Tršćanin Giulio Settimo, glumac i lutkar s hrvatskom diplomom Umjetničke akademije u Osijeku, ravnatelj je Talijanske drame. Napuljka Serena Ferraiuolo glumica je Talijanske drame.
Njih dvoje našli su se u operi. Ne kao statisti, već kao glumci i to kao nositelji glavnih uloga! Serena i Giulio su Arlecchino!
Glumci Talijanske drame u operi?
Giulio: Serena već ima iskustva u operi, nije njoj to nešto novo. (Bila je u glumačkoj ulozi jedne od Tri dame u Mozartovoj „Čarobnoj fruli”.)
Serena: Da, ali to je totalno druga priča.
Nosite predstavu „Arlecchino“. Glavni ste lik u operi!
Serena: I nije samo to. Mi govorimo uz glazbu, uz note. To je za mene bio najveći izazov.
Giulio: Mislili da ćemo govoriti, glumiti. Najzanimljivije je bilo kada nam je na prvoj probi prišao producent opere i pitao nas: „Trebaju li vam note?” „Kakve note!?”, pitali smo.
Serena: Ja uopće ne znam čitati note.
Giulio: Ja sam išao na konzervatorij, pa nešto znam.
Serena: Prva proba, Giulio sve zna, čita note, priča s Nicolettom Olivieri. A za mene je to bio „arapski“. Pomislila sam – bolje da odustanem.
Glumac i glumica, a jedna uloga.
Giulio: Mislim da je to genijalno. U početku je redatelj Marin Blažević htio samo jednog glumca, bili smo u alternaciji, ali je bilo čudno da jednu izvedbu igra žena kao Arlecchino, a drugu muški glumac. Riječ je o potpuno drugačijim energijama. Ona ima mušku energiju, a ja žensku. (smijeh) Ovako smo jači na sceni! Sve igramo u dvoje i sve pričamo u dvoje.
Jedno drugome ste poticaj.
Giulio: Upravo tako. Jači je dojam. Osim toga, Arlecchinu dajemo ženski i muški princip, i žensko je i muško biće. Sve je pomiješano u tom jednom nadbiću.
Serena: Giulio zaista ima žensku energiju, a ja mušku. Nakon što je imao probu bez mene, rekao mi je: „To je bilo grozno! Osjećao sam se nepotpun, gol”. Nakon toga sam i ja imala jednu probu bez njega, strašno. Ulogu smo stvorili zajedno. Ja dobivam energiju od njega, on od mene, nadam se.
Giulio: Apsolutno.
Serena: Ta uloga ne postoji bez nas oboje.
Giulio: Igra funkcionira jer kad smo zajedno, osjećamo se kao pod maskom onog drugoga, zaštićeno, sigurno. Ne osjećaš se samo, ni pogrešno ili točno. Stalno smo u igri/suigri. Nema strahova. A kad si sam na sceni… ponekad zna biti teško.
Serena: Bilo je zahtjevno ne prestati igrati se kad je u orkestralnu rupu došao cijeli orkestar. Moraš pratiti glazbu. Razmišljala sam kako mogu dati svoju „boju”, a i dalje pratiti maestra Egela i Busonijevu glazbu, što je izrazito zadano.
Giulio: To je i dalje zeznuto.
Rad na operi razlikuje se od rada na drami. Kako je sada kada cijelo vrijeme imate dirigenta pred sobom? Jer redatelja se, kao glumci, uvijek „riješite” u nekom trenutku.
Serena: Da, predstava postane tvoja u nekom trenutku.
Giulio: U drami nemaš taj problem. Ti daješ ritam. Svaka predstava ima svoj ritam, naravno, ali uvijek ti utječeš na to. Sada u operi sve određuje glazba, 50 ljudi koji istovremeno sviraju, a ako zakasniš, svih si zeznuo. Moramo se prilagođavati i pratimo dirigenta.
Serena: A prilagođavamo se i različitim izvođačima koji se mijenjaju u alternacijama. Najbitnije je da se slušamo na sceni. Puno više nego kada glumimo u drami.
Giulio: Zanimljivo je primijetiti kako pjevači drugačije od glumaca i primaju upute. Njima je bitnija glazba nego aktivna radnja. Opera je puno veći sistem.
Serena: Maestro Egel oduševljava. On igra s nama.
Giulio: On stalno motivira! Valentin Egel je isto jedan mali Harlekin. Dao nam je predivne upute i guštali smo zajedno. No, ono što želim istaknuti i naglasiti – Maestro je shvatio da Serena ima apsolutni sluh! Sad razumijem zašto je tako dobro i brzo naučila hrvatski. Osim toga, pročita tekst i odmah nakon toga na sceni – ona zna taj tekst! Nikad nisam toliko štrebao u životu! Samo da mogu biti s njom na istoj razini.
Serena: Ali Giulio, to moramo reći, svaki dan ima gomilu ideja! Stalno nudi rješenja na sceni! U svakom trenutku.
Giulio: Nikada nisam imao ovakvu partnericu na sceni, utjecala je i da budem bolji.
Izvrsno iskorištavate priliku za igranje commedije dell’arte. Kad vas gledam u ulozi Arlecchina, čini mi se da vam je upisana u genima. Njen je temelj improvizacija, ali u operi je baš zapravo i nema. Ili?
Serena: Nije to prava forma commedije dell’arte. Improvizacija u „Arlecchinu” postoji u scenama bez glazbe.
Giulio: Pravi Arlecchino govori venecijanskim dijalektom, ne talijanski ni njemački niti je „uokviren” glazbom. Busonijev „Arlecchino” izlazi van okvira commedije dell’arte. Busoni je tu slobodnu formu stavio u strogu formu kakva je opera. Glazba ne daje mogućnost improvizacije. Improvizacija je nešto što je uvijek otvoreno, ali kad je glazba u pitanju, sve je vrlo jasno postavljeno. No, Busoni je pisao djelo tako da je ipak ostavio mjesta i za Arlecchinove priče. Tamo smo si priuštili svašta…
Serena: Daaaa! Meni je sve smiješno. Ali omiljen mi je dio kada igramo kapetane na njemačkom.
Busoni je pisao na njemačkom, preveo je samoga sebe na talijanski, a vi govorite i jedno i drugo.
Serena: Marin je htio da taj dio ostane na njemačkom.
Giulio: Međutim, nije tražio od nas da naučimo njemački. Kolegica štreberica je već u čitanju tog dijela teksta govorila kao prava Nijemica! Tada smo odlučili zadržati taj dio na njemačkom.
Serena: Neke riječi su točne, ali se zapravo zezamo, razumije se iz konteksta.
Giulio: Njemačka riječ, pa hrpa teksta koji podsjeća na njemački, ali zapravo ne znači ništa.
Kako vi osjećate lik Arlecchina?
Giulio: Lik nam je „sjeo“, oboje se volimo šaliti. Mi smo harlekini u našem načinu rada i u životu. Nama je lako biti Arlecchino. Nije daleko od onoga što smo mi privatno. (smijeh) Zapravo smo mala djeca u tijelima odraslih. Zaigrani smo u liku, kao kad prelaziš iz djetinjstva u tinejdžera, kad počinješ razumijevati što je seks.
Serena: Malo je zloćkast Arlecchino.
Giulio: Pa Arlecchino ima masku s malim rogovima. Vražić. Blago vulgarno, ali opet nekako dječje, nije prljavo.
Bungee jumping u operi.
Serena: Na početku je bila ideja da letimo i Giulio i ja. Ali smo shvatili da izgledamo kao dvije kobasice. Katastrofa.
Giulio: Poželjeli smo bungee jumping jer smo primijetili da što god smo zatražili od redatelja, on bi rekao: da. (smijeh)
Serena: Ne govori to! Htjeli smo jer su baletni plesači, u njihovoj ranijoj predstavi, izgledali predivno! A kada smo mi probali izgledalo je grozno. Ali smo uspjeli. Samo ja letim. (smijeh)
Giulio: Uživamo i izgleda posebno. Bogato. Nije to komplicirano, ali je efektno. Serena leti!
Što biste još posebno izdvojili kao zanimljivost?
Giulio: Najviše rekvizita otkad radim! Redatelj nam je dopustio, što luđa ideja, to bolje. Bio nam je izazov, bockali smo se međusobno: probaj pitati to.
Na primjer?
Giulio: Slon na sceni. (smijeh)
Serena: Smijemo to reći?
Giulio: Valjda. Imamo svašta na sceni. Ali to je super jer „Arlecchino” je antiopera i odlično se slaže s „Giannijem Schicchijem” koji slijedi, obje su opere u komičnom tonu.
Serena: Nema laži, nema skrivanja. Tijekom „Arlecchina” vidite i kazalište kakvo jest. Svjetlo u gledalištu, živa scena.
Giulio: Prikazuje sve, a i svemu se ruga toliko jasno, do kraja.
Razgovarala Andrea Labik
