Najbolje mjesto za Romea i Juliju, uz slavnog plesača i koreografa Jiříja Bubeníčeka, pronašla je umjetnica i kostimografkinja Nadina Cojocaru, njegova profesionalna i privatna suputnica koja zaslužna za kostimografiju, a u suradnji s Bubeníčekom i za koncept i dramaturgiju.
Osim sviranja klavira, plesa i slikanja koje je prati kroz cijeli život, diplomirala je koreografiju na Sveučilištu umjetnosti u Kišinjevu u Moldaviji. Uz brojna njena inozemna iskustva, zanimljivo je istaknuti kako je u Japanu godinama učila japanski jezik, kulturu i proučavala tradicionalni kimono. Radila je u modnoj industriji na svim poljima. Od 2015. surađuje s Bubeníčekom na različitim umjetničkim projektima. Njezin rad obilježava nastojanje da svaki lik za publiku bude nezaboravan, i kroz prepoznatljivost toga lika i poruke koju nosi. Pritom istražuje granice mogućeg i kombinira suvremeno s povijesnim u što ćete se i vi moći uvjeriti u modernom baletu klasične ljepote čija je premijera 27. travnja u 19 i 30 sati, a reprize slijede 28., 29. i 30. travnja te 3. i 4. svibnja.
Pročitajte što Nadina Cojocaru kaže o novoj, emotivno nabijenoj produkciji riječkog Baleta.
Radeći na ovom djelu, promišljali ste roditeljstvo od Shakespearea od danas, odnos autoritet – mladi?
Vjerujem da je priča u okvirima roditeljstva aktualna i danas. Zaključili smo kako je Shakespeare prije 400 godina zapravo imao jednake ideje o roditeljstvu koje imamo i danas, o autoritetu roditelja nad djecom. Mladi nemaju prostor za svoj glas u društvu ili je riječ o vrlo tihom glasiću. Ne čuje ih se. Žrtvuju zbog toga svoje živote kako bi napravili promjenu u društvu. Što se od tada do danas promijenilo? Vrlo malo. Roditelji su premoćni nad mlađim generacijama, ne slušaju, ne čuju, nisu otvoreni saslušati, čuti ni razumjeti mlade generacije. Reakcija mladih na takve ponižavajuće reakcije roditelja jest reakcija i na autoritete majke i oca i društva općenito i evoluciju čovječanstva. Poruke su vrlo duboke i snažne.
Kako se to u djelu očituje?
Mladi su pod utjecajem starijih generacija, primjerice mržnja između Capuletija i Montecchija ili šire – mržnja između Amerike i Rusije koja definira njihovo postojanje. A to je nešto što seže u povijest, daleko unatrag i moguće je odbaciti nešto toliko štetno. Ako prestanem mrziti Capuletijeve, tko ću ja biti kao Montecchi? Definiram li se ja kroz tu mržnju? Moramo naučiti otpustiti.
Ostajete u legendarnoj priči o Romeu i Juliji?
Naravno. U potpunosti. Malo smo sada filozofirali 🙂 ali da, naravno, držimo se Shakespeareovih „Romea i Julije”. Priča o njima toliko je poznata, osim u književnosti, jednako tako u drami i operi i baletu pa i na filmu, zbog čega osjećamo i pritisak i odgovornost sve točno ispričati. U tolikoj mjeri da ako je netko čak i ne zna , a dođe u kazalište i prvi put se susretne s ovom pričom, da je jednostavno shvati. Želimo biti točni i precizni i s emocijama likova i događajima te njihovim tijekom. Sve se to mora izvrsno stapati s glazbom kako bismo uspješno donijeli ono što je Shakespeare pisao, a ujedno i ono kako mi to vidimo, našu percepciju karaktera kroz plesačice i plesače riječkog Baleta.
Snažno donosite poruku i kroz scenografiju i uz interpretacije glumaca kao iznimnu nadopunu, zanimljiv dodatak cjelokupnom doživljaju.
Kroz gledalište će prolaziti most i publiku dijeliti na Capuletije i Montecchije. Među njima će sjediti i dvoje dramskih glumaca interpretirajući likove ove Shakespeareove tragedije. Most ima oblik križa što znači razdvajanje, ali i mjesto gdje se mogu spojiti. Kroz žrtvu vlastite djece mogu se riješiti mržnje.
Od plesača se zapravo očekuje da budu i glumci, inzistirate da je svaki karakter doista živ, a ne patetičan te savršeno otplesan.
Jako je puno boja i individualnih obilježja u svakom od likova. Ovo je „vlak smrti” tragičnih događaja. Svatko od njih mora biti ekstremno otvoren za toliki raspon emocija kako bi nam ih pokazali u svoj svojoj snazi. Riječ je o događajima tijekom četiri dana zbijenima u sat i pol predstave. Emocije se vrlo, vrlo dinamično izmjenjuju. Važno je da se interpreti prepuste.
Kako nam ide? Rekla bih cvijet je rastao, rastao i na pravom smo putu da pred publikom procvate i zamiriše.
Biste li još što ili još koga istakli s tog zajedničkog puta?
O, nikada nisam imala toliko izvrsnu asistenticu kao što je Ana Aleksandra Buković! Doista. Izuzetno je vrijedna, radoholičarka je i prava podrška čitavo vrijeme. Za apsolutno sve što pitam, ona je tu. Vrlo je pozitivna i draga.
Razgovarala Andrea Labik
Foto: Fanni Tutek-Hajnal
