopljeno, mistično Jedno: vide jedno drugo kako umiru i time dosežu vrhunac uzajamne subjektivacije, na kakvoj im ostali tragički likovi Shakespeareova nasljeđa, mahom ogrezli u solipsističkim opsesijama, mogu samo pozavidjeti.

Predstavu stoga započinjemo krajem, prizorom njihove smrti. Ono što zatim slijedi je obred pogreba, ujedno mračni i komični ballo in maschera u krletci koja pulsira, scenografsko-svjetlosnoj instalaciji-srcu naše predstave. Spiralni, izvrnuti marche funèbre odmata predstavu sve do novog početka otvorenog samo Juliji i Romeu, na kraju njihove izvedbe. Takvom konceptualnom, vizualnom i tjelesnom iskustvu predstave jednakomjerno su doprinijele Sandra Dekanić kao kostimografkinja, Mila Čuljak kao koreografkinja, te Alan Vukelić kao scenograf i dizajner svjetla.

A dramaturšku i redateljsku posvetu ove predstave cijelim svojim umjetničkim, glumačkim i pjevačkim bićem zavrijedila je Anamarija Knego, koja s Julijom zaokružuje svoju trilogiju iznimnih ženskih likova u operama nastalim prema Shakespeareovim predlošcima. U Desdemoni iz Vedijeva „Otella” ona je, neočekivano za mnoge, probudila prkos i bunt; kao Alice Ford u Verdijevu „Falstaffu” preuzela je ulogu redateljice (Alice-Direttrice u teatru u teatru u kojem će nadmudriti  sve muške likove); i sada u Juliji, opet prkoseći predrasudama, Anamarija Knego je prepoznala i izborila snagu žene. U njezinim arijama i suigri s Aljažem Farasinom, Romeom verterovski duboke proživljenosti, rađa se kompleksni ženski karakter koji nastavlja potvrđivati da će Shakespeare biti naš suvremenik sve dok ima umjetnica izvedbe koje na tome ustraju.

Marin Blažević i Lada Čale Feldman