SCHUMANN, ŠOSTAKOVIČ

Njemački skladatelj, pijanist, dirigent i glazbeni kritičar Robert Schumann stvaralački se najpotpunije izrazio u popijevkama, klavirskim minijaturama (povezanima u cikluse, npr. „Leptiri”, „Fantazije”, „Album za mladež”) i komornim skladbama, skladao je 4 simfonije, koncerte za klavir i violončelo, skladbe za razne komorne sastave, operu („Genoveva”), oratorij, prizore iz Goetheova „Fausta”, glazbu za Byronova „Manfreda” i niz ciklusa popijevki, osnovao je i uređivao „Novi časopis za glazbu” u kojemu je promicao ideale njemačke romantičke glazbe.

Duh romantizma snažno prožima Četvrtu simfoniju pravog romantičara naglašenog individualizma Roberta Schumanna. Četvrta je dugo bila najutjecajnije, glavno djelo njegova orkestralnog repertoara. Revolucionarna jednostavačna struktura svrstava je među jedinstvene simfonije, smatra je se prekretnicom u povijesti simfonije. Kreacija bez šavova. Sam Schumann nazvao ju je „simfonijom u jednom stavku”.

„Robertov um sada je jako kreativan, jučer je započeo sa simfonijom koja će biti sastavljena od jednog stavka, ali s Adagiom i finalom. Nikada nisam čula ništa slično, ali gledajući Robertove radove i slušajući d-mol kako divlje odjekuje u daljini, već znam da će ovo biti još jedno djelo koje izranja iz dubine njegove duše“, zabilježila je u dnevniku Clara Schumann. Doista, umjesto simfonije s četiri jasno razgraničena stavka, Schumann je tijekom ljeta 1841. nastojao spojiti tradicionalna četiri stavka u neprekinuti, sveobuhvatni tok glazbe. Motiv iz kojeg „izrasta” cijela simfonija jest „Clarina tema”. Djelo poklonjeno joj na njezin rođendan i posvećeno Clari Schumann praizveo je Leipziški orkestar Gewandhaus 6. prosinca iste godine. Kako bi privukli pozornost, na koncertu su nastupili najpoznatiji klavirski virtuoz tog vremena Franz Liszt i pijanistička zvijezda Clara Schumann. U publici je bilo zbunjenih neuobičajenom formom simfonije, međutim kritike su bile pozitivne. Schumann je djelo pospremio u ladicu na deset godina i bavio se drugim djelima, zato i jest četvrta, a započeo ju je skladati kao drugu. Dobila je varljivo visok broj opusa, da je ispravno označena kao druga, bila bi op. 45. No, revidirao ju je i znatno reorkestrirao. Nova je verzija Četvrte simfonije iz 1851. uz veliki uspjeh izvedena u Düsseldorfu gdje će Clara i Robert pronaći svoj posljednji dom. Bio je to jedan od njegovih posljednjih javnih trijumfa. Danas se češće izvodi revidirana verzija, iako i originalna još uvijek ima svoje obožavatelje.
Clara Wieck (1819. – 1896.) odrasla je uz glazbu, voljela je satove klavira s ocem Friedrichom, poznatim pijanističkim pedagogom i učila bez teškoća. Njihov dom bio je mjesto za slušanje nove glazbe, upoznavanje velikana romantičnog doba što je za nju bio veliki poticaj. Liszt, Mendelssohn, Goethe, Paganini, Chopin poznavali su Claru i bili zadivljeni njezinim pijanizmom. Sramežljiva Clara bila je čudo od djeteta i pripadala je jednom od najelitnijih glazbeničkih krugova. Postala je česta gošća koncertnih zbivanja, još kao djevojčica osvojila je glazbene metropole kao što su Pariz i Beč.

Dvadesetogodišnji Robert Schumann (1810. – 1856.) stiže u Leipzig 1830. godine kada se jedanaestogodišnja Clara pripremala za svoj prvi solistički nastup. U kuću Wieckovih useljava student kako bi se posvetio strasti prema glazbi nakon što je napustio odvjetničku karijeru. Robertu je puno značilo što može na satove klavira kod legendarnog gospodina Wiecka. Claru je počeo privlačiti Robert, a njezin se otac počeo brinuti da će joj zaljubljenost odvratiti pozornost od glazbe. Odvodi je na višemjesečne turneje Njemačkom i Francuskom. Zajednički prijatelj nakon dugog razdoblja razdvojenosti 1837. zbog njezinih turneja pomaže razmjenjivati pisma između Clare i Roberta.

Unatoč pokušajima da ih Wieck na razne načine omete, Clara i Robert provode vrijeme zajedno uz glazbu i šetnje koje je Clara obožavala. Zajedno su improvizirali na klaviru, skladali, dijelili sjećanja i iskustva, maštali o glazbi koju bi mogli stvarati. Clara je Robertu posvetila svoj romantični Opus 3.

Robert je bio šokiran što njezin otac ne odobrava vezu. I Clara i on trebali su Wiecka u svojim životima. Clara obznanjuje ocu da se seli i udaje za Roberta, no on je nepokolebljiv u osudi te veze. Nije joj dao ni dio zarade dobivene tijekom zajedničkih turneja, što je tražila u miraz. Mlada je umjetnica zaradu odlučila osigurati sama. Bračno pitanje moralo se rješavati sudski, slijedila je tužba zaručnika protiv očeve zabrane, obratili su se s molbom da se dozvoli sklapanje braka bez privole oca. Clara i Robert vjenčali su se 1840. dan prije njezinog 21. rođendana.

Međusobno su se poticali na skladanje. Osim što su dijelili ljubav prema glazbi, njihove kreativne sklonosti sjajno su se nadopunjavale. Dijelili su najljepše trenutke u životima. U zajednički dnevnik upisivali su zapise naizmjence, sačuvani su i izdani kao knjiga što postoji i u hrvatskom prijevodu kao „Bračni dnevnik“. Objavljuju zajedničke skladbe u zbirci pjesama „Proljeća ljubavi“, poznatoj kao opus 37/12.

Iako za Claru posveta bračnim obvezama nije isključivala glazbeničke, međunarodno priznata pijanistica reducirala je vježbanje, prepustivši u kući tišinu za skladanje gotovo nepoznatom skladatelju. S druge strane, živjeti samo za svoju kuću i svog muža nije bila opcija za Claru, kao ni odustajanje od umjetničkog rada. Jednako, željela je Robertu pružiti mogućnost potpunog predanja glazbi, da niti jedna briga ne remeti njegovo umjetničko stvaralaštvo. Brak je uskoro bio na klimavim nogama zbog financijskih razloga, stoga se Clara Schumann vraća u koncertne dvorane.

Bračni par često je putovao zajedno. Robert je nerijetko teško podnosio biti u ženinoj sjeni, ali činjenica je da je Clara na koncertima izvodila i njegova djela i od njega napravila međunarodno poznatog skladatelja. Ni majčinstvo je nije usporilo, deset trudnoća i osmero djece (Marie, Elisa, Julie, Emil, Ludwig, Ferdinand, Eugenie i Felix), kućanske obaveze nisu je „iscijedile“, iako se kao žena suočavala s određenim društvenim očekivanjima. Robert Schumann bio je izvrsni pijanist i njegova prva djela bila su romantična djela za klavir, ali tužno i ironično – sam je sebi nanio ozljedu iz neznanja, neiskustva i pretjerane ambicije što ga je koštalo koncertnog pijanizma. Na prst si je postavio suludu spravu za istezanje prsta kako bi postao fleksibilniji, doživotno i nepovratno uništivši vlastiti prst. Osim niza zdravstvenih problema, depresivni Robert je pokušao počiniti samoubojstvo 1854. skokom u hladnu Rajnu, a umro je 1856. godine nakon institucionalizacije koju je sam zatražio u strahu da ne naudi bližnjima. Clara je nastavila brinuti za obitelj, nastupati u crnini i posvetila se očuvanju suprugove ostavštine, uređivanju, objavljivanju, praizvođenju njegovih djela. Bila je izvanredna i netipična. Postala je 1878. prva profesorica klavira na Konzervatoriju u Frankfurtu. Nastavila je javno nastupati sve do 1891. godine, do svoje 72. godine. Kao najznačajnija pijanistica 19. stoljeća dala je veliki doprinos nastanku modernog klavirskog repertoara. Bila je glavna izdavačica kompletnog stvaralačkog opusa Roberta Schumanna i adaptirala je za klavir skladbe koje joj je on posvetio. Nakon njegove smrti nije se bavila jedino – skladanjem. Zato kad govorimo o Robertu Schumannu, valja znati o Clari, o bezrezervnoj ljubavi, podršci, stvaralaštvu, posvećenosti obiteljskom životu, o ženi koja je sačuvala Roberta Schumanna i uvelike kreirala stav javnosti o pokojnome mužu. Umrla je u Frankfurtu od posljedica moždanog udara u 77. godini.

Priredila Andrea Labik

Svjetski poznat i hvaljen već otkada je objavio svoju Prvu simfoniju s 19 godina, Dmitrij Šostakovič tajanstvenu Petu simfoniju skladao je 1937. s jednom nogom u gulagu.

U Sovjetskom Savezu 1930-ih godina ljepotu i istinu definirale su službene vladine uredbe. Tradicionalni skladatelji proglašeni su dekandentnima, njihova glazba bila je zabranjena, s izuzetkom Beethovena. Dmitrij Šostakovič bio je pod povećalom, kao i mnogi umjetnici tada, uhićivani i osuđivani. Svoju je „Lady Macbeth od Mtsenska” dovršio 1934. godine, izvodila se uz pohvale kritike i publike 26-godišnjem skladatelju. U Velikoj čistki 1936. godine u SSSR-u brojnima se sudilo za urotu protiv Staljina, svi su proglašavani krivima. Svatko je znao za strah od gubitka člana obitelji zbog smrtne kazne ili pod prisilnim radom u Sibiru, Šostakovič je izgubio tri bliska člana obitelji u zarobljeničkim logorima. Nesrećom za mladi talent u usponu, Šostakovičevu operu koja je dvije godine bila na uspješnoj turneji „Lady Macbeth od Mtsenska” u Moskvi je gledao Staljin. Nije se slagao s pohvalama i oduševljenjem tim avangardnim djelom. Dva dana nakon toga skladatelj čita na stranicama Pravde naslov „Zbrka umjesto glazbe”. Šostakoviča se javno optužilo da udovoljava izopačenom ukusu buržoazije bez klasne svijesti. Osudili su operu da kvari sovjetski uh. Članak je predviđao da bi sve moglo loše završiti. Šostakovič je doživio šok, znao je da su i on i njegovi bližnji u opasnosti. Događalo se to na vrhuncu staljinističkog terora. Posljedice je osjetio odmah uz oluju netrpeljivosti, sindikat skladatelja osudio je operu koja je preko noći nestala s pozornica, Šostakoviča se kritiziralo u nizu članaka i govora, nije bilo novih narudžbi. Samo je nekoliko hrabrih stajalo uz njega. Šostakovič je bio uvjeren da će biti na popisu „očišćenih”, spakirao je kovčeg i čekao pred vratima, ležao je noću budan i prestravljen. Kasnije je umjesto pokajanja skladao Četvrtu simfoniju, masivnu i disonantnu, ali previše riskantno bilo je nakon Staljinova napada takvo djelo predstaviti nakon zabranjene „Lady Macbeth”. Nije se izvodila sve do 1961., sve do poststaljinističkog razdoblja u kojem se ponovno pojavila i „Lady Macbeth”, ali revidirana pod naslovom „Katerina Izmailova”.

„Tema moje Pete simfonije jest stvaranje čovjeka. U središtu skladbe vidio sam čovjeka sa svim iskustvima što je lirska forma od početka do kraja. U finalu se tragično napeti impulsi iz ranijih stavaka rješavaju u optimizmu i životnoj radosti”, napisao je Šostakovič u skladu s totalitarnim diktatima. Radovanje stvoreno pod prijetnjom nije radovanje. Istinski genij, čija sudbina u tom trenutku visi o koncu, skladao je između travnja i srpnja 1937. dvosmislenu Petu simfoniju i podnaslovio ju je „Odgovor sovjetskog umjetnika na pravednu kritiku”. Praizvedena je 21. studenog 1937. godine u Sankt Petersburgu za 20. obljetnicu revolucije 1917. godine. I daleko je od pokajanja, više je prkosni uzvik pobune. Staljin i njegovi kulturni cenzori u njoj su čuli povratak klasici, herojski ton, lirizam, nadahnuće ruskom književnošću, ali mnogi drugi emotivno dirnuti do suza čuli su kritički očaj i rekvijem za teror. Preplavljeni snažnom porukom, plakali su iako su tijekom brutalnih čistki vlasti kažnjavale i plakanje u javnosti, jer to je značilo kritiku postupaka režima i bilo je kažnjivo djelo. Za vrijeme izvedbe nervozno je skladatelj pogledavao oko sebe pitajući se hoće li ga uhititi nakon koncerta. Šostakovič je znao da ima jednu jedinu priliku da se iskupi, da se oslobodi. Ogroman rizik. Laknulo mu je kad su ekstatične 45-minutne ovacije i pozitivne recenzije uslijedile nakon praizvedbe. Uspjeh je bio takav da je državna izdavačka kuća odobrila prvo snimanje. Postao je vodeći sovjetski skladatelj.

Bio je kasnije i nagrađivan i ponovno javno osuđivan i zabranjivan. Veliki, hrabri umjetnik glazbom je izražavao strašne i inspirativne događaje iz razdoblja u kojem je živio, vjerujući u bolji svijet. Unatoč iskrivljavanju njegovih stvarnih ideja i ciljeva, pokazat će se kao jedan od najvećih skladatelja 20. stoljeća koji je i herojski i tragično pružio dirljiv i istinit zapis o vremenu u kojemu je živio, stvarao, riskirao, borio se. Ruski skladatelj, pijanist i dirigent Šostakovič je skladao djela za orkestar, komorne sastave, glasovir, opere, balete, vokalnu, scensku i filmsku glazbu. Međunarodni ugled stekao je prije svega instrumentalnom glazbom, naročito nizom od 15 simfonija i gudaćih kvarteta.

Druga tema prvog stavka u kojem se citira „L’amour, l’amour” iz Bizetove „Carmen” sugerira i ljubavnu priču između Šostakoviča i Elene Konstantinovskaje, odnosno ljubavni trokut. Zaljubili su se, ali ubrzo ga je ipak odbacila, jer je bila udana za fotografa i redatelja Romana Karmena s kojim je preselila u Španjolsku. Problemima s politikom pridružila se i intimna bol. Smatrao je Šostakovič da simfonija može u sebi sadržavati različite poruke i izražavati niz ideja, od javne do privatne tame.

Priredila Andrea Labik

Vijenac – Simfonijska fantazija i operni verizam

Klasika.hr – NAJŠIRA PALETA ORKESTRALNIH BOJA I TONSKOG OBILJA

La Voce del popolo – «Schumann, Šostakovič». Un vortice di emozioni

Kigo.hr – Subotnji koncert i dvije glasovite simfonije

Moja Rijeka – Dvije simfonije u „Zajcu“: Schumannova Četvrta i Šostakovičeva Peta

Culturenet.hr – Dvije simfonije na subotnjem koncertu u „Zajcu“: Schumannova Četvrta i Šostakovičeva Peta

Akademija Art – Dvije simfonije na subotnjem koncertu u “Zajcu”: Schumannova Četvrta i Šostakovičeva Peta

Nacional – Koncert ‘Schumann, Šostakovič’ u subotu na programu HNK Ivana pl. Zajca

Kanal Ri – Gala koncert Antidiva: Anamarija Knego, prijateljice i prijatelji

Torpedo – Dvije simfonije na subotnjem koncertu u „Zajcu“: Schumannova Četvrta i Šostakovičeva Peta

Svijet kulture – Dvije simfonije na subotnjem koncertu u „Zajcu“: Schumannova Četvrta i Šostakovičeva Peta

Teklić.hr – Dvije simfonije na subotnjem koncertu u „Zajcu“: Schumannova Četvrta i Šostakovičeva Peta

Riportal – Dvije simfonije na subotnjem koncertu u „Zajcu“: Schumannova Četvrta i Šostakovičeva Peta